„Autorovo oduševljenje mađarskim oslobodilačkim gibanjima – da to odmah raščistimo – nije potaknuto socijalnim, već nacionalnim momentima, pošto Milan Ivkošić nije socijalist, nego je fašist. Dok je služio u Tuđmanovoj Prvoj medijskoj regimenti, sa zadaćom da brani režim od etničkih i ideoloških napasnika, te s vremena na vrijeme vojskovođi obliže dupe, nije mu smetalo što je gospon predsjednik, trudeći se zatrti svaki trag socijalizma, izručio zemlju „bešćutnome kapitalu“ i, pod firmom privatizacije, organizirao najveću pljačku Hrvata od stoljeća sedmog“, piše Viktor Ivančić u novoj kolumni za tjednik Novosti. Kako se stvara fašistoidna matrica za politiku odriješenih ruku, Ivančić će objasniti u tekstu koji donosimo u suradnji s Novostima.

Fascinantne su fotografije koje je s Međunarodne svemirske postaje snimio talijanski astronaut Paolo Nespoli. Krateći vrijeme koje provodi u bespućima svemira, Nespoli se fokusirao na snimanje noćnih fotografija svoje domovine, ali ipak se, doduše u znatno manjoj mjeri, posvetio i ostatku planete, pa i ovim krajevima. Na web stranici nightearth.com tako su objavljene fotografije iz Zagreba, Splita i Beograda, a kako regionalne metropole izgledaju i koliko svijetle, u poređenju s nekim drugim europskim, američkim ili azijskim gradovima pogledajte u galeriji fotografija.

„Gledajući televiziju ljudi mogu zaključiti kako Afganistan nikad nije izašao iz Srednjeg vijeka. Međutim, to nije Afganistan kakvog se ja sjećam“, napisao je američki sveučilišni profesor Mohammad Qayoumi koji je odrastao u Kabulu 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. O tome će posvjedočiti i galerija fotografija iz vremena prije nego li su Sovjeti i Amerikanci odlučili krojiti sudbinu ove zemlje, a daleko prije nego li je „demokracija“ u Afganistan ušla na velika vrata i poigrala se sudbinama tridesetak milijuna duša. Tada je Afganistan, za zapadnjačke pojmove, živio sasvim normalnim životom. Za razliku od danas.

Zadnjih 15ak godina bili su dugi period provjere kako se svatko od nas može nositi sa neimenovanim čudovištem – Teodorom Celakoskim. Prilika poput one da otkriješ Bitlse dok su demo bend i da te nije strah reći: “meni nisu sladunjavi, meni su jebeno dobri, možda najbolji bend kojeg sam ikad čuo.” I onda čekaš i strepiš kako će svijet odreagirat, ne samo zbog Bitlsa, nego i zato jer je i tvoja reputacija, intuicija i model i instrument procjene motiva, nagrada, prepoznavanja i ljudskog djelovanja, na procjeni. Uzbudljiv je to ulog... Od danas je lako biti Teov prijatelj, a bilo je i ranije. Srbin, peder, komunist, anarhist, ekolog, aktivist, radnik, potlačen, uđubren, utlačen, nepriznat, zbunjen, čemeran, čempresan…