Ono što je realno očekivati jest forsiranje načina na koje se resursima upravlja kod naših kreditora u financijskim središtima poput Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država.

"Prema najutjecajnijim (liberalnim) pogledima, jedini kompetitivni tip kapitalizma u globaliziranom svijetu jest neoliberalni tržišni kapitalizam. To je pravac u kojem idu sve trenutne vrste kapitalizma i to je značenje 'globalizacije'“, tvrdi Wolfgang Streeck, direktor Max Planck Instituta za sociološka istraživanja u Kölnu.

Ukoliko ovu primjedbu shvatimo ozbiljno, valjalo bi se pozabaviti značenjem i utjecajem neoliberalnog kapitalizma. Tata i mama neoliberalnog kapitalizma, nobelovac Milton Friedman kaže sljedeće: "Postoji jedna jedina odgovornost kapitala u kontekstu društva - koristiti sve resurse i raditi sve da uveća svoj profit. Dok god se drži pravila igre, što znači, da se natječe na otvorenom i slobodnom tržištu ne varajući nikoga".

Moralno polazište neoliberalnog kapitalizma

Polazište Friedmanovog stava čvrsto se temelji na dijelu opusa klasičnog ekonomista i škotskog filozofa Adama Smitha, točnije na sljedećem citatu iz njegovog kapitalnog djela "Bogatstvo naroda" - "... vođen nevidljivom rukom koja vodi cilju što nije bio dio njegovih namjera. Niti za društvo nije gore što nije dio tih namjera. Vodeći se svojim ciljevima on će često promovirati i ciljeve društva mnogo efikasnije nego da ih uistinu namjerava promovirati".

Tata i mama neoliberalnog kapitalizma (FOTO: xponex.com)

Pojednostavljeno, želja pojedinca za što većom zaradom na slobodnom tržištu, čak i kada ovaj nema posebno plemenitih namjera, blagotvorno djeluje na cijelo društvu. Prije svega Smith misli na kreiranje novih radnih mjesta i povećanje prihoda radnika (kroz posao), kapitalista (kroz zaradu od obavljenog posla) te države kroz poreze. Ako i nije do u riječ poznat svima, ovaj je citat u društvu i mainstream medijima općeprihvaćen kao moralni temelj neoliberalnog kapitalizma. Ironično, ono što na ekonomskim fakultetima najčešće uče i predstavljaju kao neoklasičnu ekonomiju te laissez-faire kao prirodnu sinergiju globalizacije i djela Adam Smitha, nije posve u skladu s onim o čemu Smith u izvorniku "Bogatstvo naroda" govori. Osim što je u svom kapitalnom djelu zagovarao progresivno oporezivanje, odjeljak u kojem spominje nevidljivu ruku ni malo ne ide na ruku neoliberalizmu.

Cijeli citat u "Bogatstvu naroda" u stvari glasi ovako: "Podupirući domaću, umjesto strane industrije, on (kapitalist/investitor) samo služi svojoj sigurnosti: radeći proizvode najviše kvalitete, služi svojoj dobiti, i u ovom je slučaju, kao i u toliko drugih, vođen nevidljivom rukom koja vodi cilju što nije bio dio njegovih namjera. Niti za društvo nije gore što nije dio tih namjera. Vodeći se svojim ciljevima on će često promovirati i ciljeve društva mnogo efikasnije nego kada ih uistinu namjerava promovirati."

Kako primjećuje glavni ekonomist i potpredsjednik Svjetske Banke, Kaushik Basu, metafora „nevidljive ruke“ naveliko se koristi izvan konteksta. Adam Smith u gornjem odlomku govori o "potpori domaćoj industriji" te se protivi toj proizvodnji uvozom strane robe. Neoklasična ekonomska teorija proširila je metaforu izvan granica domaće/strane proizvodnje pripisujući ju gotovo „svim aspektima ekonomije".

U konzumerističkom društvu potiče se nerazmišljanje (FOTO: farm4.static)

Rast utjecaja neoklasične ekonomije, odnosno neoliberalnog kapitalizma, poklapa se sa završetkom Drugog svjetskog rata. Zenit pak započinje padom komunizma te otvaranjem granica istočne Europe. Slučajno, ili ne, upravo je razdoblje od '50-ih godina prošlog stoljeća na ovamo obilježio uzlet konzumerističkog društva u kojem se sve više sredstava koristi na poticanje nerazmišljanja, a sve manje na obrazovanje i razvijanje kritičkog razmišljanja. Je li je i smjer u kojem je društvo krenulo '50-ih dijelom utjecalo na to što se Smithovim citatom, vidjeli smo posve neopravdano, razbacuju neoliberalni ekonomisti tema je za neku drugu raspravu.

Realno polazište neoliberalnog kapitalizma ili "Čileansko čudo"

"Čileansko čudo" termin je koji je skovao sam Milton Friedman opisujući promjenu koja se dogodila u Čileu nakon državnog udara Augusta Pinocheta 1973. godine. Tada je Pinochet smaknuo demokratski izabranog Salvadora Allendea te proveo genocid nad vlastitim narodom. Premda su događanja iz tog razdoblja mahom poznata, možda je čitatelju manje znana uloga koju su u neoliberalnoj praksi odigrali čileanskih ekonomisti poznati pod imenom "Čikaški dječaci". Naime, riječ o grupi Čileanaca koja je većinom studirala na Sveučilištu u Chicagu gdje im je mentor bio, pogađate, Milton Friedman. Oni koji nisu bili u Chicagu, mahom su pak studirali na Katoličkom sveučilištu u Santiago de Chileu gdje je postojala filijala čikaškog sveučilišta pri katedri za ekonomiju. Studenti iz Čilea nisu se dakako slučajno našli u Chicagu na školovanju kod Friedmana već se radilo o provedbi "Projekta Čile" koji je organizirao US State Department, a financirala ga je Fondacija Ford.

"To je nevjerojatan primjer organiziranog izvoza ideologije iz SAD-a u zemlju pod njenom izravnom sferom utjecaja... Obrazovanje ovih Čileanaca direktna je posljedica projekta napravljenog '50-ih godina kako bi se utjecalo na razvoj čileanske ekonomske misli. Oni su u čileansko društvo donijeli posve nove ideje i koncepte koji dotada nije bilo na 'tržištu'", opisao je čileanski ministar vanjskih poslova iz '90-ih Juan Gabriel Valdes. Ideje čikaških dječaka donijete iz Chicaga skupljene su u programu na 500 stranica, popularno zvanom "cigla". No, do puča 1973. godine malo tko se obazirao na ove "dječake". Tada je pak "cigla" i znanje pokupljeno od Friedmana postalo temeljem ekonomskog razvoja diktature Augusta Pinocheta, a "čikaški dječaci" do danas se redaju na funkcijama u čileanskoj vladi.

Poučak iz Brazila (FOTO: coto2)

Ono što je program zagovarao, a što je potom provedeno uvelike podsjeća na ono što se događa diljem slobodnog svijeta od pada komunizma. Jedina je razlika što je program u Čileu proveden nakon krvavog puča svrgavanjem demokracije dok je od '90-ih godina pad komunizma olakšao provedbu davši legitimitet za realizaciju plana demokratski izabranim vladama. Sam plan može se sažeti u dvije ključne točke i to deregulacija i privatizacija. Neke od reformi dovele su do privatizacije mirovinskog sustava, privatizacije državne industrije, državnih banaka i smanjenja poreza te održavanje čvrste valute.

Ukoliko ste u glavi križali sve ono što se provelo u Hrvatskoj, lako ćete doći do zaključka da se isti scenarij provodi i ovdje, kao i u desetinama zemalja nastalim padom komunizma. Unatoč ekonomskom čudu u Čileu, kako ga je nazvao Friedman, nobelovac, profesor ekonomije i filozofije na Harvardu, Amartya Sen, primjećuje kako je Čile, u razdoblju od '75 do '82 godine kada je neoliberalna doktrina bila u punom zamahu, ekonomski zapravo malo napredovao.

Svi zajedno jedemo sarmu (FOTO: popularresistance.org)

"Nakon krize 1982. godine država je kontrolirala više ekonomskih subjekata nego u vrijeme demokratskog režima. Razvoj je uslijedio tek nakon kasnijih reformi kada je zagrljaj neoliberalne doktrine popustio dok su socijalni indikatori ostali bijedni", komentira Sen.

Na kraju vrijedi zaključiti, da iako ekonomski pokazatelji mogu, čak i pokazuju, rast gospodarstava ili tržišta u ovom ili onom dijelu svijeta, to u mnogočemu podsjeća na onu statističku doskočicu u kojoj neki jedu meso, neki kupus, a u prosjeku svi zajedno jedemo sarmu. Neoliberalni eksperiment proveden u Čileu zasigurno je donio profit određenim strukturama. Prije svega SAD-u koji se u hladnom ratu otarasio neugodnog susjeda. Potom i sljedbenicima Pinochetove diktature...

Ono što je za sobom ostavila neoliberalna doktrina u Čileu jest desetu najslobodniju ekonomiju na svijetu i 20 posto populacije koja u rukama drži 56.8 posto zarade dok najsiromašnija petina stanovništva zarađuje tek 4.1 posto ukupnog dohotka.

Lupiga.Com