Od vozača autobusa i podzemne željeznice, preko zaposlenih u internetskoj prodaji, od državnih službenika do bankara: u Njemačkoj su radnici od 2001. godine organizirani u jedinstvenu sindikalnu federaciju VerDi (Vereinte Dienstleistungsgewerkschaft). Od osnutka federacije na njenom je čelu 61-godišnji tajnik Frank Bsirske koji je prije dvije godine po četvrti put izabran da vodi organizaciju koja broji dva milijuna članova. Nakon Ig-Metall, to je po veličini druga sindikalna organizacija u Njemačkoj.

Frank Bsirske (FOTO: Kay Herschelmann/verdi.de)

Sindikalni pokret gura u pravcu političkih promjena kako bi se popravio težak položaj radnika i nezaposlenih. No, tek koji tjedan od izbora nema nikakve naznake promjena. Kako to?

U sektoru prekarijata i onih s niskim primanjima vlada velika rezigniranost i teško je organizirati te mase kako bi se utjecalo na politiku. Nedostaje vjera da se trenutni uvjeti mogu promijeniti. Bilo kakvo organiziranje nezaposlenih kroz povijest je uvijek bilo iznimka, a ne pravilo. Unatoč tome što se ne osjeća neki "vjetar promjene", ne bih pobjedu demokršćana i liberala uzeo kao činjenicu koju možemo prihvatiti zdravo za gotovo. Vidim kako Zeleni i Socijaldemokrati ipak mogu preuzeti određene korake, uostalom, već su se distancirali od politike koje su ih prije koštale glasova. Danas SPD već ima pozicije koje su dosta bliske onima koje sindikati smatraju nužnim po pitanju regulacije tržišta i rada. Isto vrijedi za Zelene kao i, naravno, za Die Linke (antikapitalistički demokratski socijalisti), koji se u Njemačkoj najotvorenije zalažu za principe ljevice.

SPD-ov kandidat za kancelara, Peer Steinbrück, u prošlosti je podržao sve neoliberalne reforme u vladi Gerharda Schrödera (tkz. Agenda 2010), dok je doba velike koalicije proveo u ulozi ministra financija. Ne čini li vam se da ima problema s kredibilitetom?

Određena doza skepticizma može biti opravdana, no mi gledamo kandidata prema onome za što se zalaže u svom programu. Važno je da sloboda kretanja, nazovimo to tako, kandidata ostane limitirana i da u slučaju pobjede zelenih i socijalista doista urade ono za što se zalažu u programu.

Znači odnosi između sindikata i SPD-a su se popravili?

Rekao bih da jesu. Treba imati na umu kako je Agenda 2010 omogućila lakše smanjenje plaća dok je prilikom deregulacije tržišta rada porasla nesigurnost zaposlenih. Do danas je broj stalnih radnih mjesta u odnosu na 2010. godinu pao za 1,8 milijuna dok se broj zaposlenih u tzv. "part time" aranžmanu povećao za 20 posto. Gotovo polovica novih radnih mjesta koja su otvorena su na određeno radno vrijeme zahvaljujući tome što poslodavac nema nikakvu obavezu opravdati ovakvo zapošljavanje. Ne treba zaboraviti ni 7,5 milijuna tzv. mini poslova što je jedna niša iznimno slabo plaćenih i nesigurnih poslova kakvi nemaju pandan u Europi. Zbog ovakvih postupaka SPD više nema monopol na socijalnu pravdu. Sada smo u situaciji u kojoj i SPD i Zeleni uviđaju da nam je potrebna nova regulacija tržišta rada i naše su se pozicije ponovo približile što je jedan važan politički fakt koji ne treba podcjenjivati.

"Nema plaćanja ispod 8,50 eura po satu", poručuje Verdi (FOTO: verdi.de)

U vašoj platformi za političke promjene tražite "socijalnu Europu". Što to znači i koja je formula za socijalnu Europu?

To znači promjenu politike koju vodi vlada Angele Merkel. Kako pokazuju podaci o javnom dugu Grčkek, kriza se pod njenim vodstvom samo pogoršala. Orijentacija prema kojoj sve zemlje Europe trebaju preuzeti njemački model fiskalne nepopustljivosti je loša, jer se nacionalne ekonomije europskih zemalja ne mogu generalizirati i zakonom urediti da budu poput Njemačke. Njemačka je, očito odgovorna za razvoj krize - krivo je, kako to čini naša vlada, negirati europsku garanciju za dugove pojedinih zemalja. Time se samo produbljuju problemi koje je proizveo dogovor iz Maastrichta koji je kreirao monetarnu uniju koja nije povezana sa političkom i fiskalnom unijom. Maastricht je napravio to da razlike među snagama pojedinih nacionalnih ekonomija budu što veće. Ovi bi problemi eksplodirali, sve i da se nije dogodila globalna kriza. Ona je problem samo ubrzala. Vlada Angele Merkel namjerno je od financijske krize napravila dužničku krizu, grešku tržišta pretvorila je u grešku države šireći ideju kako smo živjeli iznad mogućnosti. Čak štoviše, morali smo pomoći uskrsnuću neoliberalizma, ideologije koja je posve promašena.

Dijelite li mišljenje onih koji tvrde kako je Merkel uspjela vrbovati pojedine dijelove sindikalnog pokreta, prije svega IG Metall koji se pridružio ekonomskom modelu orijentiranom ka izvozu?

Ovakvo povezivanje nije nikakva novost. Ipak, mogu reći kako i u IG Metallu raste senzibilitet naklonjen osnaživanju unutarnjeg tržišta, osnaživanju rasta proizvodnje za Njemačku umjesto za izvoz.

Upravo primjer IG Metalla demonstrira kako u okviru europskog radničkog pokreta postoje problemi. Kako se oni mogu prevazići i kako se interesi radnika s juga i sjevera Europe mogu unificirati?

Ne treba tajiti da je za brojne njemačke radnike kriza zapravo kriza drugih, Španjolaca, Portugalaca, Grka… Ignorira se činjenica da kriza drugih lako može postati i naša kriza. Iako izvoz u SAD i Kinu raste, treba imati na umu kako 40 posto našeg izvoza ide u euro zonu. U ostale zemlje EU ide tek 20 posto. Mi ovisimo o zdravlju tih zemalja. Uostalom, postoji realni rizik da ono što se sada događa u Grčkoj može doći ovamo. Naivno bi bilo misliti da je to nemoguće. Postoje predstavnici naše vlade i poduzetnika koji žele uvesti mjere štednje namijenjene zemljama u krizi ovamo. Predstavljajući sve ove opasnosti vidim bazu da se razvije napor koji bi  ujedinio radnike juga i Njemačke protiv mjera štednje.

"Početi od borbe protiv mjera štednje" (SCREENSHOOT: bild.de/video)

Može li se razviti jedan pravi europski sindikat koji bi imao snagu mobilizirati radnike i utjecati na politiku koju vode međunarodne kompanije?

Baza od koje treba početi je borba protiv mjera štednje. Treba biti svjestan da je situacija u Španjolskoj danas teža nego što je to bilo u SAD-u 1929. godine. Zajedno s ostalim europskim sindikatima pokušavamo organizirati zajedničku akciju za novi "Marshallov plan" koji bi bio povezan s transformacijom ekonomije u socijalnom i ekološkom smjeru. Pri tome mislim na obnovljive izvore energije, edukaciju i obrazovanje, usluge... Radi se o cifri od 2,6 milijardi eura u deset godina koji bi se financirali iz poreza na bogatstvo i financijske transakcije, obje na zajedničkom nivou u okviru čitave Europe. Želimo sve ovo povezati i mobilizirati se za europske parlamentarne izbore. U našim redovima ljudi su obeshrabreni potezima u EU i postoji veliki rizik da će ljudi zbog toga apstinirati od izbora što bi bila velika greška. Oni koji budu izabrani u parlament bit će sve samo ne neutjecajni.

Ipak, još uvijek smo daleko od jednog pravog europskog sindikata...

Da, još uvijek smo daleko od tog trenutka. Ovdje do izražaja dolaze organizacijske kulture pojedinih zemalja. I uvjeti u kojima pojedini sindikati u svojim zemljama funkcioniraju, jako se razlikuju u svojoj sposobnosti da naprave prostor za jedan pravi europski sindikat. Ono što je trenutno realno, ono što u ovom trenutku uistinu možemo, jest raditi na tome da povećavamo europsku koordinaciju među nacionalnim sindikatima.

Razgovor objavljen u listu Il Manifesto, vodio Jacopo Rosatelli

S talijanskog preveo Mladen Barbarić

Lupiga.Com