Kako bi se u ovim krajevima reagiralo da, na primjer, Petar Vlahov ili Mislav Bago ili neki treći poznati lik s televizijskih ekrana javno, usred emisije koja ide uživo, izjavi da je homoseksualac? Vjerojatno bi se istog trena digla ogromna buka, međutim da li bi neki naš novinar izgubio posao zbog takvog priznanja? Uvjereni smo da ne bi. U međuvremenu u dalekoj Rusiji, gdje anti-gay raspoloženje svakodnevno raste i ima svesrdnu podršku politike, upravo je takvu sudbinu doživio Anton Krasovsky, televizijski novinar, koji je iste večeri po svom emotivnom priznanju u emisiji uživo - otpušten SMS porukom.

U Hrvatskoj je povijest sluškinja politike, zaključit će povjesničar Tvrtko Jakovina osvrćući se na zabranu pristupa arhivu Ureda predsjednika Tuđmana. Neprihvatljivo mu je da se odluka o pristupu dokumentima donosi uz dozvolu i certifikate sigurnosnih službi. „To kao da je preneseno iz najrigidnijeg komunističkog režima ili ako hoćete – jednako je onome da vam oficir Wehrmachta odobrava pristup arhivskoj građi vezanoj uz Drugi svjetski rat“, reći će Jakovina tjedniku Novosti, koji je istražio tko, zbog čega i kako stoji na braniku Tuđmanove građe. Istraživački tekst u dogovoru s uredništvom Novosti donosimo kao najavu novog broja ovog tjednika.

Malo je onih koji se još nisu vozili aviokompanijom Ryanair, a još je manje onih koji nisu barem sanjali o tome da se za pet eura ukrcaju na avion i odu na neki nepoznati kraj kontinenta. Nije ni važno kamo, dosta je i samo dva ili tri dana. Nažalost, osim romantičnog sna o putovanju, malo je toga romantičnog u ovoj jeftinoj avionskoj kompaniji iz Irske. Pored toga što za račun dioničara Ryanair krši prava svojih zaposlenika, u želji da privuče što više putnika, tvrtka ugrožava i njihovu sigurnost, a posljednji javni istupi pilota ove tvrtke govore kako ih uprava tjera da lete s minimalnom količinom goriva.

I traje ta anonimnost ugodnog građanskog života, raznih likova iz jedne grozne povijesne epizode dokazivanja nedokazivog i vođenja politike krvi i tla, dodatno potpomognuta famoznom saborskom deklaracijom, koju bismo mogli najbolje predstaviti slikom djeteta kraj razbijenog prozora koje spremno govori: Nisam ja, majke mi; ometana tek prigodama ovog karaktera, bez ijednog znaka nečiste savjesti u hrvatskom, a pogotovo hercegovačkom društvu. Kao da se ništa u naše ime odvilo nije i kao da se porušeni mostovi u svakom drugom, izuzev u fizičkom smislu, mogu iznova podići.