Srećom u nesreći, očajna situacija u hrvatskom nogometu uspjela me navesti na preispitivanje smislenosti vlastitih emocija prema nogometnoj igri. Budući sam kao svaki pošteni Hrvat, donedavno patio od kompleksa dokazivanja „hrvatskih vrijednosti“ u Europi i svijetu, tek se ove godine posložilo da bez dileme navijam protiv Dinama na europskoj sceni. Bio je to veliki trenutak, jer kada jednom prelomiš, dalje je lako. Računica je ipak bila prejednostavna. Pobjeda Dinama, gledano s negativne strane, donijela bi trijumf Zdravka Mamića i time opet prolongirala eventualni kolaps njegove majstorski složene hijerarhije. Također, nasmijano lice i izjave u stilu „rekao sam vam“ Krunoslava Jurčića ili kojeg li već lika na Dinamovoj klupi (jer za prihvatiti funkciju dinamovog trenera u dobro poznatim uvjetima morate biti uglavnom beskičmenjak i netko gladan love ili slave) nije nešto što nas duševno oplemenjuje.

Dinamo je zbog svega izgubio navijače (FOTO: Lupiga.Com)

S druge pak, pozitivne strane gledano, pobjeda Dinama donijela bi što? Što? Bodove u Europi. Naravno, i nešto novca u Dinamovu blagajnu. A da, i ponos. Možda će sad par Engleza negdje u nekom pubu razgovarati o tome kako je Dinamo konačno dobar klub, a mi ćemo biti ispunjeni zadovoljstvom jer se sada na nas gleda drugačijim očima. Mi se ipak znamo loptati.

S Hajdukom je nešto drugačija priča. To je klub koji je još uvijek pod vodstvom grada, za razliku od Dinama koji je de facto privatan. Hajduk ima navijače, i to vjerne, Dinamo ih je izgubio. U Hajduku igraju njihovi klinci za četiri-pet tisuća kuna mjesečno, dok u Dinamu sa sličnim rezultatskim uspjehom igraju legionari preplaćenici. Dakle, Hajduk ima daleko jasniji identitet i unatoč velikim financijskim problemima, doima se kao simpatičniji i zdraviji klub.

Što se reprezentacije tiče, pitanje je, zaslužuje li ona ovakvu atmosferu i rezultate koje doživljava? Pa vrlo vjerojatno da. Suočimo se s činjenicom da nam je reprezentaciju donedavno vodio Igor Štimac, čovjek koji nema gotovo nikakvog iskustva u vođenju nogometne ekipe. Znači, „top ten“ svjetsku reprezentaciju najpopularnijeg sporta preuzima čovjek koji je iskazao svoju stručnost kroz komentiranje utakmica na televiziji. Iskreno, Štimac je, složiti će se mnogi, uistinu pokazao da razumije nogometnu igru bolje nego svi ostali komentatori koje smo imali prilike slušati, ali čak i eventualna činjenica da je netko vrhunski komentator, ne garantira apsolutno ništa.

Čak i eventualna činjenica da je netko vrhunski komentator, ne garantira apsolutno ništa (SCREENSHOT: Lupiga.Com)

Ne treba po stoti put spominjati na koji način je hrvatska reprezentacija poslužila predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza Davoru Šukeru (da, to je onaj koji sebe naziva brandom), Zdravku Mamiću i Igoru Štimcu da usklade svoje interese te potpuno razjebu više nego solidan nogometni kolektiv koji je uživao skoro bolesnu potporu javnosti unatrag dvadesetak godina. No, je li glavni i jedini problem trenutne situacije bio očiti interesni pakt spomenutog trojca, odnosno nestručnost Igora Štimca? Ne, međutim ne radi se konkretno ni o kvaliteti igrača, jer Štimac je u rukama imao možda i najkvalitetniju hrvatsku ekipu ikad. Sjetite se izvrsne generacije iz '98 pa usporedite u kojim su klubovima igrači tada igrali. Ništa boljim nego danas, dapače. Ne fantazirajmo ni da je Ćiro bio čudotvorac, jer nije. Osim što je svojom karizmom i motivacijskim sposobnostima „ujedinio“ mladu i nedokazanu Bosnu i Hercegovinu, nizao je samo katastrofe kao što su nekvalificiranje s Iranom, ispadanje iz lige s Murom i Xamaxom, blamaže u Hajduku, Varteksu i Zagrebu... Apsolutno ništa značajno punih petnaest godina taj „vrsni trener“ nije napravio. Ali Ćiro je zato krajem devedesetih uspio prepoznati i iskoristiti najveći adut Hrvatske – nacionalni naboj. Dojma smo da se u pripremama za utakmice više govorilo o domovini nego o nogometnoj taktici, nešto slično što će Slavko Goluža, malo manje uspješno, raditi petnaest godina kasnije.

Pokušao je i Štimac sličnom taktikom, želio je kopirati formulu svog mentora Ćire. Međutim, niti je on Ćiro, niti su vremena kakva su nekoć bila. Nova generacija je stasala, manje opterećena ratom i domoljubljem, a više posvećena nekim drugim trivijalnostima. Osim što je mislio da će vrćenjem krunice, odlascima u Međugorje i paradiranjem s Thompsonom motivirati igrače, Igor je bio uvjeren da će tim jeftinim podilaženjem uspjeti pokupiti simpatije većinske katoličko-domoljubne javnosti. Kada vidimo kako je sve završilo, izgleda da nije uspio motivirati nikoga osim možda Josipa Šimunića s kojim je vjerojatno i pretjerao. Jeste li znali da Joey još uvijek plače kada čuje pjesmu „Lipa li si“?

Hrvatski sport dugo je letio na krilima nacionalnog naboja. Često smo se pitali kako tako mala i anonimna zemlja može imati tako velike sportske rezultate. Upravo zato jer je imala gorljivu želju da ne bude anonimna i mala u sportskom smislu. Čini se da su ta vremena polagano iza nas. Pad uspješnosti hrvatskog sporta, pogotovo timskog, definitivno se može povezati s takvim fenomenom. Međutim, trend u Hrvatskom nogometnom savezu tvrdoglavo se nastavlja. Za izbornika je opet postavljen potpuno neiskusan trener velikog nacionalnog naboja u kojeg se polažu nade da će svojim kredibilitetom i gorljivim patriotizmom poslužiti kao primjer igračima koji „ne zaslužuju nositi hrvatski dres“. S obzirom da je Niko Kovač odrastao i igrao u discipliniranim i profesionalnim okruženjima, nadajmo se da će njegove motivacijske metode biti nešto sofisticiranije, a taktiziranje stručnije. HNS se ovdje odlučio na kockanje u kojem ne može puno izgubiti. U slučaju neuspjeha, slijedi nova smjena i novi pokušaj. Vladajuća garnitura ostaje nedodirljiva, bez da ikome mora polagati račune.

Nakon svake utakmice slušali bismo hvalospjeve o divnoj i najboljoj publici na svijetu (FOTO: Novilist.hr)

Što na koncu možemo očekivati od saveza kojeg ne vode sposobni sportski entuzijasti već sposobni biznismeni koji su još davno usavršili metode, hm, "tržišnog" poslovanja? Kakav je to savez koji unatoč ogromnim sponzorskim priljevima i premijama kroz protekle godine nije uspio napraviti jedan skromni kamp za pripreme nacionalne vrste, a nema ništa protiv da se napravi novi nacionalni stadion za pedeset(!) tisuća gledatelja u Zagrebu jer 'Hrvatska to zaslužuje'? Ma što to Hrvatska zaslužuje? Koliko smo puta rasprodali maksimirski stadion proteklih godina? Neki će reći, 'jako je ružan, trebamo novi'. Zar je moguće da smo spremni potrošiti preko sto milijuna eura jer nas muči estetika nogometnog stadiona? Mislimo li da su bolnice u boljem stanju, da su lijepe i da ih ima dovoljno?

S obzirom kakav odnos hrvatska reprezentacija trenutno ima sa svojim navijačima, izgleda da im stadion u Zagrebu uopće niti ne treba. Davor Šuker je sa žaljenjem konstatirao da će se play-off utakmica ipak odigrati na maksimirskom stadionu, jer je jedini koji ima FIFA licencu. Čelnici HNS-a očito su ljuti zbog opravdanih zvižduka i kritika zagrebačke publike pa bi sada voljeli da imamo nekakav licencirani stadion u Istri gdje se u miru božjem može odigrati katastrofalna utakmica. Zanimljivo je da sa istom tom publikom nisu imali nikakvih problema dok je s tribina grmilo „Za dom spremni“ i „Ajmo ustaše“. Govor mržnje je očigledno posve prihvatljiv dok nije usmjeren prema krivoj osobi. Tragično je da nitko iz saveza, preko trenera do igrača, nikada nije imao muda reći da nam takvo navijanje ne treba, da je sramotno i zabrinjavajuće, nego smo nakon svake utakmice slušali hvalospjeve o divnoj i najboljoj publici na svijetu. E pa, ako ste zaboravili, istu tu publiku imate i danas, izađite pred nju i suočite se s reakcijama kakve zaslužujete.

Lupiga.Com