O kakvome je obliku korupcije riječ kada pripadnici nacije postaju primaoci mita?

Mit se, u najizdašnijim količinama, ovih dana isporučuje pod etiketom „Vukovar“. Daleko više od naziva grada, „Vukovar“ je središte kolektivne simboličke komunikacije, lozinka masovnoga dosluha, neka vrsta ekstrakt-brenda pod kojim je sabran gotovo cjelokupan asortiman legendi o hrvatskome ratnom stradalništvu, nacionalnom ponosu, stoljetnoj borbi za slobodu i nepokolebljivoj vjeri u samostalnu i etnički uniformiranu državu. U praktičnome smislu, radi se i o lokalitetu koji po ubrzanom postupku od urbanoga središta prerasta u nacionalno svetište.

Nevolja nastaje kada se ispostavi da pripadnici hrvatske nacije – dakle primaoci mita – na svetome mjestu ne čine apsolutnu većinu, pošto je popisom stanovništva registrirano da nešto više od trećine žitelja čine uljezi, k tome još iz redova tradicionalno neprijateljske etnije, kojima, prema važećim državnim zakonima, također pripadaju neka nacionalna prava, makar ona bila svedena na dekor javnih površina i ukrasno njegovanje identiteta.

Što činiti s takvim zagađenjem? Kako u neadekvatnim uvjetima ostvariti projekt nacionalne sakralizacije? Kakvo je to nacionalno svetište koje neće blistati u punoj nacionalnoj čistoći? Kome treba krnji hram?

Paracivilna formacija koja sebe naziva „Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara“ počet će u nedjelju, 17. studenog, prikupljati potpise za raspisivanje referenduma na kojemu će se građani moći izjasniti jesu li „za“ to da se (evo doslovne formulacije): „ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovicu stanovništva takve jedinice“.

Daleko više od naziva grada, „Vukovar“ je središte kolektivne simboličke komunikacije (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Činom neposredne demokracije, drugim riječima, planirano je rušenje postojećeg Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kojim je – kao jedan uvjeta za pristup Hrvatske Europskoj uniji – zajamčena „službena uporaba jezika i pisma“ nacionalnim manjinama koje u određenim „jedinicama lokalne samouprave“ čine trećinu ili više žitelja, da bi, nakon referendumskog izjašnjavanja, taj cenzus bio podignut na „najmanje polovicu stanovništva“.

Početak operacije pomno je izabran, jer je 18. studenoga u nacionalnom svetištu zakazana pompozna žalobna parada, obilježavanje godišnjice pada grada, kada se uz defile državnih dužnosnika i viđenijih političkih grla očekuje okupljanje velikog broja domoljuba iz svih krajeva zemlje (stožeraši su ih pozvali da „pokažu razliku između 'vukovarske' i 'nevukovarske' Hrvatske“!), pa su predvodnici protućiriličnog pokreta uvjereni da će većinu potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma sakupiti u jednome danu.

Uz to, obznanili su da će akcija trajati do 1. prosinca, što znači da im je namjera preduhitriti zakonske izmjene koje najavljuje Vlada, i tako se (poput kolega iz katoličkog krila koji upravo kroje Ustav po mjeri crkvene države i utvrđuju dugoročnu diskriminaciju dijela populacije s nezdravim seksualnim navadama) uklopiti u sadašnju regulativu, a ona je takva da se ishod referenduma smatra obvezujućim čak i ako izjašnjavanju pristupi jedan jedini građanin.

Već je u nazivu famoznoga Stožera Vukovar prikladno pohrvaćen, jer hram, da bi poslužio kvalitetnoj mobilizaciji vjernika, mora plijeniti svojom čistoćom (FOTO: novilist.hr)

Iz formulacije referendumskog pitanja mogu se jasno razabrati praktična načela kojih su se članovi „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“ i njihovi istomišljenici naumili pridržavati kada je na stvari generalni odnos prema manjinama, i nije isključeno da ga službeno ponude u vidu podzakonskog akta ili barem prijedloga strateških naputaka. Ta načela su sljedeća:

1) Smatra se da nacionalne manjine u Hrvatskoj uživaju sva pripadajuća nacionalna prava dok god ta prava nemaju pravo konzumirati.

2) Nacionalna manjina stječe pravo na konzumaciju nacionalnih prava tek ukoliko se u jedinici lokalne samouprave ostvari kao većina.

3) Uskrata prava nacionalnoj manjini, opisana pod točkom 1), poduzima se upravo zbog toga da ova ne bi izrasla u većinu.

4) Nacionalna manjina koja, usprkos intenciji opisanoj pod točkom 3), u jedinici lokalne samouprave postane većina, gubi status nacionalne manjine, te ne može uživati prava koja bi joj po toj osnovi pripadala.

5) Nacionalna manjina koja, usprkos intenciji opisanoj pod točkom 3), usprkos upozorenju istaknutom pod točkom 4), te usprkos volji hrvatskoga naroda upisanoj pod točkom razno, u jedinici lokalne samouprave ipak izraste u većinu, ima se smatrati agresorom.

6) S agresorom se nema o čemu razgovarati.

(Posebna napomena: Da, prilično je glupo da se nešto zove Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina ako on vrijedi samo tamo gdje manjina čini većinu, no to je način da naglasimo težnju ka toleranciji, miroljubivome suživotu, kao i predanost europskim civilizacijskim vrijednostima.)

Kakav će džumbus referendumska inicijativa izazvati, saznat ćemo vrlo skoro, no zasad je važno primijetiti da se paketi šovinističkog cinizma redovito serviraju pod šifrom „Vukovar“, da je „Vukovar“ postao nezaobilazno pokriće za distribuciju straha i utjerivanje mita u kosti, a sam grad mučenik treba se 18. studenoga potvrditi kao centralno nacionalno svetište, hram sekularne religije koja slavi obogotvorenu naciju.

Već je u nazivu famoznoga Stožera Vukovar prikladno pohrvaćen, jer hram, da bi poslužio kvalitetnoj mobilizaciji vjernika, mora plijeniti svojom čistoćom. Samo u takvome izdanju moći će ispuniti ratnu svrhu kakva mu je u miru namijenjena. „Znat ćemo se oduprijeti ovoj agresiji kao što smo to znali 1991.“, poručuju iz Stožera.

Uskoro očekujmo defile državnih dužnosnika i viđenijih političkih grla (FOTO: Arhiva)

Sve se tu odavno shvatilo: monopol nad nacionalnim svetinjama od prvorazredne je političke važnosti, a nacionalizam kao politička religija i nije ništa drugo nego kontinuirano održavanje borbene gotovosti, neprestana hajka na inovjerce i sve malobrojnije nacionalne heretike. Međutim, sada se radi i o borbi za više činove u redovima svećenstva.

Moglo bi se reći da pali u Vukovaru vode uzbudljiv zagrobni život. Tek su svojom smrću – po mogućnosti anonimnom – ostvarili puni životni smisao i dali nesebičan doprinos reprodukciji voljene nacije, premda ih nitko nije pitao za dopuštenje. Nad njihovim kostima defilirat će u ponedjeljak u obrednome maršu pripadnici vladajuće političke garniture i njihovi ljuti protivnici, ali i jedni i drugi kao skrušeni sljedbenici važeće konfesije, odlučni da na svetome mjestu, svaki na svoj način, iskažu lojalnost zajedničkom božanstvu.

Iskreno govoreći, nije bogzna kakva utjeha što se jedni nude kao pitomi vjernici, a drugi kao vjerski fanatici, jer nigdje nekoga tko bi doviknuo da je religija opijum za narod, bez obzira na „intenzitet doživljaja“, pogotovo kada se ukazuje u sekularnom izdanju. Tenzije koje rastu među zavađenim formacijama tiču se prije svega patronata nad „Vukovarom“, tiču se borbe za prevlast nad svetištem i kontrolu simboličkog dobra.

Vladajući, doduše, djeluju pomalo zbunjeno, nalik su multipliciranome ministru branitelja sa svim njegovim unutrašnjim dvojbama, pa im izgleda ni samima nije jasno hoće li u nacionalnom hramu biti prinijeti kao žrtve ili će im poći za rukom da se ritualnim putem očiste od grijeha, a usput, na patriotskoj platformi, možda i iskamče poneki politički poen. No nema sumnje da se u slučaju „Vukovara“ prepliću polja koja su u pristojnim društvima razdvojena, religija i politika, naime, mit i korupcija.

Viktor Ivančić

Lupiga.Com u suradnji s www.novossti.com