Nimalo ugodnu kafkijansku avanturu ovih dana proživljava sedmero stranaca koji su prije malo više od godinu dana u Novom Sadu otvorili Cultural Exchange. Taj društveni centar prijestolnici Vojvodine dao je brojne sadržaje poput radionice bicikala, besplatne tečajeve stranih jezika, ručnih radova, omogućivši mladima prostor za sastajanje i razmjenu iskustava, a potom se našao na udaru birokracije te mu sada prijeti zatvaranje.

(FOTO: Facebook/Cultural Exchange)

Centar je funkcionirao sve dok se na jednom web portalu nije pojavio tekst koji strance što su ga osnovali, u maniri španjolske inkvizicije, optužuje za upropaštavanje svega srpskoga. Taj je tekst pokrenuo lov na vještice koji je, čini se, i urodio plodom. O nemilim događajima iz vojvođanske ravnice razgovarali smo s osnivačem Cultural Exchangea, Amerikancem, Simonom Wilsonom.

Pravda je ovdje iznimno spora - Simon Wilson (FOTO: Facebook/Cultural Exchange)

Čime se Cultural Exchange bavi u Novom Sadu, tko to radi i koliko dugo?

U Novom Sadu je Cultural Exchange započeo s radom u lipnju prošle godine sa sedmero ljudi. Osim mene i moje supruge Grkinje, Evdoxie Seitanidou, tu su još i Britanka Anna Powdrill, Amerikanac Daniel Fernandez i Nizozemka Leilani Fernandez, te Poljak Pavel Rogala i Suzana Viviani iz Italije. Cultural Exchange je kulturni centar i Bike Kitchen, što bi u Zelenoj Akciji u Zagrebu rekli, B). U Novom Sadu smo vrlo aktivni i sugrađanima osim popravljanja bicikala nudimo besplatne radionice o umjetnosti, ručnom radu te besplatne tečajeve engleskog, srpskog, mađarskog, talijanskog, španjolskog i njemačkog. Organizirali smo i brojne koncerte te izložbe podržavajući domaće umjetnike. Koncept jeste taj da kreira samoodrživi društveni prostor koji se bavi društvenim radom bez potrebe za financiranjem od strane države ili sličnih izvora, a funkcionira na principu društvenog poduzetništva. Bike Kitchen prodaje dijelove za bicikle te izrađujemo i vlastite bicikle kako bismo platili račune dok kafić funkcionira kao i svaki drugi te također donosi dovoljno novca da se održava. Iako je ovakav poslovni koncept na zapadu normalna stvar, problem je što u Srbiji u stvari ne postoji poslovna niša u koju bi se on smjestio. Na primjer, Bike Kitchen trenutno funkcionira kao d.o.o.. Prema tome svaki put kada netko dođe besplatno popraviti bicikl, zakrpati gumu i koristi naše alate, nama može doći inspekcija i kazniti nas jer nema dokaza da ti ljudi ne rade za Cultural Exchange. S druge strane, da Bike Kitchen funkcionira u potpunosti poput društvenog projekta morali bi se financirati kao i svaki drugi NGO, dakle donacijama i ne bismo mogli prodavati dijelove.

Kako vas je Novi Sad prihvatio prije nego što je web portal Teleprompter objavio članak u kojem ste okarakterizirani kao opasna sekta koja prijeti maloj djeci, i kako je to promijenilo Vaš život?

Kada smo pričali s ljudima o projektu koji želimo pokrenuti svima se ideja sviđala, ali nitko nije mislio da ćemo to zaista i napraviti. Kada smo napokon uspjeli, ljudi su bili iznenađeni. S obzirom da u ovome sudjelujemo vlastitim novcem, bez ikakvih sponzora i sredstava za reklamu, trebalo je neko vrijeme da se pročuje za nas i da nas Novi Sad upozna. Zbog prirode Cultural Exchangea dobili smo dosta pozitivnih ocjena medija te se dobar glas pronio i sve je nekako teklo normalno godinu dana kada je Danilo Redžepović, novinar Telepromptera, objavio taj tekst. Čak i nakon tog teksta  koji je toliko pretjeran i nelogičan, samo smo postali zaposleniji jer je zbog sveopće histerije sve više i više ljudi čulo za nas. Nije rijetkost da nam ljudi dolaze pružiti podršku, no uvijek postoje i ekstremisti koji nađu nekog ili nešto što mogu okriviti za svoje probleme.

Gužva u Bike Kitchenu (FOTO: Facebook/Cultural Exchange)

Jeste li kontaktirali Danila Redžepovića koji je objavio sporni tekst?

Da, poslali smo otvoreno pismo kao odgovor na taj tekst. Razgovarali smo i s odvjetnicima razmišljajući da ga tužimo, ali to bi nas koštalo tisuće eura i dosta vremena. Mislim da zapravo taj tip toga nije vrijedan. Zanimljivo je da nas, prije nego što je objavio tekst, nikada nije kontaktirao, bilo što pitao ili intervjuirao, što bi očito svaki novinar uradio. Umjesto toga, kada je tekst već objavljen, poslao nam je listu smiješnih pitanja na što smo mu u principu rekli da prošeće.

Iako ste optužbe iz teksta objasnili za domaću javnost, u Hrvatskoj se o tome malo ili ništa ne zna. Novinar Vas optužuje kako ste dio vjerske organizacije The Family International optuživane za zlostavljanje djece prije nekoliko desetljeća. Je li Cultural Exchange na kraju religiozna organizacija i ima li to ikakvog utjecaja na Vaš radu Novom Sadu?

Da, neki od nas imaju veze s Family International. Moji su roditelji bili članovi i odrastao sam u misionarskoj obitelji. Trenutno nitko tko je osnivač Cultural Exchangea nije član Family Internationala. Svi dolazimo iz različitih kulturnih i religioznih okruženja. Cultural Exchange nema nikakve veze s religijom i svatko tko je bio kod nas to zna. Također, nikakav novac ne dolazi od bilo koje religiozne organizacije, niti bilo kojoj odlazi. Svi novci koje zaradimo ostaju u Novom Sadu i reinvestiraju se u organizaciju. A ja sam ponosan što radim sa svima koji čine najbolje da pomognu drugima i samo zbog toga što su me moji roditelji odgojili tako da putujem i pomažem drugima, u Novom Sadu postoji Cultural Exchange. Uvlačiti religiju u ovo je obični nonsens. Koga briga tko je koje religije? Koristiti povezanost s bilo kojom religijskom zajednicom kao razlog za napad na nekoga u najmanju je ruku ignorantski. Ukoliko dozvolimo ljudima da koriste religiju ili rasu kako bi manipulirali i uzrokovali nasilje nad bližnjima onda uistinu netko treba revidirati svoje moralno polazište.

Simon Wilson, Anna Powdrill i Suzanna Viviani na press konferenciji u Beogradu (FOTO: Facebook/Cultural Exchange)

Postoje izvještaji kako ste po dolasku u Novi Sad osnovali Bike Kitchen i kafić bez radne vize za Srbiju. Je li je to istina, i ukoliko je to točno, kako ste uopće pokrenuli posao?

Cultural Exchange ima dvije odvojene djelatnosti. Na katu je kafić, dok je u prizemlju Bike Kitchen koji je registriran kao d.o.o. s mogućnošću uvoza i izvoza. U budućnosti bismo htjeli napraviti brand koji će prodavati reciklirane bicikle diljem Europe. Međutim, potrajat će dok takav koncept uistinu i zaživi. Obje djelatnosti otvorene su na volonterskim vizama. Nikada mi nije palo na pamet da bi to mogao biti problem jer su policija, odvjetnici i službenici s kojima smo razgovarali cijelo vrijeme znali za to i nikada nam nisu spomenuli da bi s tim moglo biti problema.

Postoji li nešto za čime žalite, što mislite da biste učinili drugačije iz današnje perspektive?

Prvo, uzeo bih drugog odvjetnika da nam zatraži vizu. Problem u Srbiji jest što mi živimo i radimo između dvije krajnosti. S jedne strane postoje zakoni, inspektori, državne službe, a s druge strane činjenica da ništa nije onako kako izgleda i sve što treba napraviti jest nazvati nekoga ili odraditi stvari ispod stola i sve je ok. Tako da je nama, kao strancima, jako teško shvatiti što treba uraditi jer gotovo svaki posao koji znam u gradu, radi na taj način. U sivoj zoni između legalnog i onoga što baš i nije legalno. Nitko o tome ne želi govoriti ali to je realnost situacije. Čak i ta situacija s vizama. Svaki puta kada odemo u policiju kažu nam drugu stvar i svakoga od nas tretiraju drugačije ovisno o tome koga tko poznaje.

Skup podrške (FOTO: Facebook/Cultural Exchange)

Koji dio krivnje za nastalu situaciju snosi sistem i što mislite zbog čega vam se sve ovo događa?

Ne volim se baviti teorijom zavjere, no kad kod neki od naših prijatelja, ili odvjetnika, dođe i počne promatrati našu situaciju, uvijek na to gledaju optimistično vjerujući kako se radi o nekakvoj „tehnikaliji“. No, kada krenu zvati ljude i promatrati stvar malo pomnije, vraćaju se pod dojmom kako nas ovdje netko uistinu ne želi. Da je to bio osjećaj koji sam ja doživio kada sam došao u Novi Sad, pokupio bih stvari i rekao hvala i doviđenja. Ako ne želiš i ne cijeniš što Cultural Exchange radi onda odlazim. No, stvar je u tome da imamo gotovo potpunu podršku sugrađana i svi koje srećem apsolutno vole što ovdje radimo. Čini se ipak da negdje za nekim stolom sjede neki ogorčeni ljudi kojima smeta što je Cultural Exchange toliko popularan i žele nas zatvoriti.

Koji je trenutni status, hoće li vas Srbija deportirati ili vidite nekakav izlazak iz ove situacije?

Vrijeme će reći. Pravda je ovdje iznimno spora. Već su nam dvoje kolega deportirali, dok dvoje još uvijek čekaju odgovor za novu vizu. Moja supruga i ja žalili smo se na odluku i ako žalba ne bude uvažena krajem mjeseca, morat ćemo otići. Anna ima vizu koja vrijedi još nekoliko mjeseci, a onda će i ona morati aplicirati za novu. Situacija je jednostavno suluda, nakon svega što smo investirali u zajednicu, napravili projekt koji je sto posto pozitivan za ovo društvo i Novi Sad, postoje ljudi koji ne žele vidjeti promjene, nove ideje i novinu u razvoju grada te nas žele zatvoriti. Svaki puta kada o tome razmišljam, sve skupa mi se čini, jednostavno previše čudnim.

Lupiga.Com