Preživio sam i doživio svoj prvi karneval na Karibima. Četiri dana non-stop feštanja, ali da je barem bilo samo to. Sve je počelo još pretprošli petak kada, na svoju veliku žalost, nisam uspio naći prijevoz za Lakou Trankil gdje se odvijala posljednja večer plesanja Belee, jer u korizmi se Bele ne pleše. Daniel je otišao puno ranije, druga frendica se razboljela, treća je imala pun automobil, a ja sam se kasno javio.

Moj prvi karneval u ovom rajskom komadiću Europske unije bio je itekako naporan (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Samo da znate, zabranjeno je, naime, vjernicima plesati Bele između Pepelnice i Uskrsa, a ovdje na Martiniku ih ima (po)dosta. Mislim na vjernike. Pogotovo među onima koji plešu Bele jer su upravo to ljudi koji se drže tradicije. Kako one svojih korijena, tako i katoličanstva. Stoga sam te večeri umjesto u Lakou Trankil otišao s Joseom Bekeom i Luksemburžaninom Gillesom u Minigolf. Ništa posebno, ali smo svejedno ostali do iza jedan u noći.

Uslijedila je subota. Prvo večera kod Danielove prijateljice Marine, a kasnije smo otišli na neki tulum malo iznad Tartanea. Radilo se o predkarnevalskom tulumu pa je bilo mnoštvo poznatih. Plesao se zouk, to je slično lambadi po „prisnosti“ plesača, no, uz dodatak salse i svih ostalih modernijih plesova srednje i južne Amerike. I onda je krenuo karneval. Od fašnika uistinu nisam znao što za očekivati. Nešto poput brazilskih maškara s puno golotinje i perja ili nešto posve drugo?

Nisam znao da li da očekujem "brazilsku golotinju ili nešto drugo" (FOTO: Lupiga.Com)

Povorka je kretala u subotu oko pola četiri poslijepodne, a Dan Maxime i ja smo se „naštelali“ u restoran Tartanaise koji se nalazi na sredini obalne ceste po kojoj povorka mora proći. U programu, koji sam uzeo s benzinske crpke, pisalo je: „nedjelja – svi u žutom i plavom“.

S obzirom da žuto nije moja boja i nemam ništa takvoga, obukao sam plavu košulju i smeđe kratke hlače, sjeo za prvi stol do ceste u restoranu dok se izdaleka čula muzika. Polako je bila sve bliža i sve glasnija, a zatim je stigao kamionet s velikim zvučnicima i DJ-em.

Iza njih je hodalo, plesalo par stotina ljudi odjevenih u plavo i žuto. Povorka je došla do kraja Tartanea, točnije do crkve, gdje se okrenula pa natrag do igrališta odakle je krenula. I tako nekoliko puta.

Gdje sam točno završio te večeri, da vam budem iskren, ne sjećam se. To je bio tek prvi dan. Drugoga su se svi obukli u vojnike, mornare, doktore i medicinske sestre, no, uz nezaobilazne muškarce u ženskim haljinama. Ja sam odlučio ostati (za)maskiran u Hrvata.

Onda je došao dan za oblačenje u crno i bijelo (FOTO: Lupiga.Com)

Sve je bilo kao i prethodnog dana, a kada je sve završilo oko osam sati navečer opet smo otišli do Marine na večeru. Ostalo se sve do sitnih noćnih sati. Malo spavalo, jer već je bio utorak za oblačenje u crno i crveno pa je stigla i srijeda za oblačenje u crno i bijelo.

Spaljen je fašnik koji je bio obična lutka. No, na žalost fotografije od spaljivanja nisu ispale dobro. Valjda zamor materijala. Večeri ta zadnja dva karnevalska dana proveo sam u Minigolfu gdje su bili svaku noć koncerti pa se plesalo do dva, tri ujutro. Te srijede, točnije na Pepelnicu, društvo je završilo kod Joyce, koja inače pravi kostime za maškare i neke razne skulpture te ima prekrasnu kuću u brdima. Kuća baš onakva kakvu čovjek očekuje na Karbima. Puno otvorenog prostora, s palmom koja raste usred natkrivenog dvorišta. Više razina, a pogled puca na zaljev s nekoliko stotina metara nadmorske visine.

Muškaraca u haljinama ni ovaj put nije nedostajalo (FOTO: Lupiga.Com)

Čim smo došli napravio sam pečenu piletinu za nas desetak. Pričalo se o svemu i svačemu do pet ujutro, a onda je zaspao svatko gdje je našao mjesto. Ja sam se složio na fini široki kauč. Nisam drugo jutro spavao dugo već sam se probudio prije devet. Do tada su neki ljudi nestali, a ostalo je nas petero.

Skuhao sam kavu i uživao u pogledu na zaljev. Stvarno se ima što za vidjeti. S te visine more izgleda još modrije, a vegetacija još zelenija. Prošlo je tako tih sat ili dva, i postalo mi dosadno pa odlučih skuhati juhu od rajčice. Ovdje je ne poznaju, a ja ju volim nakon naporne večeri. Na kraju je ispao čitav lonac, no, moram vam reći da je svima odgovarala kada su se probudili. Vidio sam to po tome što nije ostalo ništa.

Uz razgovor ostao sam do pola dva nakon podneva i Joyce me odvezla kući. Pritom smo se dogovorili da ću joj pomoći napraviti Facebook stranicu za namještaj koji pravi. To smo obavili u petak poslijepodne. Navečer su me u Tartaneu čekala dva koncerta. Jedan u Le Jardinu, a drugi u Minigolfu. Morao sam biti na oba, ali odlučio sam pobjeći prije ponoći kući, jer me čekao naporan vikend. Naime, u subotu sam išao s Danom na sjever otoka u Morne Rouge. On je tamo držao tečaj slikarstva.

Krenusmo, dakle, u subotu oko osam izjutra, ali ovoga puta preko Fort de Francea, a ne sjevernom magistralom preko Marigota. Putujemo mi tako i kaže meni Dan kako je puno prometa za nedjelju ujutro. Samo sam ga pogledao u čudu. Bila je subota. Pitao me par minuta kasnije da li izgleda umorno, ja sam mu rekao da ne, iako je malo crn. Tome smo se smijali daljnjih 15-ak minuta i polako stižući tamo gdje treba.

Iako smo malo zakasnili nije bilo ništa strašno. On je počeo sa svojim ateljeom u restoranu La Chaudiere, ili po našem Kotlić, dok sam ja popio u miru svoju kavu i šetao prekrasnim vrtom. Svega ima tamo. Od svih tropskih biljaka do voća, ali i savršenog mira, ispod prijetećeg vulkana Pele čiji je vrh uvijek ispod oblaka.

Dok se Dan bavio tečajem slikarstva ja sam vrijeme provodio u šetnji prekrasnim vrtom (FOTO: Lupiga.Com)

Poslije modne revije i nezaobilaznog ručka, moram reći da je to vjerojatno najbolje što sam pojeo otkada sam na Martiniku, krenuli smo na sljedeću dogovorenu destinaciju, u obalni gradić Bellfontaine. On se nalazi na putu između St Pierrea i Fort de Francea. Prije nego što smo stigli stali smo u gradiću po imenu Le Carbet gdje je najljepši zalazak sunca na cijelom otoku. Uz ‘un petit ponche’, pričekali smo da sunce zađe i krenuli u nabavku. Ovdje na Martiniku se ne dolazi praznih ruku. Kupili smo pečeno pile, bocu ruma i paket duhana za domaćina te stigli na odredište.

To vam je, dragi moji, trošna kućica na obali mora. Meni je odmah sličilo na skvot, a na kraju se ispostavilo i da jest. Tamo žive dva momka i jedna djevojka od otprilike tridesetak godina. Kako smo stigli prvi bilo je vremena za upoznavanje, a kojih sat vremena kasnije već je bilo pedesetak ljudi. Ubrzo se zapalio krijes na pješčanoj obali, a odmah kraj i roštilj. Ništa posebno, tek neke kobasice.

A ovo je vrt kakav na Martiniku nije rijetkost (FOTO: Lupiga.Com)

Zabava je potrajala do sitnih jutarnjih sati. Dan je otišao spavati u auto na parkiralištu, ali meni se nije svidjelo mjesto za spavanje pa odlučih pričekati zoru. Na kraju su svi pozaspali, a ja sam si napravio doručak. Nakon toga sam se okupao u moru i probudio Dana oko sedam sati.

Kasnije nas je čekao trompage u Lakou Trankil. Samo sam mu rekao: pazio sam te čitavu noć, sad ja idem spavati, a ti me probudi me kad bude vrijeme ručku. Tako je bilo. Makar moram reći da me probudila kiša koja je padala na mene kroz otvoren prozor koji je Dan ostavio otvoren da imam zraka. To je bilo oko podneva.

Na tulumu se pojavio i anđeo s krilima od palminog lišća (FOTO: Lupiga.Com)

Sav strgan, jer ipak sam ja čovjek u godinama i ne priliči mi toliko „ružione“, navalio sam na buzaru od rakova i ostalih plodova mora zalivenih po posteljici od kruha, banana i kokosovog brašna. Kasnije je uslijedio tečaj iz plesanja Beleea, ali ja sam bio preumoran. Samo sam gledao sa strane sjedeći. Izdržao sam negdje do šest navečer i zamolio jednog prijatelja da me odveze kući.

Tu vožnju neću nikad zaboraviti. Kao da me vozio Sebastian Loeb. Znate, onaj koji je osvojio najviše naslova svjetskog prvaka u reliju. Stigao sam do doma za manje od 10 minuta, a običnom vozaču za isti put treba skoro dvostruko više. Čovjek ima Renault Clio od 200 konja koje se ne boji upotrijebiti. Da sam bio manje umoran izašao bih van nakon prvog zavoja, ali sam želio kući stići što prije. Zaspao sam prije sedam navečer i spavao oko 26 sati u sljedećih dan i pol. Jedva sam k sebi došao.

Poseban užitak na Martiniku predstavlja svaki zalazak sunca, kažu da je ovaj u Le Carbetu najljepši (FOTO: Lupiga.Com)

Da, kao što vidite nisam baš spominjao posao, jer nema ništa novoga. I dalje sve stoji. Pričao sam s Engleskinjom oko dokumentarca kojeg planiramo snimiti i odlučili smo promijeniti taktiku jer dok ne prođu izbori u La Triniteu to je još barem mjesec dana. Stoga idemo prema najgledanijoj TV stanici na otoku MartiniquePremieru. Ona tamo ima neke poznate, a i ja sam uspio doći do nekih kontakata. Možda oni budu zainteresirani pa im prodamo koncept. Što ćete rođaci, zadnja umire nada. I to je to. Iza mene je deset najtežih dana otkako sam na Martiniku. No, preživio sam i to. Tko zna što me još čeka.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

Lupiga.Com