Zvao me u utorak u dva iza ponoći Klepo. Ne znate vi Klepu, Klepo je veliki hajdukovac i samo malo manji Bosanac. I ima taj običaj, zovne u gluho doba noći kad god igraju Hajduk ili Bosna i Hercegovina.

Jesil, kaže, vidio Hajrovića? Jesam, rekoh, naravno da sam vidio, strašan gol. Na koga te, veli, podsjetio? Čuj, na koga? Samo na jednoga. Nema ih dvojica.

Sad će tome, za koji dan, točno dvadeset godina: bio je septembar 1993., na Poljudu su igrali Hajduk i Dinamo, stadion pun ko lift, sedamsto hiljada ljudi na tribinama, gori more. Rezultat je bio 2:2, deset minuta do kraja, kad je jedan bezvezni aut za Hajduk, tamo blizu centra, trener Ivan Katalinić iskoristio da pozove iz igre Stipu Andrijaševića i podigne s klupe za rezerve mladog Milana Rapaića, koji je taman proslavio dvadeseti rođendan. Čekajući Andrijaševića, Miki je dva-tri puta skočio u mjestu, a onda lijeno utrčao na travnjak, prihvatio Hibićevu loptu iz auta, prešao jednog Dinamovog igrača, pa drugog, došao na dvadeset pet metara i ljevicom je nemilosrdno zakucao u Ladićeve rašlje. Trajalo je manje od osam sekundi.

Tih mitskih osam sekundi i dan-danas napamet zna svaki Hajdukov navijač stariji od hrvatske države. U tih osam sekundi Miki Rapaić je s aut-linije otrčao ravno u legendu, i tamo bogami odmah dobio državljanstvo. Eno ga i danas tamo.

Svaki navijač Hajduka koji je bio na utakmici pamti i drugi Rapaićev legendarni potez na toj utakmici. Još maločas stidljiva i talentirana mlada rezerva, a samo osam sekundi kasnije klupska legenda s licencom za zajebavanje, Miki se nakon gola i pozdrava Torcidi – vidio ja svojim očima - okrenuo prema treneru Kataliniću, mangupski pokazujući rukama da traži zamjenu. "Ja sam svoje napravio, jebite se, odoh sad na piće u Rafe."

Jedan je bio Miki Rapaić. Nakon te utakmice Hajduk se s njim prošetao kroz dva prvenstva i završio u četvrtfinalu Lige prvaka, u društvu Barcelone, Milana, Bayerna i Benfice, zaustavljen tek od onog strašnog Van Gaalovog Ajaxa, budućeg prvaka Europe, sa sve Van der Sarom, Rijkaardom, Seedorfom, Davidsom, Overmarsom, Litmanenom, braćom de Boer i krvožednim Kluijvertom.

Eh, da, jedan je bio Miki. Zato je Klepi dvadeset godina kasnije i izgledalo kao da je netko pustio arhivsku snimku s Poljuda, samo što je netko grubom greškom Rapaića obukao u plavi dres, a Dinamo u bijele. A baš tako izgledao je sad već mitski gol Izeta Mikija Hajrovića u Žilini, gol za historijsku pobjedu i plasman na Mundijal u Brazilu, prvo valjda prvenstvo bilo čega u bilo čemu na koji će se plasirati bilo koja seniorska selekcija Bosne i Hercegovine. A da to nije, jasno, europsko prvenstvo u sjedećoj odbojci što će za koji dan početi u Poljskoj, ili svjetsko nogometno prvenstvo beskućnika, što je u toj zemlji održano prošlog mjeseca. Ili svjetsko prvenstvo u ribolovu za invalide, što je nekidan završilo u Čapljini.

Drugačije, uostalom, nije ni moglo. Sad to znamo.

Nije, naime, Izetu prvi put da u nacionalnom dresu kao rezerva ulazi pred kraj utakmice koja će završiti pobjedom na gostujućem terenu 2:1. Prije manje od godinu dana, lanjskog novembra, dok je Bosna i Hercegovina slavila spektakularno zatvaranje jesenskog ciklusa kvalifikacija s petnaest golova u četiri utakmice, mladi nogometaš Grasshoppersa još je nosio dres Švicarske, debitiravši u 83. minuti prijateljske utakmice u Tunisu i slaveći pobjedu od 2:1. Prije samo tri mjeseca, dok je BiH slavila spektakularno zatvaranje proljetnog ciklusa kvalifikacija s ukupno dvadeset tri gola u šest utakmica, mladi reprezentativac Švicarske još je u sjedište Fife pisao molbu gornjem naslovu da mu se odobri igranje za Bosnu i Hercegovinu i sve u nadi da će mu izaći ususret unaprijed zahvaljivao sincerely yours Izet točka.

Ispala je to na kraju neviđena drama: čekajući u 77. minuti kod aut-linije da Misimović izađe iz igre, Izet Hajrović još je pred delegatom utakmice potpisivao formulare Fife, na brzinu se, dok mu je pomoćni sudac pregledavao đonove kopački, fotografirao za registraciju u Nogometnom savezu BiH, zalijepio taksenu marku i pozdravio se s Misketom, pa otrčao na desnu stranu, izmijenio loptu s Ibiševićem i ljevicom je s dvadeset pet metara nemilosrdno zakucao u koš. Dobro, gol, ista stvar, ne bi je slovački vratar Mucha obranio taman da je bio koš.

U tih pola minute Izet Miki Hajrović je s aut-linije otrčao ravno u legendu, i tamo bogami odmah dobio pravo nastupanja.

U euforiji nakon tog historijskog gola malo nepravedno se, međutim, zaboravilo i na Ermina Bičakčića, koji je sedam minuta ranije, kad je izgledalo da je sve gotovo, poravnao na 1:1 i tako načas bajku učinio mogućom, iako je i sam prije mjesec-dva u njemačkom Braunschweigu još kraj telefona nervozno čekao hoće li mu Vijeće ministara odobriti državljanstvo, i hoće li ga Sušić uopće zvati u Slovačku.

Dvojica mladih debitanata u reprezentaciji postigla su tako dva najvažnija gola u cjelokupnoj povijesti Bosne i Hercegovine, BiH će tako na Svjetsko prvenstvo u Brazil s novim biometrijskim pasošima na ime Bičakčić i Hajrović, generacija devedeseta-devedeset prva, ravno s rezervne klupe, i to je, a ne nogomet - nogomet je najvažnija, ali ipak sporedna stvar – pouka cijele ove bajke.

Bosni i Hercegovini, ljudi, trebaju zamjene.

Da bi se igdje plasirala, da bi igdje išla, da bi se uopće pomakla, Bosni i Hercegovini trebaju Hajrović i Bičakčić, trebaju joj novi igrači. Valja konačno zahvaliti Izetbegoviću, Tihiću i Silajdžiću, valja zahvaliti i Dodiku, Radmanoviću, Bevandi, Lagumdžiji, Komšiću, Čoviću i Valentinu Inzku, valja raspustiti sve parlamente i Predsjedništvo i Vijeće ministara i svih četrnaest vlada, svima do posljednjeg uručiti pozlaćene tajvanske satove s ugraviranom posvetom, svečano im oduzeti pasoše i razvrstati ih po sanatorijima i zatvorima, pa pozvati natrag klince što su se iz Bosne razišli okruglim, bijelim dunjalukom. Rezultat na semaforu izgleda, doduše, beznadan - onih neodlučenih 1:1 u Slovačkoj zvonka je radost prema neriješenom rezultatu u Bosni, gdje je trenutačno 1:1:1 – ali vremena ima, još taman trinaest minuta.

Valja, shvatili ste, poslati na zagrijavanje Bičakčića i Hajrovića, valja mu zvati i brata Seada, i Anela Hadžića i Seada Kolašinca, valja dignuti s klupe debitante koji će ući sedamdeset i sedmoj minuti, uzeti loptu i zabiti gol. Bez kompliciranja, bez glasanja i nadglasavanja, bez koaliranja, integriranja, implementiranja, restrukturiranja, blokiranja i kurcu sviranja, samo uzeti jebenu loptu i potegnuti je s dvadeset pet metara, s parkinga, iz Pekinga, pa pod prečku - tri Muche jednim udarcem - te makar jednom odvesti zemlju dalje od svjetskih prvenstava za invalide i beskućnike, u četvrtfinale bilo čega u bilo čemu.

Makar jednom.

Pa da se u klupku slavlja okrenu prema treneru i mangupski pokažu rukama da traže zamjenu. "Mi smo svoje napravili, jebite se, odosmo sad na piće kod Kože."

Da nas, eto, išta lijepo ima barem na što podsjetiti.

Boris Dežulović, Oslobođenje