Ako je to bila metafora, barem nema bojazni od tahikardije. Makar, nikada nije pouzdano utvrđeno koliko domoljubnog naboja može podnijeti grudni koš prosječnog Hrvata.

Uveličavajući proslavu 22. godišnjice 204. vukovarske brigade, ministar branitelja Predrag Matić izrazio je žaljenje zbog „događaja u Vukovaru u posljednjih dvadesetak dana“ i naglasio da se on osobno u pogledu tih „događaja“ – a riječ je o „buni protiv ćirilice“ koja je dovela do organiziranog razbijanja tabli s latinično-ćiriličnim natpisima postavljenih na zgradama državnih institucija – nalazi „između čekića i nakovnja, između srca i zakona“.

Ukoliko smo uzvanika dobro razumjeli – a teško da ga se može razumjeti drugačije – njegovo srce kuca na jednoj, dok hrvatski zakon štekće na drugoj strani. On sam, izložen udarima dviju suprotstavljenih sila, podnosi ozbiljne kontuzije kao politički odgovorna osoba. Uopće to ne izgleda zgodno: s jedne strane ministrovo srce i njegovi ljudski osjećaji, a s druge pozitivni državni propisi, takvi da te osjećaje vrijeđaju.

Predrag Matić - između srca i zakona (FOTO: Arhiva)

Posegnemo li, uz ispriku, za vokabularom polupismene rulje koja ovih dana trijebi ćirilicu po Hrvatskoj i vodi brigu o nezagađenosti nacionalnog pisma, jer je njena retorika u ovom slučaju bez sumnje najprikladnija, možemo reći da zateći se „između srca i zakona“ znači biti u teškome kurcu. To jest u Vladi Republike Hrvatske.

Kako, dakle, da ministar Matić svoje biće uskladi s legislativom? Najjednostavnije bi bilo odreći se političke funkcije, a time i obaveze da se, u svojstvu visokoga državnog činovnika, drži državnoga zakona kao pijan plota. No, to bi ispalo pomalo neodgovorno, a vjerojatno i dubiozno u materijalnom smislu. Umjesto toga, on je odlučio svoju bol učiniti artiklom za javnu upotrebu. Budući da se nije našao samo „između srca i zakona“, nego i „između čekića i nakovnja“, on će svojim bijesnim drugovima pomoću udvostručene metafore otvoriti dušu: srcem sam s vama koji čekićima razbijate table ispisane ćirilicom, a zakon/nakovanj me sili da budem uz policiju koja ih čuva, i to tako što dopušta da odvratne table skrckate. Ja sam taj hodajući nesporazum koji pati zbog vaše srdžbe. Ja sam otjelotvorenje Sistema koji cvili.

U skladu sa službenim protokolom, na proslavi obljetnice vukovarske brigade uz ministra branitelja postrojili su se i slavni komandanti, dva Jastreba – Mile Dedaković i Branko Borković – te jedan Lešinar – Tomislav Merčep, predstavljen tom prigodom kao „prvi zapovjednik obrane grada“. Ne čovjek kojemu se upravo sudi za najteže ratne zločine, ne utemeljitelj eskadrona smrti, ne voditelj logora i mučilišta u Pakračkoj Poljani, ne nalogodavac ubojstva 12-godišnje djevojčice, već sasvim neutralno i patetično – „prvi zapovjednik obrane grada“… A to će reći da se vojskovođa veličine kutije šibica zatekao u još neobičnijem procijepu od Predraga Matića: ne samo „između srca i zakona“, nego između pijeteta i zatvora.

Merčep na Županijskom sudu gdje mu se sudi za teške ratne zločine (FOTO: Nacional.hr)

Zbog čega je to normalno? Što je normalno u činjenici da osoba kojoj se poslije više od dvadeset godina sudi za masovna ubojstva i najgora zvjerstva, državnim protokolom biva kooptirana u ritual iskazivanja počasti ratnome junaštvu, a da pritom nikome ne pada na pamet zapaziti (makar) bizarnost rasporeda na sceni ili – sačuvaj bože – relativizirati karakter onoga čemu se počast odaje? Zašto je ministru branitelja i ostatku vojno-političkog izaslanstva normalno promicati ratnu slavu u društvu neosuđenog zločinca? Kako to da novine takvu vrstu protokola prate tek rutinskim, protokolarnim vijestima?

SVJEDOČANSTVO MIRE BAJRAMOVIĆA: Kako je Merčepova banda ubijala u Pakračkoj Poljani

No stvar i jest u normalizaciji abnormalnog. Prizor je karakterističan za ove prostore upravo zbog toga jer se odvija u sumračnoj zoni „između srca i zakona“. S legalističke strane, doduše, sve je u najboljem redu, svatko je nevin dok mu se na sudu ne dokaže krivnja, a u hrvatskim prilikama – kao što se bezbroj puta pokazalo – i dugo nakon toga. Zakonito je, koliko god bio abnormalno, i to što se Tomislav Merčep od optužbi za ratne zločine brani sa slobode, jer su ovlašteni vještaci ustvrdili da je stanje njegova zdravlja ozbiljnije od Matićevih problema sa srcem.

Znak da smo na terenu gdje pravda biva prilagođena toplim nacionalnim sentimentima, gdje djeluje Sistem koji cvili, odaslalo je odmah po početku procesa izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, zaključivši da bi se – sada čitateljima tanjih živaca preporučujem odustanak od nastavka rečenice – „daljnjim zadržavanjem optuženika u pritvoru teško povrijedile vrijednosti iz članka 3. Europske konvencije o ljudskim pravima, u kojoj je propisano da nitko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju“.

Poučno je znati kako je najznamenitiji domaći ratni nitkov, bojovnik koji se specijalizirao u izlaganju civila torturi i neljudskom kažnjavanju, danas na slobodi zahvaljujući Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, nakon što je taj akt podvrgnut hrvatskome pravnom tumačenju. U ljeto 1991., otprilike u vrijeme kada je na Vukovar pala prva minobacačka granata (ispred robne kuće), svjedočio sam kao reporter „smjeni“ tadašnjeg „zapovjednika obrane grada“: kadrovsku su operaciju izveli naoružani policijski specijalci, Merčep je doslovno uhapšen i vozilom MUP-a prebačen u Zagreb, jer je tjednima prije toga sa skupinom uniformiranih bandita naganjao vukovarske Srbe, brinuo se da ih proguta noć i osiguravao izlike agresorskoj JNA za buduće krvoproliće. Potom je sa sličnim zaduženjima poslan u nešto pasivnije krajeve.

Nakon Vukovara Merčep je poslan u nešto pasivnije krajeve (FOTO: H-alter)

Kada ne bi bio na djelu Sistem koji cvili, dramaturzi vukovarske ceremonije mogli su razmišljati na dva načina: da Merčepu nije mjesto u obredu kojim će se njegovati službena ratna mitologija, ili – mnogo dosljednije – da upravo Merčepova nazočnost oglašava onu vrstu zrelosti koja će omogućiti da službena ratna mitologija ustupi mjesto realizmu naklonjenim uvidima, koja će državotvorne legende zamijeniti suhom povijesnom prozom.

Međutim, poza unutar sistemske zamke koju je najjasnije dosad eksplicirao Predrag Matić – „između srca i zakona“ – to je figura kroz koju kompletno hrvatsko društvo sve vrijeme apsolvira svoje ratne podvige i mirnodopske tekovine koje iz njih slijede. Cijela je mitska tvorevina i njena svakodnevna potrošnja u toj zoni sumraka, između epopeje i svinjarije: između herojstva i zločina, između borbe za slobodu i koncentracionih logora, između poštovanja manjinskih prava i najzadrtije etničke isključivosti…

I u onim rijetkim prilikama kada sudi „svojim“ ratnim zločincima, Hrvatska to čini krajnje nevoljko i pod prisilom, kao što je to slučaj s notornim Tomislavom Merčepom – optuženim, da podsjetim, na osnovu dokumentacije poslane iz Haaga – kojemu će čak i za vrijeme procesa za najokrutnija zlodjela biti iskazan protokolarni pijetet u državnoj režiji.

Po uzoru na abnormalni „kompromis“ koji se ovih dana traži oko prava na javnu upotrebu ćirilice – negdje „između srca i zakona“ – sutra bi, tko zna, krvnik iz Pakračke Poljane mogao biti pravomoćno osuđen s preporukom da zatvorsku kaznu izdržava na slobodi, pa onda ostati raspoloživ da se kao dio svečarskoga inventara ugradi u državne proslave i obljetnička memoriranja, pošto Europska konvencija o ljudskim pravima, ako je ispravno protumačena, ionako ne dopušta „neljudsko kažnjavanje“.

Potrebno je samo da se, uz onaj pravosudni, u priču uključi i organ koji utvrđuje bilo nacije. Bio bi to krajnji izraz slatke boli koju u kolektivno ime iznosi ministar Matić: trudili smo se svim silama držati zakona, no – srce nas je otkucalo.

Viktor Ivančić

Lupiga.Com via www.novossti.com