Gotovo bih se mogao prisjetiti dana kada je i do Zagreba došla vijest da je u Podgorici glumac Žarko Laušević ubio dvojicu ljudi i jednoga ranio. U te dane, krajem srpnja i početkom kolovoza 1993. godine, na prostoru bivše Jugoslavije ginulo se svakodnevno na brojnim ratištima i u gradovima i selima pod opsadama i na puškometima, pa ipak je vijest o pretvorbi Žarka Lauševića iz filmske zvijezde u ubojicu bila od naročitog medijskog i javnog interesa čak i u ratnoj Hrvatskoj.

OBRAĆANJE IZ PAKLA ŽARKA LAUŠEVIĆA: Ubio sam i za mene slobode više nema!

Živio sam tada u studentskom domu i sjećam se da je ta informacija prostrujala našim životima, da li na ručku u menzi ili na bezbrojnim kavama i 'čajankama' po sobama, svakako se Lauševićev slučaj skladno uklopio u niz tragedija na našim tadašnjim meridijanima. Kako, međutim, u tom trenutku, u doba ni rata ni mira, bez interneta i ostalih informativnih čudesa, doznati o tom slučaju nešto više od puke vijesti?

Iako je na scenu zakoračio osamdesetih godina prošlog stoljeća, Žarko Laušević (Cetinje, 19.1.1960.) stigao je do raspada Jugoslavije već zauzeti mjesto u kolektivnoj memoriji Jugoslavena kao praktički nezaobilazna filmska i kazališna činjenica.

Što se tri godine kasnije dogodilo čovjeku koji je s 30 godina ušao u Filmsku enciklopediju? (SCREENSHOT: YouTube)

"Popularnost stječe ulogom prijestupnika koji se pokušava vratiti u normalan život u tv.seriji Sivi dom D.Bajića. Najveći uspjeh ostvaruje likom mladoga partizanskog oficira u 'nedozvoljenoj' ljubavi sa zagrebačkom građanskom udovicom (K.Pajić) u Oficiru s ružom. Pristala izgleda, najčešće tumači idealiste čija su očekivanja u raskoraku sa zbiljom", ovako Lauševića u Filmskoj enciklopediji opisuje Petar Krelja, nižući i ostale poznate Žarkove uloge (Jagode u grlu, Braća po materi, Oktoberfest…) u bilješci što je objavljena 1990. godine.

Što se tri godine kasnije dogodilo čovjeku koji je s 30 godina ušao u Filmsku enciklopediju? Kakav je to brutalni spoj događaja mogao proizvesti njegovo posezanje za tuđim životom? Godine su prolazile i Lauševićeva sudbina nije previše zaokupljala hrvatske medije, tako da sam s guštom pronašao njegovu knjigu. Odsutnost bilo kakvog doticaja s tadašnjim događajima izvan ćelija u koje je Laušević dospio po hapšenju i pokretanju istrage, prvi je dojam štiva koje se prostire na tristotinjak stranica i koje je žanrovski najprikladnije odrediti kao (zatvorsku) memoraistiku.

Knjiga podnaslova 'Dnevnik jedne robije', u 'prvom uzimanju' opora je i teška sama po sebi. No, brzo osvaja, pogotovo početnim brojnim izletima u gotovo prozno (samo)opisivanje glumčeva života i doživljaja iz prošlosti. Sačinjena je briljantnim stilom čovjeka koji je zakoračio u smrt iz koje će ga izvući nevjerojatan splet sudskih, državnih i međunarodnih okolnosti.

U vrijeme kada Laušević čeka suđenje na snazi je u Saveznoj Republici Jugoslaviji bila smrtna kazna i u dijelu crnogorskih medija traženo je da se primijeni na Žarka Lauševića. Osim toga, postojala je i mogućnost osvete obitelji poginulih mladića. Odmah treba reći, oni što u knjizi tragaju za što detaljnijim opisom samog događaja ispred podgoričkog fast fooda 'Apple' 30.7.1993. godine, koji je fatalno odredio autorov život, ostat će razočarani. Vjerojatno i iz taktičkih razloga, autor tu večer opisuje u zanemarivom obimu u odnosu na ukupan tekst što obuhvaća točno naznačeno razdoblje od dolaska u pritvor u Spužu kod Danilovgrada 2. kolovoza 1993. do 28. prosinca 1994. i prve presude Lauševiću na 15 godina robije zbog 'drastičnog prekoračenja nužne obrane i usmrćivanja Dragana Popovića i Ranka Vojnovića te teškog ranjavanja Aleksandra Kovača'.

Spas od ništavila (FOTO: Profil)

To je točno 455 dana robije koje je autor najvećim dijelom proveo u istom zatvoru s bratom Branimirom, također sudionikom ubojstva, ali nikada u istoj ćeliji. Taj odnos dvojice braće, koji neodoljivo podsjeća na Lauševićevu ulogu u 'Braći po materi' - samo jedno od preplitanja Lauševićevog umjetničkog puta sa stvarnim životnim okolnostima danim u knjizi - jedna je od nijansi ovog djela koja ga čini originalnim i nemjerljivim sa sličnim djelima, ali nikada potresnom ili patetičnom. Vrlo brzo čitatelj može shvatiti da suština knjige i autorov poriv za pisanje nisu ni pokušaj opravdavanja, ni iskupljenje, ni samopropitkivanje, ni obrana, ni, ne daj Bože, napad, nego pokušaj da se pisanjem spasi ono malo što ostaje u čovjeku kada nekome oduzme život.

Pisanje, dakle, kao spas od ništavila. To je ono najuzbudljivije u ovom rukopisu, a ima li čistije i čestitije pozicije autora nego kad piše da bi spasio ono što u sebi osjeća kao posljednju obranu pred duhovnim nestankom. Fizički, to je jasno od početka rukopisa, Laušević u zatvoru postoji kao zatvorenički broj koji se mora odreći svega što dostoji ljudskom tijelu kako bi mogao neprekidno biti u prostoriji 'dva sa dva' s dvojicom, trojicom ljudi i ne sići s uma.

Ono što je najfascinantnije u Lauševićevom stilu jest humor, pisan manirom nekoga tko je objavio na desetine humoreski, duhovitih sličica i vjernih prikaza urnebesnih situacija. Opis, primjerice, tužitelja u njegovu procesu koji se s pištoljem kojim je učinjeno ubojstvo kod kuće (!?) zaigrao, pa je pištolj opalio, ili autorovi komentari na ostale zatvorenike s kojima se susreće i boravi u ćeliji, tjeraju na salve smijeha. To je, u osnovi, onaj crnogorski humor ('Bombardujte i nas, nijesmo šugavi', 'Ođe ja, ođe epicentar') koji je u intelektualnim krugovima i izvan njih važio za najjači u Jugoslaviji, ali uz autorove dodatke koji obogaćuju čitateljev smisao za humor.

Žarko Laušević u konačnici šalje bolno svjedočanstvo da su glumci nekada bili kompletni umjetnici, dok su danas ponajviše 'lutke sa naslovne strane'. Je li je autor morao proći takvo životno kreševo da bi se ovako obistinio? To je jedno od pitanja čiji odgovor nestrpljivo očekujemo u drugoj knjizi što ju je autor najavio.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube