„Otkrili šeici i emiri da imade jedna ta zemlja Bosna, nepojamno bogati i raskošni Eldorado u kojemu džamije i stablovi sami rastu iz zemlje, voda teče noć i dan, 'nako, sama od sebe, a snijeg pada s neba. Pa navalili oko Sarajeva. Za pedesetak hiljada maraka dobiju ono što kod njih cijeli građevinski konzorcij gradi deset godina i košta dvadeset milijardi dolara. Jedan, kad je čuo cijenu zemljišta, htio kupiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali odustao kad je shvatio da je tako jeftina jer su prvi komšije Hrvati i Srbi“, piše Boris Dežulović u novoj kolumni za Oslobođenje, pa nudi i rješenje za neke muke, tvrdeći da ne bi bilo ni loše ni nepravedno da i Bošnjaci, Srbi i Hrvati, iskuse popis stanovništva na kojemu bi bili zavedeni kao "ostali".

„Đavo mrzi seks, ali Bog ga voli“, „Seks (kafić) na biciklu“, „Familija bluda, nemorala i pedofilije“, „Ozloglašena sekta okuplja novosadsku omladinu“, samo su neki od podnaslova i naslova teksta koji je pokrenuo lov na vještice u Novom Sadu, a potom i niz prijetnji, razbijanje izloga te birokratske noćne more. Rezultat? Od sedmero osnivača „Kulturne razmjene“ koja je u Novom Sadu održavala besplatne radionice, tečajeve stranih jezika i brojne druge društvene aktivnosti, dvoje je deportirano, a dvoje tek iščekuje deportaciju, dok je omiljeno okupljalište novosadske mladeži pred zatvaranjem. Tim povodom razgovarali smo s osnivačem „nepoćudnog“ kulturnog centra.

Povijesne rasprave ostaviti ćemo povjesničarima, no kako između ostaloga, volimo igrati ulogu glasonoša, dužni smo vam dostaviti i najnoviji glas. Isus nikada nije postojao. Tako barem tvrdi Joseph Atwill, koji će 19. ovog mjeseca, dokaze koji potkrepljuju njegove tvrdnje obznaniti u londonskom Conway Hallu. Tamo će biti predstavljen i dokumentarac "Cezarov Mesija" te istoimena knjiga iz 2007. godine po kojoj je snimljen. Njegova teorija izazvala je burne reakcije šokiranih vjernika, a Atwill tvrdi kako iza svega stoji priča koja omogućava velikodostojnicima da tlače narod, bogateći se na njegov račun, uvjeravajući ljude da postoji zagrobni život i da zbog toga trebaju trpjeti i bivati izrabljivani, a kako bi na kraju ovozemaljskog života bili propušteni u raj.

Svaki rad trebao bi biti učinkovit i isplativ, ali ne za gramzivu elitu i političare koji nas trpaju u sve veću krizu, nego za društvo u cjelini. To je samo moje osobno mišljenje, mišljenje nekoga tko u slobodno vrijeme ozbiljno razmišlja o bijegu na neki drugi planet jer vidi da su na ovome sve vrijednosti izvrnute naopačke. Ljudskoj civilizaciji nanosi se nesnosna šteta, koja se rugalački glorificira, a zajednica šaptom pada. Na brodu koji tone rijetke mornare baca se preko palube, dok ostali gledaju kako da ulove mjesto na čamcu za spašavanje. Što je najtužnije, brod ne tone zato što je loš, nego zato što se svi prave da ne vide balast.

U naletu inspiracije zapisujem u mislima: još nije osnovan gori grad od ovoga, niti ga možeš izmisliti. Njegovi stanovnici ga savršeno zaslužuju. Radi se, naravno, o kojem drugom gradu nego o legendarnom Sarajevu, tom evropskom Jeruzalemu, u čiji kvartet bogomolja, nacija, ili čega već ne, i sam znam povjerovati kada sam dobro raspoložen, i kada mi u grudima niče klica ljubavi spram ove zemlje. Da ne bude zabune: rijetki su ti momenti kada čovjek u ovom gradu nije mazohista, kada može biti lagan i lepršav. Toliko rijetki da ih se zapravo ni ne sjećam. Ostalo vrijeme je vrijeme trpljenja.

„S obzirom na sve čvršće savezništvo informativnih medija i državnog tužilaštva, čini se kako je Hrvatska dovoljno zrela da i službeno verificira specifični aspekt novinarske struke, nešto poput tužinarstva, uslužne djelatnosti organa progona“, piše Viktor Ivančić u novoj kolumni za Novosti komentirajući moment kada hrabri i nepotkupljivi medij odlučuje intervenirati i pomoći sudu u izricanju pravedne kazne. Radi se o „svjetskom ekskluzivu“ jedne domaće tiskovine u kojoj je javnost saznala da je „Ivo Sanader u New Yorku trošio više od sultana“. Istraživačka je to priča u kojoj novinari i urednici nisu željeli cjepidlačiti oko sitnica i činjenica, a Ivančićev komentar donosimo u suradnji s tjednikom Novosti.