Eto prošli i blagdani. Dugo se nismo ‘čuli’ i svašta vam imam za ispričati pa je jedini problem gdje početi. S provodima ili novostima? I jednih i drugih je bilo (po)dosta. Ipak ću krenuti s onim što je najbitnije.

Kao što znate u jednom od prošlih Dnevnika najavio da mi je dosta ljenčarenja i da krećem peći roštilj po lokalnim restoranima. Trenutno od toga još ništa iako imam dogovorenu jednu „gažu“ u Lakou Trankil, ali to ću spraviti za prijatelje kojima sam toliko pričao o našim roštiljadama, a pod „našim“ mislim regionalno, da im unaprijed ‘cure sline’. Uglavnom, ako sve što ću vam sada napisati propadne, imat ću gdje što raditi.

Možda mi slijedi seljenje iz ovog raja Europske unije, ali nova adresa ne bi bila ništa puno dalja (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Dakle, što se posla tiče imam dvije ponude koje, doduše, još nisu sasvim definirane do najstinijih detalja, ali uopće nisu loše. Pričao sam vam da sam upoznao Engleskinju koja se bavi filmom, a radila je od Hollywooda preko New Yorka do Italije. Razgovarali smo jednom prilikom, pa sam spomenuo da bi bilo zgodno napraviti dokumentarac o strancima koji su preselili na Martinik te tu žive, ne misleći pritom da će od toga išta biti. Nešto kao ‘zrnce za razgovor uz kavu’. Prođe nekoliko dana, zvoni meni telefon i ona. Kaže kako se moramo naći pa o tome (po)razgovarati jer je ta ideja njoj super. Bilo je to uoči Božića, a kako ona živi u gradiću malo dalje od moje nove adrese nismo se još uspjeli naći, iako smo se više puta čuli, ali do vremena pisanja sljedećeg Dnevnika ćemo se naći pa ćete znati što je od toga ispalo.

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Svi misle da sam Švabo i nikad nisu upoznali nekog Hrvata

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Ni ovdje nema posla, poslao sam 12 molbi, ali ništa, čak nisam ni za konobara

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Dosta mi je ljenčarenja, idem peći ćevape i pljeskavice

Druga stvar vezana uz posao nudi i mogućnost selidbe. Da, dragi moji čitatelji i pratitelji ako to prihvatim morat ću otići s Martinika. Nikud daleko tek na obližnji otok – Guadalupe. On se nalazi sjevernije oko dva sata vožnje trajektom, ali je isto tako Francuska i isto tako Europska unija, pa mi se u statusu ništa ne bi promijenilo. Nudi mi se da pomažem projekt menadžeru koji za restorane, hotele i hotelska naselja radi sve od vrtlarstva do najrazličitijih oblika zabave i sadržaja te mu treba, kako je rekao, netko poput mene. Ima gomilu malih projekata koje sam ne stiže obaviti i dovršiti. Traži nekog tko je snalažljiv, vrijedan, obrazovan i s dobrim znanjem engleskog i francuskog jezika.

I za Badnjak i za Novu padala je kiša (FOTO: Lupiga.Com)

Da, dobro ste pročitali sa znanjem francuskog jezika jer uspio sam u ova dva mjeseca, koliko sam ovdje na Martiniku, toliko napredovati da mogu sudjelovati u razgovorima i jasno reći što mislim, ili jednostavnije, sjediti s hrpom frankofonaca i pričati gotovo slobodno što mislim o određenoj temi razgovora. Također ću vam reći da, iako se svi čude i kažu mi da jako dobro govorim s obzirom na kratko vrijeme, ja još nisam zadovoljan. Idu mi dobro, naime, prošlo i sadašnje vrijeme dok s budućim „štekam“, a ni fundus riječi mi nije dovoljno velik.

Moram isto tako reći da mi se, iskreno, ne seli, jer sam se poprilično udomaćio ovdje u Tartaneu i ljudi me (pre)poznaju. Tu mi je i super prijatelj pa bi selidba značila ne samo gubitak frenda s kojim se svakodnevno vidim i družim već i sve nanovo. Opet prilagodba na novu okolinu, nove ljude… baš mi se to i ne da, ali sve tanji budžet će me natjerati ako od dogovora s Engleskinjom oko dokumentarca ništa ne bude. Ima još jedna mogućnost, ali to je na dugačkom štapu pa o tome neću sada. Toliko o poslovnim pitanjima i problemima. Krenimo mi na ono zanimljivije. Na zabavu.

Bilo bi mi teško seliti se odavde i ostati bez ekipe na koju sam se navikao (FOTO: Lupiga.Com)

Blagdansko tulumarenje je počelo odmah nakon Božića. Sam Badnjak sam proveo u stanu jer je toliko padala kiša da ne samo da se nisam mogao mrdnuti iz apartmana nego nisam mogao otvoriti ni vrata, a da ne bude poplava. Prvi puta od kada sam na Martiniku vidio sam da grmi i sijeva. Stoga sam odlučio da ću ostat doma iako sam imao poziv da dođem kod jednog Francuza po imenu Yves i budem s njegovom obitelji kako ne bih bio sam. Nešto malo sam si pripremio za jesti, gledao filmove i otišao spavati. Za Božić sam se čuo s roditeljima i bliskim prijateljima, imao nešto za napisati, ali sam i čuo žalosnu vijest da je umrla žena jednog Danielovog prijatelja kojeg sam i ja upoznao, a poznajem i njenu sestru koja je došla iz Južne Afrike da je pazi. Navečer smo otišli do njih izrazit sućut.

Vrt najbliži opisu rajskog (FOTO: Lupiga.Com)

U četvrtak je Daniel imao posla u Fort de Franceu pa smo usput ostali do kasno navečer u baru Garage, a poslije u izvrsnom jazz clubu gdje se te večeri okupila muzička krema otoka. Bilo je fenomenalno. Nakon svake sesije izmjenjivali su se pijanisti, trubači, saksofonisti, pjevči, pjevačice, bubnjari… Stvarno užitak. Oko tri ujutro smo ipak krenuli kući jer je u petak bio sprovod. O tome ne bih puno, ali ću samo reći da me sama ceremonija razočarala. Poslije su bile i karmine, a mi smo nastavili obilaziti lokalna mjesta do kasnih jutarnjih sati što i nije bilo (pre)pametno jer nas je u subotu čekala njegova izložba u Morn Rougeu koji se nalazi sat vremena vožnje od Tartanea. Sjećate se, to je mjesto ispod vulkana Pelee. Dakle, buđenje rano ujutro oko sedam. Ne znam gdje sam, ali idemo.

Nakon svake sesije izmjenjivali su se pijanisti, trubači, saksofonisti, pjevči, pjevačice, bubnjari… (FOTO: Lupiga.Com)

Predivna vožnja po praznoj cesti. Sunce sja po nepreglednim nasadima banana uz pogled na ocean bilo je sasvim dovoljno da uživam. Stigli smo na odredište nešto prije devet sati, posložili slike i počelo je. Na kraju to nije bila samo izložba već cjelodnevna priredba. Počelo je s recitalom poznatog tamošnjeg pjesnika Rolanda koji je trajao oko dva sata. Meni je to bilo malo dosadno jer nisam mnogo razumio, a i bilo je previše slično propovjedi pa sam šetao predivnim vrtom koji je čak možda i najbliže opisu rajskog. Nakon poete uslijedila je muzika, pa ples, a na kraju i modna revija tradicionalnih kreolskih nošnji, a cijelo vrijeme Daniel je održavao likovnu radionicu za djecu.

Daniel je održao i likovnu radionicu za djecu (FOTO: Lupiga.Com)

Bilo mi je isprva malo čudno da sam jedini bijelac tamo, ali što ćete, na to sam se već navikao. Tamo smo ostali negdje do šest poslijepodne i krenuli prema kući, ali, jasno, ne direktnim putem. Prvo u Lakou Trankil, ali tamo je bila neka prezentacija ideje Kwanzaa koja slavi afričke gene lokalnog stanovništva, a temelji se na jačanju samopoštovanja bivših porobljenih Afrikanaca. Nismo ostali dugo već smo otišli u Minigolf. Za nedjelju smo imali dogovor za ručak sa sestrom preminule kako bismo je malo izvukli iz kuće i zabavili jer je mjesecima živjela na relaciji kuća-bolnica. Ručak se pretvorio u večeru i izlazak.

A ja sam iskreno uživao u kreolskim nošnjama (FOTO: Lupiga.Com)

Novu godinu sam dočekao na plaži, a doček je organizirala ekipa koja drži već nekoliko puta spomenuti Lakou Trankil. Bio je stvarno super tulum. Hrpe ruma i šampanjca, roštilj i plesanje u ponoć na petominutnoj kiši uz zvuk valova i miksanje dobrog DJ-ja. Jasno, i poznavao sam dosta ljudi pa je sve skupa ispalo jedan od boljih provoda za Novu u nekoliko zadnjih godina. Nismo ostali do same zore, a kući sam stigao negdje malo prije pet. Samo sam pao u krevet i isključio se.

Nošnje su uistinu živopisne (FOTO: Lupiga.Com)

Naravno, sutradan je bila repriza, ali ne prije novogodišnjeg odlaska na plažu i kupanja. To jednostavno nisam mogao propustiti jer tko zna hoće li u životu opet biti prilike za to. Što se pak tiče reprize ona nije bila na plaži već po lokalima koji su radili. Od snackbara na plaži la Bresche, samo koji metar udaljenog od mjesta tuluma prethodne noći, pa preko Tartanaisea i na kraju do La Jardina. Već u deset navečer sam rekao Danielu da me vozi doma jer ne mogu više. I tako poslije sedam dana tulumarenja počeo je odmor. Trebala su mi tri dana da dođem k sebi. Ipak sam ja čovjek u srednjim godinama. A sada je to završilo i treba krenuti u radne pobjede. Kako će to sve skupa ispasti čitat ćete u nekom od sljedećih Dnevnika.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

Lupiga.Com