Pomama oko privatizacije dopunskog zdravstvenog osiguranja, koja se u posljednje vrijeme nadigla – a sve na najnovijem valu opće rasprodaje preostalih dijelova javnog sektora – zaslužuje nekoliko riječi osvrta koji se, međutim, neće voditi duhom uobičajenim za domaće medije. Onim, dakle, što ga inače pripisujemo srednjoj struji, glavnom toku iliti mainstreamu. Jer, na toj dičnoj većinskoj sceni ovih se dana upravo polomiše da dokažu kako dopunsko ne samo da treba privatizirati, nego isto nikad nije ni smjelo biti javnim.

Sadašnji zdravstveni sustav, ističu pobornici privatnog sektora, zakrčen je nedjelotvornošću i korupcijom, i na ruku je mnogokojem parazitu, samo ne krajnjem korisniku, ustvari pacijentu. Riječ je o vreći bez dna, kažu, i ujedno sjajnom indikatoru kako je država generalno najgori gazda. Zaista, nije moguće oponirati samoj tezi da nam zdravstvo propada. S druge strane, medicinsko osoblje ni u kojem slučaju nije prekobrojno, naprotiv - ako i taj aspekt potegnemo kao relevantan za širu sliku - mada bi se mehanizam u kojem rade dalo organizirati tako da bude efikasniji te isplativiji.

Ali, pogledajmo kako je i zašto do toga došlo, za čije babe zdravlje. Nije teško sagledati situaciju, radi se o manje-više linearnoj dvodecenijskoj povijesti urušavanja jednog prevažnog sektora, pri čemu se svojski namirilo mnogo raznih protagonista. I još ih dosta stoji u redu, poput onih što se raduju najavljenom povjeravanju pomoćnih poslova u zdravstvu privatnicima. Pa, možemo rečene aktere, za potrebe kratkog pregleda, svrstati među zainteresirane stranačke krugove što izravno donose odluke o funkcioniranju aparata, zatim privatne lobije koji se ovako ili onako bave zdravstvenom industrijom, i na koncu medicinarsku elitu koja se zadržala u javnom dijelu priče. Ako smo nekoga previdjeli, ni taj se zasigurno ne ubraja u ono što bismo mogli zvati javnošću.

Preko participacije do posebnih uplata (FOTO: Novilist.hr)

Uostalom, prisjetimo se što je uopće to što smo imenovali dopunskim osiguranjem, i kako je došlo do njegova nastanka. Da ne zaboravimo, prije toga smo imali jedinstveno osiguranje koje je pokrivalo kompletan spektar medicinskih usluga i lijekova; liste potonjih, doduše, sukcesivno su reducirane, i bolesnici su vremenom sve teže dolazili do potrebnih medikamenata. Potom su uvođene takozvane participacije, a nakon relativno kratkog razdoblja navikavanja osiguranika sve se podijelilo nadvoje, s odvajanjem posebnih uplata.

Stoga nemojmo dalje dvojiti: zdravstveno je osiguranje tako aranžirano upravo zbog lakšeg izdvajanja dijela sektora koji valja privatizirati, odnosno komercijalizirati, baciti na tržište kao robu, učiniti mu ono što se u sasvim usporedivim područjima mirovinskog osiguranja ili čak prometne infrastrukture eufemistički naziva komodifikacijom ili monetizacijom. Sam čin otimanja zagarantiranih usluga i sredstava, te njihova izmještanja u asortiman pod dodatnom naplatom, pokazatelj je nenarodnog karaktera čitavog procesa. Javnost, odnosno svi naši razboljeli bližnji, žrtve su takve javne politike, oni u koje se društvena krema i njoj skloni mediji obično kunu dok nas podgovaraju na zlo.

Umjesto nacionalizacije, vlada nam najavljuje rast izdvajanja u drugi stup (FOTO: Vlada RH)

Mirovinsko osiguranje je na istovjetan način, zloupotrebom krize sistema, prije 12 godina podijeljeno na dva obavezna stupa, od kojih je drugi kapitaliziran,odnosno komercijaliziran prepuštanjem privatnicima. A banke koje njime upravljaju sa zapanjujuće velikom slobodom, ne samo da nisu opravdale merkantilizaciju, nego su dosad ponudile sijaset razloga da ga vlasti nacionaliziraju. Štoviše, ranije nije bilo ni približno toliko korupcije oko vrijednosti gomilanih u mirovinskom osiguranju. Ali, umjesto nacionalizacije, vlada nam često najavljuje tek - rast izdvajanja u drugi stup.

I dok se širi prostor za privatni biznis u zdravstvu, ova se država simultano povlači iz osiguravateljske djelatnosti, kao i općenito financijskog sektora. Hrvatska će prodati ostatke državnog vlasništva nad poslovnim i financijskim institucijama, jer u nas i dalje prevladava javni govor o nužnosti razvijanja privatno-poduzetničke klime pod svaku cijenu i u svakom slučaju, premda odavno jače npr. europske države svojim držanjem napadno intenzivno pokazuju da to nije nacionalno-politički preporučljivo, nego je isključivo riječ o diktatu prvenstveno namijenjenom, pa, kolonijama.

Živi bili te se ne razboljeli (FOTO: nachrichten.diamscity.com)

Cjelokupna strategija uzmicanja države i njezina svođenja na servisnu funkciju privatnog sektora, opravdava se dominantnom tezom o državi kao najgorem gazdi. Slavni primjer zagovora te vrste među nama autorizirao je bivši prvi potpredsjednik vlade Radimir Čačić. Onaj tko je predstavljao državu uz takoreći apsolutne ovlasti u imenovanju uprava i nadzornika poduzeća i sustava u većinskom državnom vlasništvu, znači. Cinizam koji odlikuje takvo vođenje države i, konačno, takav model demokracije koju podržavamo, teško se dade usporediti s ma čime drugim u povijesti ekonomske politike. Podržavamo, naime, jer antidemokratski cinici povrh svega većinski dio javnosti efikasno uspijevaju zavaditi s tobožnjim glavnim vinovnicima ekonomske krize, radnicima u javnom sektoru.

Nema tu demokracije, na snazi je samo manipulacija nauštrb javnog interesa. Vratimo se na zdravstvo: plan privatizacije dopunskog osiguranja nije sredstvo za izlaz, nego je cilj motiviran privatnim interesom zbog kojeg se i produbljuje kriza sistema, i to globalno. Sumnje oko namjera privatnog sektora neće raspršiti ni ta akcija ekonomsko-liberalnih snaga u Hrvatskoj, jer bi u protivnom najuspješniji zdravstveno-politički modeli po svijetu također bili uvelike privatizirani, a ne pretežno javno utemeljeni, kao što jesu. Ali, živi bili te se ne razboljeli, pa ćemo pri iole zdravoj pameti zacijelo jednog lijepog dana i mi u većini shvatiti što nam je ovom prilikom iznova tako nakaradno podvaljeno.

Lupiga.Com