"Ovo je posljedica globalne ekonomije. Ovo je posljedica slobodne trgovine ljudi i roba. Hrvati ovo i vas čeka u budućnosti", spremno će vam poručiti radnici tvrtke koju je talijanski poduzetnik, dok su oni bili na godišnjem, pod okriljem noći preselio u Poljsku, ostavivši za sobom 32 nezaposlenih i njihovih obitelji. Ova je vijest nedavno je obišla cijeli svijet, a njenim tragom novinar Lupige se zaputio do Formigine, malog mjesta nadomak Modene i napravio reportažu s radnicima koji još uvijek gaje nadu u bolje sutra. Gotovo svi zaposlenici svakodnevno stoje pred ulazom u tvornicu čuvajući posljednji kamion opreme.

„Vlast bi, zbog renomea krčme kojom upravlja, nacionalistički nektar servirala u bocama od 0,3, dok bi se ratni veterani radije nalijevali iz litrenki. Ako bude sreće u pregovorima, kucnut će se kriglama od po pola litre. Živjeli!“, piše Viktor Ivančić u svojoj novoj kolumni, potaknut ovotjednom „vukovarskom bunom“. U tekstu koji Lupiga donosi kao plod suradnje s tjednikom Novosti i kao najavu novog broja ovog beskompromisnog tjednika koji će se na kioscima naći u petak, Ivančić zaključuje kako nema dobrog nacionalizma, niti je njegovu destruktivnost moguće kontrolirati doziranjem plemenske mitomanije. "Ionako će ostati mrtva slova na papiru. I to, kao što vidite, latinična.", poentira Ivančić

„Ukoliko SAD intervenira, Sirija bi lako mogla postati rat koji će Obama ostaviti u naslijeđe novom predsjedniku SAD-a 2016. godine. Civilne žrtve su neizbježne. Slike na našem ekranu neće pokazivati Sirijce kako kemijskim oružjem ubijaju jedni druge, već američke bombe kako stvaraju kaos i pokolj u još jednoj muslimanskoj zemlji“, analizira u izuzetno izbalansiranom, realnom i analitičkom tekstu Ed Husain, čovjek koji je bio član radikalnih islamističkih skupina, a kada je okrenuo leđa fundamentalizmu, o svom iskustvu je napisao knjigu. Za tekstove poput ovoga inače u američkim mainstream medijima nema mjesta.

Kako doznaje ekipa Konfabulatora, ministrica Milanka Opačić oduzet će hrvatske građane Hrvatskoj i smjestiti ih u udomiteljsku obitelj. Do ovoga je došlo nakon šokantnog otkrića premijera Zorana Milanovića da je Hrvatska majka svim svojim građanima. Naime, nakon što je on i javno potvrdio ono o čemu se šuška već neko vrijeme, tisuće građana pozivima je zatrpalo plavi telefon, žaleći se na obiteljsko nasilje kojem ih je izložila pravna osoba za koju je sada van svake sumnje utvrđeno da im je Majka. Ako joj se dokaže krivnja, Hrvatska bi mogla biti deportirana u Iran, odakle je, kako sama tvrdi, došla prije dva tisućljeća.

Je li moguće da su ćirilična slova opasnija za Hrvatsku nego što su nekad bili topovi, tenkovi i puške kojima su se Srbi služili u napadima na Hrvate? Je li moguće da su rane sada bolnije nego prije 20-ak godina? Naravno da nije. Nisu to razlozi za okupljanja u Vukovaru i divljačke nasrtaje na državnu imovinu. Oni su puno prozaičniji. Hrvatska je prije 17 godina tek izašla iz rata, rane i doslovno još nisu bile zacijelile, ali u zemlji se skoro nitko nije bunio protiv pomilovanja pripadnika srpskih paravojnih formacija. U medije su se teško mogli probiti ucviljeni domoljubi koji bi upozoravali da niti izbliza nije vrijeme za opraštanje.

Gotovo bih se mogao prisjetiti dana kada je i do Zagreba došla vijest da je u Podgorici glumac Žarko Laušević ubio dvojicu ljudi i jednoga ranio. U te dane na prostoru bivše Jugoslavije ginulo se svakodnevno na brojnim ratištima i u gradovima i selima pod opsadama i na puškometima, pa ipak je vijest o pretvorbi Žarka Lauševića iz filmske zvijezde u ubojicu bila od naročitog medijskog i javnog interesa čak i u ratnoj Hrvatskoj. Godine su prolazile i Lauševićeva sudbina nije previše zaokupljala hrvatske medije, tako da sam s guštom pronašao njegovu knjigu. U 'prvom uzimanju' ona je opora je i teška sama po sebi, a sačinjena je briljantnim stilom čovjeka koji je zakoračio u smrt.