Prije nešto više od tri tjedna premijer je obeshrabrujućim riječima otvorio javnu raspravu o prijedlogu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, koja će trajati do 15. studenoga 2013. godine. Primjedbe možete ostaviti ako se na web-stranicama Vlade registrirate, navedete ime i prezime, ustanovu, udruženje, interes i brojnost ljudi u ime kojih govorite, označite poglavlje na koje se odnosi vaša primjedba i napišete samu primjedbu. Ponuđena su tri poglavlja (od četiri) koja možete komentirati, a postoji i kućica za opće primjedbe. Komentari će možda biti objavljeni, možda čak i u trajanju rasprave, iako ne bi iznenadilo da ne budu, kao što je bilo sa nazovi "izmijenjenim" Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kojim su sveučilišta, instituti, arhivi, knjižnice, visoke škole i obrazovno-znanstvene institucije raznih vrsta dobile zeleno svjetlo za rezanje osoblja (ne nožem, ali skoro) i slobodniji protok kapitala.

Strategija ne skreće s tog puta, pa je u njoj bezrezervno podržan sustav programskih ugovora, koji još nisu ni zaživjeli, niti su bili zakoniti kada je započet rad na njoj. Na krilima neprikrivene ambicije Strategija "leti, leti daleko" do 2030. godine i predlaže mjere koje su nekad toliko simpatične da biste ih zagrlili, ali onda vas vrate iz Zemlje čudesa kakvom opaskom o cjeloživotnoj cjelodnevnoj nastavi. Osim promašenog osnovnog, nema pretjerano loše ciljeve, no njihova provedivost je upitna bez svesrdne financijske podrške. Začudo, najveći problem Strategije nije promašenost njenog osnovnog cilja koji prožima sva poglavlja, povezivanja s gospodarstvom (koji se, usput, eksplicitno navodi među prednostima pri ocjeni projektnih prijedloga na aktualnom natječaju Hrvatske zaklade za znanost: "projekt uključuje suradnju s privatnim sektorom"), nego činjenica da je svako strateško planiranje preuzetno ako ne postoji iscrpna analiza stanja na terenu.

"Liberté, égalité, fraternité" u izvedbi hrvatskih "ljevičara"

Hrvatskoj Vladi dakle nije problem oformiti tim stručnjaka i u par mjeseci složiti dokument u kojem će izraziti kako zamišljaju razvoj obrazovanja, znanosti i tehnologije u sljedećih par desetljeća. Kao nedelegirana i neupućena članica sindikata Akademska solidarnost, imala sam prilike sudjelovati na konzultativnom sastanku koji je strateški tim održao s također neupućenim predstavnicima sindikatâ obrazovanja. Nedelegirana, jer je poziv došao dva dana prije sastanka, a neupućena, jer je uz poziv poslan dokument koji je sadržavao dio teksta Strategije o kojoj danas javno raspravljamo (praktički naslove).

Primjedbe možete ostaviti ako se na web stranicama Vlade registrirate, navedete ime i prezime, ustanovu, udruženje, interes i brojnost ljudi u ime kojih govorite (FOTO: Nacional.hr)

Bio je to divan dijalog, prvo predstavnici tima o strategiji, pa prvi sindikalist o problemima, pa odgovor, pa replika, pa stratezi da ne mogu predvidjeti pojedine probleme, pa drugi sindikalist sa zamjerkama, pa strateg, pa treći sindikalist, pa strateg, pa sljedeći, i tako tri-četiri sata dok se nismo svi izredali, s nekim prekidima. Pritom smo se svi ispričali jer nismo prostudirali dokument zato što smo ga prekasno dobili, isprva ne znajući da je to ionako tek dio dokumenta. Da ne bi bilo zabune, ispričali su se i predstavnici nama, pa zaista ne postoji razlog da im (to) zamjerimo. To je samo crtica koja savršeno ilustrira rad Vlade: sastanak je održan, svi smo se požalili da je stanje očajno, rekli smo im svoje, oni su rekli da će vidjeti što mogu učiniti i uljudno smo se pozdravili, a oni su napravili po svome.

Zanimljivo, kad smo pokušali kritizirati vlast, stratezi su nam objasnili da oni nisu vlast te da kritike idu na krivu adresu, no nekim nepoćudnicima još uvijek nije bitno ono što govoriš (ili što govore) da jesi, nego ono što jesi, a strateški tim se poput puzle uklapa u rad Vlade i to se neće promijeniti, ma koliko govorili sebi ili drugima da vlast nisu. Na kraju krajeva, sastanak je održan u zgradi Vlade, dokument je izdala Vlada i nepripremljeno ga je predstavio sam premijer popraćen za "domagogiju" spremnim ministrom obrazovanja, znanosti i sporta i najradišnijim članom vrlo velike skupine, koja u početnom sastavu broji 54 neravnopravna člana: najjednakije je tijelo na čelu sa samim premijerom (Nacionalno koordinacijsko tijelo), jednakije je tijelo koje vodi posebni savjetnik predsjednika Vlade za znanost (Operativno koordinacijsko tijelo), a jednake su četiri radne skupine podijeljene prema poglavljima Strategije: 1. predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje; 2. visoko obrazovanje; 3. cjeloživotno učenje i obrazovanje odraslih; te 4. znanost i tehnologija.

Zavodljivi li su ti timovi, iz naslova te navuku da očekuješ tri poglavlja (obrazovanje, znanost, tehnologija), a oni ih smiksaju luđe nego Zoni! Osnovna škola i vrtić su jedno, fakultet drugo, obrazovanje odraslih treće, a znanost i tehnologija zajedno četvrto. Ne stavlja li tekst na klimave noge sama činjenica da nitko od pedesetoro potpisanih nije primijetio da naslov ne paše sadržaju? Srećom, to se, kao i štošta, da ispraviti lektorskom intervencijom, koja će iskrenije pristupiti čitatelju: “Strategija obrazovanja, a i znanosti i tehnologije”.

Neven Budak prije nešto više od tri tjedna predstavio je Strategiju koja je promašena u samoj ideji (FOTO: Lupiga.Com)

Nije samo naslov zavodljiv, već i čitava javna rasprava kao isječak diskursa višestoljetnog dijaloga vlasti s vladanima. Savršen primjer je sam premijer, koji na predstavljanju dokumenta kojemu je prvi potpisani autor ležerno kaže "ono što sam vidio, što sam pročitao mi djeluje ozbiljno, koncizno, intelektualno i provedivo, a sada nakon toga dalje je na političkoj volji, na Saboru i na Vladi da to provede kroz niz provedbenih mjera, zakona i podzakonskih propisa."

Ne samo da svojim imenom prvi stoji iza teksta koji mu djeluje ozbiljno, nego je spreman donijeti niz pravnih mjera da bi ono što nije ni pročitao proveo u djelo, i to zato što vjeruje stručnjacima, što paradoksalno objašnjava paradoksom: "U Hrvatskoj se često stručnjakom naziva sve i svašta, al ovo jesu stručnjaci." Stručnjaci su rekli svoje, ostali neka javno raspravljaju o tipfelerima, dokument će se, izmijenjen ili ne, izglasati, a temeljem njega će se uređivati novi zakoni i provoditi nužni rezovi (ne nožem, nadam se). Uz dužno poštovanje prema članovima tima, ovakva Strategija ne smije se donijeti, ne radi ove ili one pogrešne mjere, a mogli bismo ih nabrajati do sutra, nego zato što je promašena u samoj ideji.

Poboljšanja u vidu pogoršanja

Neki su ciljevi neostvarivi kada ih stavimo u kontekst hrvatskog društva. Za druge ne moramo uopće ići toliko daleko, dovoljno je da ih stavimo u kontekst vlastitoga diskursa. Primjerice, Strategija bi poboljšala studentski standard tako što bi pogoršala studentski standard (poskupila domove, hranu u menzi, umanjila ili ukinula subvencije) i poticala stipendije i studentske kredite, te izgradnju novih domova. Moglo bi to biti i dugoročno uspješno, kad bi domovi i hrana u menzi studentima bez obzira na dob do 2030. godine bili besplatni, odnosno financirani javnim sredstvima jer su ih dotad današnji studenti, njihovi roditelji, radnici u ponekoj preživjeloj tvornici i turisti koji slučajno prolaze kroz Hrvatsku platili kroz poreze, odnosno koje zabrinjavajuće velik broj Hrvatina, veleposjednika i "brakobrana" platili nisu. Pogađate, Strategija ne navodi kojim bi se sredstvima pokrile nove stipendije ili, primjerice, proveo "plan izgradnje novih i obnove postojećih sadržaja za potrebe kulturnog, sportskog i društvenog života studenata", ali sudeći po ostatku dokumenta, nije teško pretpostaviti. (hint: raja + džep.)

Milanović je spreman donijeti niz pravnih mjera da bi ono što nije ni pročitao proveo u djelo (FOTO: Lupiga.Com)

Ima i drugih izvora: "U razradu izmjena i dopuna sadržaja studijskih programa uključiti poslodavce putem sektorskih vijeća, HUP-a ili HGK-a." Primijetite da se po uzoru na Zakon ne govori o stvaranju novih, nego o izmjenama i dopunama postojećih studijskih programa, i to s neprikrivenim otvaranjem sadržaja strankama koje mogu imati vrlo osobne razloge da jednu vrstu programa podrže, a drugu ne. Time se ozakonjuje kriminal pogodovanja osobnim interesima, koji, istina, nije stran našoj akademskoj zajednici, primjerice u izdavaštvu, gdje se državni novci, hipotetski govoreći, za časopis, knjigu ili prijevod, dodjeljuju rođacima i/ili prikašima koji uopće nisu kvalificirani prevoditelji ni/ili (pretjerano) dobri autori. Ne moramo se pitati što takvi misle o strategiji, šutnja je odobravanje na svakom jeziku i - upravo na to vlast računa. Ako netko i kaže nešto u obranu javnih dobara, lako se svede na njegovo osobno mišljenje, zaostalo u svijetu koji se pretvara u masovni kult vlasništva, a njega se kao negativca ocrni u medijima laka morala. Na kraju krajeva, to su globalni trendovi: projekcije svijetle budućnosti koja će opravdati odurnu sadašnjost, iako se nitko ni ne trudi garantirati da se ta svijetla budućnost neće ostvariti samo za ionako privilegiranu manjinu, koja svoj remen ne steže i koja je tako dobro umrežena da za nju ne vrijede ljudski zakoni, pa ne bi iznenadilo da se otkrije da prkosi i zakonima fizike.

Šutnja nije zlato

Mene osobno, a to je ujedno i broj ljudi u ime kojih javno i privatno raspravljam, pretjerano ne pogađa kada znanstvenici koji žele prodavati svoja otkrića ili znanja multinacionalnim kompanijama to i rade. Ne dira me ni kad netko drugi prodaje svoje tijelo, ali to ne znači da podržavam najstariji zanat, niti da mislim da bi se trebalo strateški planirati da se do 2030. što više Hrvata upusti u prodaju sebe prije proglašavanja osobnog bankrota. Uostalom, ako netko svoj uspjeh i kvalitetu broji u novcu koji mu je dodijeljen ili koji zarađuje, ili pak u tituli, ocjeni ili imenu koje nosi, to je njegova osobna stvar i to ga ni u jednom trenu ne čini uspješnijom osobom.

Uspjeh je u oku promatrača, pa će se takav okružiti takvima, takvome će možda štovati i nerođenu djecu po tabloidima, takav će uspjeti živjeti lagodnim životom bez obzira na one na čijem se radu okoristio ili koje je putem skupio gliserom, autom, kamionom ili bombom - i mislit će da je uspješan. Međutim, uspjeh nekog sveučilišta, akademije ili škole ne smije biti utemeljen na promatraču, kao ni na drugim vanjskim faktorima, poput dinamike tržišta koja može diktirati trenutnu potražnju, ali dugoročno biti vrlo štetna.

Vjerojatno najpoznatiji astrofizičar na svijetu vjeruje da trebaju postojati jednaka temeljna ulaganja u sve znanosti. Nije on dovoljno stručan za naše stručnjake, pa je među prvim mjerama koje predlažu u poglavlju o visokom obrazovanju: "na temelju analize [koja je trebala prethoditi strategiji, op. a.] usvojiti i provesti plan racionalizacije broja studijskih programa." Jasno, ne možemo svi opstati, rezovi su nužni (ne nožem, al' skoro), a logika razumljiva: zašto da država u kojoj je uništena tekstilna industrija ulaže u tekstilne škole i fakultete? Najprije se uništila privreda, a zatim i škole za ta zanimanja, umjesto kojih se nude tečajevi za (pre)kvalifikaciju odraslih, kojima se predviđa čest dolazak i rjeđi odlazak s burze, i to svaki put u drugu firmu, da ne bi slučajno postali stručnjaci.

Moj je interes da se prerežu rodbinske veze u akademiji i rasterete sveučilišta od onih koji su primljeni u visoka zvanja s jednom knjigom (FOTO: Wikipedia)

Kao što premijer na temelju grube procjene hvali tekst koji nije ni pročitao, tako se predlažu mjere kojima će se navodno riješiti problemi ustanovljeni na temelju grube procjene, a ne iscrpne analize stanja i revizije primjerice odluka matičnih odbora svih područja znanosti. Ne trebaju se, kao što Strategija predlaže, "postupno podizati znanstveni kriteriji", dovoljno je da se primijene postojeći. U svom se osobnom interesu pitam zašto još uvijek predaju oni koji su za kolege što im dolaze na izbor u zvanje pisali da su srboljubi, pederi, svinje i kuje. Moj je interes da se prerežu rodbinske veze u akademiji i rasterete sveučilišta od onih koji su primljeni u visoka zvanja s jednom knjigom i/ili nekolicinom (što je najgore prosječnih) autoplagijata. Moj osobni, sebični, prekarno-asistentski interes je da otpustite sa sveučilišta sve profesore koji ne održavaju vlastita predavanja ni konzultacije, a neki sasvim slučajno (ne) sjede u raznoraznim vijećima, pa čak i Saboru. Kad smo kod toga, moj je osobni građanski interes da počistite Sabor od onih koji ne dolaze na sjednice i/ili zlorabe državne nekretnine i pokretnine svojom neradničkom dupadi!

Moj je interes da prestanete škoditi autonomiji govoreći da je štitite. U mom je interesu da shvatite da su problemi ulaganja u obrazovanje, znanost i ostalo što bi čovjeku trebalo osigurati dostojanstven život (recimo temeljni dohodak) globalne naravi i da se ne mogu riješiti uvođenjem "varijabilnog dijela plaće" ili fantaziranjem o dobrom kapitalistu koji će, osim sredstava, ljudima koje zapošljava osigurati slobodu i autonomiju. Ne kažem da je nemoguće da ima i takvih privatnika, ali sloboda je zajamčena samo ako imamo jednaka polazišta, odnosno, ako financije dolaze iz neutralnog, po mogućnosti zajedničkog izvora.

Strateško planiranje obrazovanja i znanosti znači predviđanje ulaganja koja će omogućiti da student ima vremena učiti, da znanstvenik koji ne želi prodavati svoja istraživanja to i ne mora, da se onome tko ne želi biti ocjenjivan prema tržišnom uspjehu i isplativosti omogući da ostvari i zadrži svoj način predavanja i svoje stavove. Ako netko ne želi prodavati patente ili knjižurine od 500 kuna, to mu nitko ne smije braniti, niti mu se smije negirati rad ako nema vezu za "ugledne" izdavače. Novi Zakon ga prisiljava da se snalazi kako zna, a Strategija takve metodike pozdravlja, jer pretpostavlja da znanstvenici tako pokazuju da je njihov rad učinkovit i isplativ.

Svaki rad trebao bi biti učinkovit i isplativ, ali ne za gramzivu elitu i političare koji nas trpaju u sve veću krizu (umjesto da sebi ukinu plaće), nego za društvo u cjelini. To je samo moje osobno mišljenje, mišljenje nekoga tko u slobodno vrijeme ozbiljno razmišlja o bijegu na neki drugi planet jer vidi da su na ovome sve vrijednosti izvrnute naopačke. Ljudskoj civilizaciji nanosi se nesnosna šteta, koja se rugalački glorificira, a zajednica šaptom pada. Na brodu koji tone rijetke mornare baca se preko palube, dok ostali gledaju kako da ulove mjesto na čamcu za spašavanje. Što je najtužnije, brod ne tone zato što je loš, nego zato što se svi prave da ne vide balast.

* Autorica je asistentica na Odjelu za dijalektologiju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te članica sindikata Akademska solidarnost i nekolicine udruga, od kojih ističe neformalnu inicijativu Direktna demokracija u školi

Lupiga.Com