Nekako sam zadnjih dana uočio dosta sličnosti između domovine mi i mog malenog karipskog otoka. Osim što su i domovina i ovaj daleki otok u Europskoj uniji i vrijeme je slično. Nevrijeme kod vas, kiša, a i ovdje pljusak bez prestanka. Nenadano uhićen Nadan Vidošević u Hrvatskoj, ovdje prekinut put droge star 28 godina, na čelu sa šefom luke Fort de Francea. Dakako ima i razlika. Ovdje mediji veličaju uspjeh policije dok se kod nas pitaju zašto je toliko vremena uopće trebalo da Nadan završi u Remetnicu. Ali to uopće više nije bitno.

Počinjem uočavati sličnosti između moje domovine i ovog dalekog otočića (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Moram reći da me ta dvodnevna kiša spriječila u nekim planovima, a nije pomogao ni neradni dan u ponedjeljak. Bio je praznik. Nije se slavilo Martinje, već se obilježavao kraj „Velikog rata“ 1914.- 1918. Bit će zanimljivo vidjeti sljedeće godine 28. lipnja hoće li se negdje kod nas na zapadnom Balkanu slaviti uzrok početka tog sukoba, odnosno Vidovdan na koji je Gavrilo Princip ušao u povijest sarajevskim atentatom.

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Svi misle da sam Švabo i nikad nisu upoznali nekog Hrvata

Ideja mi je bila da se ovaj tjedan prijavim na burzu rada, ali sve nabrojano, kao i činjenica da su mi skenirani dokumenti poput diplome i dva certifikata o završenim tečajevima francuskog jezika stigli tek u srijedu. No, ipak nisam sjedio besposlen. Primijetio sam da se ovdje baš i ne koriste Facebookom kao marketinškim kanalom pa sam poslao na desetak adresa hotela svoj životopis. Još čekam odgovore. Mada mi se čini, dok ne svladam francuski dovoljno dobro, da ću teško naći dobar posao. Srećom „parlam“ sve bolje. Ponekad nije ni loše reći da znaš samo malo francuskog i upitati sugovornika možemo li razgovarati na engleskom. Dobar i pristojan izlaz iz dosadne situacije. Kako bilo, vidjet ćemo što će biti s poslom u tjednima koji dolaze.

Slobodne dane iskoristio sam i za muvanje po otoku i upoznavanje ekipe (FOTO: Lupiga.Com)

Tako sam te slobodne dane iskoristio za pospremanje stana, pranje rublja i slične kućanske poslove. Nema tko pa sve moram sam. S obzirom da na planu traženja posla nema previše novosti, a u proteklih pet – šest dana sam bio na nekoliko zabava, ispričat ću vam stoga kako se ljudi u mom selu zabavljaju izvan sezone.

Prvo sam u petak bio u bistrou Minigolf. Nalazi se nekih tri kilometra od mene. Išao sam pješke. Dođem tamo, a održava se tapas večer. Nisam baš ljubitelj tapasa, no, nakon večere se pušta muzika, a lokalni ljudi su ujedno i DJ-evi. Svatko napravi svoju playlistu za otprilike 45 minuta. Pleše se, pije pivo i(li) rum, i razgovara. Plešu li svi ovisi o umješnosti DJ-a da podigne atmosferu. Nisam dugo ostao. Uhvatio sam prve ljude kojima je dosadilo da me odbace barem dio puta do doma. No, kako su ovdje svi izuzetno pristojni, vožnja je bila praktično do kućnog praga.

Plesnjak se pretvorio u sjedeljku s ekipom (FOTO: Lupiga.Com)

Subota je bila lagana. Plaža i kupanac. Čak sam, može zvučati nevjerojatno, počeo i dobivati boju. Kako sam svjetlije puti, mažem se s faktorom 50 pa sunce ipak malo teže prodire do kože. A ovako bljeđi sam sličniji lokalnom bijelom stanovništvu. Ne izgledam kao turist koji se prži od jutra do navečer koristeći svaki tren godišnjeg. Ima vremena za tamnjenje. Navečer sam otišao kratko na pivo pa kući. Nema baš puno izbora za zabavu u Tartaneu.

Za nedjelju su bile predviđene karaoke u mom omiljenom mjestu - Le Jardin. Početak u 11 sati, a završetak planiran u ponoć. Mislio sam da se radi o maratonu, nešto kao u filmu ‘I konje ubijaju zar ne’, da pobjeđuje onaj tko ostane na nogama zadnji, ili bolje rečeno ne izgubi glas. Ali na sreću, više njihovu nego moju s obzirom na moje vokalne mogućnosti, karaoka nije bilo. Zamjenska tema bila je disco večer, sedamdesete i osamdesete. Ekipa na početku poznata mi je još s prvih karaoka održanih na Noć vještica kada sam stigao u Tartane prije dva tjedna.

Prestanak kiše iskoristio sam i za odmaranje na plaži, baš kao i domaći, koji su prije svih zauzeli mjesta u hladu (FOTO: Lupiga.Com)

Došao sam u lokal oko 15 sati, taman s plaže i ručka. Imenjak slikar već je bio tamo s još nekoliko imigranata. Razgovaralo se kako se na otoku više nema kamo izaći, a da ne ‘ubija’ neki novi tehno. Zvučalo mi je slično kao doma gdje se također ljudi moje generacije žale da se nema više kuda izaći navečer. Sve je bilo normalno i usporeno do jedno sedam navečer. Tad su se odjednom počeli slagati stolovi, pripremati švedski stol. Gledam i ništa mi nije jasno. Gdje će se plesati?

Priča je ista kao i doma - "nema se više gdje izaći" (FOTO: Lupiga.Com)

Mi smo se smjestili za stol koji nije predviđen za jelo. Pijem tako svoje pivo. Zezanje traje. Sve više ljudi (pri)stiže. Zauzimaju stolove. Le Jardin je sve popunjeniji, ali nitko ne ide prema švedskom stolu. Pitam zašto. Odgovor je kratak i sasvim jasan: „tko želi jesti mora dati 20 eura“. Odem i pogledam ponudu. Siromašno. Zelena salata pomiješana s mrkvom, losos, neka šunka, par sosova, nešto što je samo sličilo na pršut, plus kada se to pojede stižu na stol pečena svinjska rebrica. Nisam bio zainteresiran. Odlučih s imenjakom otići do prije spomenutog Minigolfa da vidimo što se tamo događa i da pustimo gladne da u miru pojedu.

Jedan od izloženih radova moga frenda i imenjaka slikara (FOTO: Lupiga.Com)

Vratimo se kroz sat vremena, frend slikar odluči odmah otići kući jer se priprema za svoju izložbu koja je u utorak. Uđem sam i odem do šanka, a tada iznenađenje. Naručim pivo i ono više nije 2,50 eura već pet. Zašto? Kažu jer je organizirana večer. Ne trebam vam ni reći da je to bilo zadnje što sam popio te večeri. Na kraju krajeva, sama zabava i nije bila nešto. U ritmu Kool & the Ganga okupljeni masakriraju rebrica, kosti frcaju na sve strane. Ima ih i po podu. Jedan pijani lokalac skoro je srušio, tada već ispražnjeni švedski stol. Dvojica dobro pijanih Francuza skoro su se potukla jer je prvi gledao ženu drugog i nešto pokušavao. Srećom fizički incident su spriječila dva ogromna lokalca koji stoje na vratima. Njima je uobičajen posao da sprečavaju svoje suseljane slabije imovinske situacije da uđu.

Daniel s gradonačelnikom komentira svoje radove (FOTO: Lupiga.Com)

Otišao sam kući oko 11 navečer. Draže mi se probuditi ranije ujutro i otići na plažu odmah iza osam ujutro dok sunce nije tako jako. Treći izlazak u tih nekoliko dana bio mi je u utorak. Frend slikar Daniel (Dan) Maxime imao je izložbu u Kući kulture u obližnjem La Triniteu. Bila je tamo gotova sva društvena krema La Trinitea uključujući i gradonačelnika. Dan je imao poprilično uspješnu večer koja je počela oko pola osam navečer, a produljila se gotovo do 23 sata. Prijatno društvo, dobra zakuska i dovoljne količine ruma.

Srećom nije bilo Coca-Cole pa se nisam vratio piću-kombinaciji svoje mladosti. Stvarno, nisam popio „rumkolu“ otkada sam skužio „štokkolu“ negdje, valjda, sa 16 godina. Inače, ovdje rum poslužuju čisti, a na tanjuriću na kojem je čaša dobije se kriška limete i vrećica šećera. Nije mi se svidio tako poslužen. S kolom nije loš. Doduše, još uvijek imam laganu glavobolju dok ovo pišem, ali čim završim s tekstom - kupanac. More liječi sve.

Možda se selim na drugi kraj otoka, a nadam se da ću i tamo u vrtu imati banane, doduše ove su još malo zelene, ali sve koje sam do sada ovdje probao neusporedivo su slađe od banana koje konzumiramo u Europi (FOTO: Lupiga.Com)

Eh da, skoro sam zaboravio. Izgleda da sam našao smještaj za iza Nove godine kada moram napustiti ovaj u kojem sam sada. Nalazi se u Le Diamant, mjestu od jedva pet tisuća duša, na samom jugu Martinika koji gleda prema Venezueli i prema onoj maloj otočkoj državi iz kvizova - Svetoj Luciji. Razmišljam otići tamo sljedeći tjedan i pogledati možda bude bolje od ovoga gdje sam sada pa preselim već krajem mjeseca. Cijena je ista. A i fora je kad te pitaju gdje živiš, a ti odgovoriš: “U Dijamantu.”

Kažu mi ljudi da će sada krenuti lagano zahlađenje, da će temperature pasti za četiri-pet stupnjeva. Nisam zabrinut. More će ionako ostati iznad 26 stupnjeva, sunce će sjati jednako, a navečer ljetna jaknica. Još bolje. Neće to dugo. Već početkom prosinca se vraća na sadašnje razine, a u siječnju počinje zagrijavanje na preko 30 stupnjeva.

I tako ode tjedan. Dani stvarno brzo prolaze u tropima.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

Lupiga.Com