Gotovo bih se mogao prisjetiti dana kada je i do Zagreba došla vijest da je u Podgorici glumac Žarko Laušević ubio dvojicu ljudi i jednoga ranio. U te dane na prostoru bivše Jugoslavije ginulo se svakodnevno na brojnim ratištima i u gradovima i selima pod opsadama i na puškometima, pa ipak je vijest o pretvorbi Žarka Lauševića iz filmske zvijezde u ubojicu bila od naročitog medijskog i javnog interesa čak i u ratnoj Hrvatskoj. Godine su prolazile i Lauševićeva sudbina nije previše zaokupljala hrvatske medije, tako da sam s guštom pronašao njegovu knjigu. U 'prvom uzimanju' ona je opora je i teška sama po sebi, a sačinjena je briljantnim stilom čovjeka koji je zakoračio u smrt.

„Nije pametno krasti po sitno“, zaključit će u tekstu pisanom za Lupigu, muškarac koji je donedavno boravio u jednom hrvatskom zatvoru. Na uvjetnom otpustu povući će paralelu između dvojice osuđenika koji u jednom trenutku svojih života nisu mogli reći ne. Jedan je bivši ministar Petar Čobanković, osuđen zbog afere „teške“ 37 milijuna kuna, a drugi bezimeni zatvorenik koji je ukrao dva kilograma bakra kako bi prehranio obitelj na rubu gladi. „Po istom zakonu, sud trpa u zatvor hrvatske Jean Valjeane zbog 'krađe kruha' da prehrane svoje obitelji koje su isti ti Čobankovići i drug(ov)i svojim 'radom za opće dobro' doveli u situaciju da ih (ne)prilika čini lopovima“, analizira u zanimljivom tekstu.

Na medijskoj sceni ovih se dana polomiše da dokažu kako dopunsko zdravstveno osiguranje ne samo da treba privatizirati, nego ono nikad nije ni smjelo biti javnim. Kad govore o zdravstvu kažu da je riječ o vreći bez dna – sustavu zakrčenom nedjelotvornošću i korupcijom - a sve s tezom da je država najgori gazda. Zaista, nije moguće oponirati samoj tezi da nam zdravstvo propada, ali, pogledajmo kako je i zašto do toga došlo, za čije babe zdravlje. Nije teško sagledati situaciju dvodecenijsku povijesti urušavanja jednog prevažnog sektora, pri čemu se svojski namirilo mnogo raznih protagonista. I još ih dosta stoji u redu.

Dovoljno je reći – Hrvatski Telekom. Ako ste pomislili da se radi o reklami – pogriješili ste. Monopol koji je na pružanje telekomunikacijskih usluga imala ta tvrtka doveo je do očite nebrige za potrošače. Učestalo mijenjanje tarifnih sustava, koje ova tvrtka provodi, svakako nije zbog poboljšanja poslovanja, već dodatnog novčanog „cijeđenja“ korisnika. Da nadležne institucije ove države pročešljaju poslovanje Hrvatskog Telekoma nije isključeno da bi Ivo Sanader dobio cimere u Remetincu. No, to se sasvim sigurno neće dogoditi, jer u ovoj državi velike poslovne sustave nitko ne dira pa mogu raditi što (i kako) hoće.

Ukoliko na tulum pozovete Salvadora Dalija, Audrey Hepburn, raznorazne barunice, barune, vojvode i vojvotkinje te sličnu aristokratsku svojtu, a pri tom ste i potomak bezobrazno bogate bankarske dinastije, onda tulum predstavlja kulturni događaj godine. Dekadentni bogataši znaju nekada uistinu pretjerati, a pomaknuta zabava Marie-Hélène de Rothschild na kojoj su bili obavezni "smoking, večernje haljine i nadrealne glave“, upravo je takav primjer. Iako organizirana prije više od 40 godina ovu zabavu teško da je do danas neko slično okupljanje nadmašilo. Radi li se o kulturi, umjetnosti ili tek dekadenciji i bezobrazluku ostavit ćemo vama na prosudbu.

Nije tajna da već godinama pojedine zemlje, prije svega Velika Britanija, nisu zadovoljne centralizacijom Unije u Bruxellesu. Prema posljednjim izjavama njemačke kancelarke Angele Merkel, nizozemskih i engleskih dužnosnika, čini se kako EU već nakon izbora u Njemačkoj očekuju dogovori oko ozbiljnih reformi, dok su Britanci već najavili referendum o EU za 2017. godinu. Što se tiče Hrvatske, najavljene reforme, ukoliko do njih dođe, malo će toga promijeniti. Opterećeni proračunskim deficitom Hrvati će i dalje morati prodavati i privatizirati te, u nadi da će privući investicije, dodatno smanjivati socijalna davanja i prava radnika.