Otišao je čovjek koji nam je pokazao kako se pobjeđuje mržnja
Predrag Fred Matić ratništvo nije odabrao; ono je odabralo njega. Osamdesetih dobroćudni učitelj s diplomom više pedagoške u Osijeku, a potom – u kaotično vrijeme prijelaza osamdesetih u devedesete – vlasnik kioska s talijanskim Levisicama u Borovu naselju, zaljubljen u Svetlanu, ratovanje mu je posljednje bilo na pameti. Ali rat je došao k njemu – i Fred ga je pobijedio. Pobijedio ga dvaput: neprijatelja na bojištu, i neprijatelja u sebi samome. Neprijatelja mržnje.
Njegovo autobiografsko ratno svjedočanstvo “Ništa lažno”, pripovijest o tri strašne godine, 1990. -1992., sramotno je podcijenjen, praktički nepročitan tekst. Potkraj devedesetih, kada je objavljen – u vlastitoj nakladi! – činio se samo još jednim od brojnih svjedočanstava žrtava zločina nad Vukovarom koja ne nadmašuju dokumentarnu vrijednost, i koja nisu više od dragocjena historiografskog izvora. Ali danas, Fredovo “Ništa lažno” čita se i kao stilski nepretenciozna, ali potresna i važna psihološka analiza ratništva i ratnog zatočeništva: memoari čovjeka koji se pokazao dovoljno snažnim da sam pobijedi vlastiti PTSP.
Nitko u tome Fredu nije pomogao, osim njegova jednostavnog, veselog altruizma punog povjerenja u ljude. Naprosto, volio ih je, ma koliko vladao bećarskim sarkazmom koji je do savršenstva usavršio u okrutnim mikrokulturama prijeratnog Vukovara i ratničke strave Trpinjske ceste. Taj ga je sarkazam učinio i jedinstvenim političarom suvremene Europe: Predrag Fred Matić bio je jedini zastupnik Europskog parlamenta s izravnim iskustvom jedne takve ratne kataklizme, i jedini političar u Hrvatskoj koji je uličarima znao odgovoriti njihovim vlastitim prostačkim žargonom, a da to bude na dobro zajednice.
Emotivnost nije krio. S mnogo je nježnosti i ponosa, svakome tko ga je htio slušati, pripovijedao o ljubavi sa Svetlanom – priču s happy endom, toliko potresnu i lijepu da bi je, prenesenu na ekran, ovo cinično dobra vjerojatno proglasilo presentimentalnom. U Vukovaru ih je rastavio rat: Svetlanu je Fred na vukovarskoj stanici otpratio na vlak za Beograd, a on je otišao na Trpinjsku, da pogine ili da ubije. Dugo poslije rata, jednom je zazvonio telefon, i Fred je već jurio ... Njihov sin Sven danas je momčina koji ide svojim putem. A koliko je za Fredovu poslovičnu vedrinu i mentalnu stabilnost zaslužna Svetlana – to neka ostane njezino bolno, ali utješno sjećanje.
Fredov poslijeratni osobni uspjeh – pobjeda nad PTSP-om prije svih drugih – bila je plod njegove sretne, urođenim optimizmom oplemenjene osobnosti. Na Trpinjskoj cesti tenkove je gledao kroz razjapljene cijevi, skidajući ih kao da se kugla; potom su ga devet mjeseci mučili u tri logora u Srbiji; nakon toga, od 1994. godine, još je deset godina proveo u vojsci, najsivljoj od svih sivih profesija. Potom je ušao u politiku: prvo kao savjetnik ministrice branitelja, pa vanjski član saborskog Odbora za branitelje, a onda savjetnik predsjednika Republike, potom ministar branitelja i od 2019. do smrti – tužno prerane, u 63. godini - bio je europarlamentarac SDP-a.
Rat, vojska i politika – i više nego dovoljno za duboka, neizlječiva razočaranja. Fredu su bila namijenjena naročito: najteže bitke, najgora mučenja, najžalosnije sudbine suboraca i sužrtava, a potom – nepravda koja vapi do neba – prljava, odvratna podmetanja i prijetnje dok je bio ministar branitelja, a pod njegovim se prozorima utaborili nekadašnji ratnici, čak suborci, pijani i agresivni, koji su, u politikantski proračunatom odbijanju da prestanu ratovati, u heroju Trpinjske počeli gledati “Jugoslavena” i “izdajnika”. Bio je to, bez ikakve sumnje, najniži trenutak u odužoj povijesti beščašća onih koji bi da ih se, ma što činili, i dalje zove “braniteljima”.
A branitelj je bio Fred: kad je branio Vukovar; kad je pomogao suzatočenicima u srpskim logorima; kad je Svetlani i sebi obranio pravo na ljubav; kad je ratne žrtve i veterane branio od čudovišta administracije; kad je u Bruxellesu uspješno izborio i obranio europsku rezoluciju o zaštiti žena ... No najviše od svega, Predrag Fred Matić obranio je samoga sebe – od mržnje. To je bila njegova najveća pobjeda, i to je njegovo trajno nasljeđe. O ovoj zemlji ne treba gajiti iluzije: svoje najbolje ljude ona najlakše zaboravlja. Ne treba sumnjati da će se i na Freda mnogi nabacivati zaboravom, kao što su se onomad, srozavši se na razinu vukovarskih četnika iz 1991. godine, nabacivali kletvama. Učinimo što možemo da ipak sačuvamo zdravi ponos, ponos lišen militarističkog mačizma kojeg je i Predrag Fred Matić bio posve oslobođen: ponos što smo živjeli s čovjekom koji nas je učio kako se može pobijediti mržnja.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Denis Lovrović
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Bija je čovik koji nije identificira ljudski ološ sa narodon i nacijon. Zato ga je ološ prezira i blatija.