Danima mi stoji grop u prsima, čekam, gledam i slušam kad će netko u javnosti progovoriti o tragikomičnoj atmosferi koja okružuje projekt “Rijeka 2020 - Europska prijestolnica kulture”. Zero bodova. Lokalni mediji drže upadljivu distancu kao da je riječ o Kutlinom privatizacijskom pothvatu, “veži konja gdje ti gazda kaže”, osim portala ograničenog dometa koji periodično baca kosti i muti vodu u interesu desne oporbene većine u Gradskom vijeću. 

POLITIČKI JURIŠ NA KOTU 2020: Europska prijestolnica kulture pod prekomjernim granatiranjem

Neupućenima kao podsjetnik: riječ je o „plijenu“ od otprilike 400 milijuna kuna iz europskih fondova, “free of charge”, na koje su bacili oko i šape lokalni političari sve u demagoško ime “skrbi o novcima poreznih obveznika”. Nedavni lokalni izbori su samozadovoljnom SDP-u koji je svoj partijski mentalitet izjednačio s riječkim spleenom, donijeli gomilu problema. Naime, posložila se koalicija “s koca i konopca” koja za jedan glas drži većinu u Gradskom vijeću i postoji isključivo samo s dva cilja: preuzeti kontrolu nad tokom novca i položajima, odnosno na slamčicu “piti krv” aktualnom gradonačelniku iz kvote SDP-a Vojku Obersnelu. Zabili su tupi nož u meki trbuh svake politike, kulturu, gdje je sve arbitrarno, multiinterpretabilno i do zla boga prepuno kritički nastrojenih diletanata. 

Projekt se već neko vrijeme nalazi pod silovitim udarima onih koji kao da priželjkuju njegovu propast (FOTO: Rijeka 2020)

E sad, lokalne baje na čelu s regionalistom i predvodnikom Liste za Rijeku, Dankom Švorinićem, instalirale su na mjesto predsjednika Odbora za kulturu Zvonimira Peranića, ambicioznog, ali nedovoljno realiziranog „djelatnika u kulturi“, inače štićenika MOST-a, koji je kao svoju križarsku misiju odlučio uvesti administrativnog reda u kulturi. Ukratko, proizvodi frku gdje je nema.

Koliko su odlučni u nasrtaju na sve što kulturno i progresivno vrijedi u Rijeci najbolje ilustriraju riječi spomenutoga Švorinića koji je samodopadno poručio umjetnicima “kome se ne sviđa, tutanj u privatni sektor”. Naravno, činjenicu da mu je upravo umjetnički sektor dao posla i ujedno, mahom obavlja gotovo sav posao u riječkoj kulturi, potpuno zanemaruje, tko će se s tim zamarat’. Kada ga pitate “je li ikome bolje u Rijeci zbog njegove kritike EPK-a”, znakovito šuti i preskače pitanja kao magare prepone. I da bi tragikomedija bila potpuna, u privremenom političkom zatišju, pojavila se stanovita blogerica Željka Barbarić, javnosti poprilično nepoznata, a koja je u ime političke platforme “One nastupaju” (inače, riječ je o hvalevrijednoj inicijativi koja okuplja žene „50 plus“ s aktivnim ciljem intenzivnijeg sudjelovanja u društveno-političkom životu) iznijela brdo besmislenih teza koje se svode na primitivan lokalpatriotizam i krajnje nepoznavanje materije kojom se dokono bavi, što je “trade mark” svih kritičara EPK 2020. 

A što je projekt bez malo "drugarske kritike"

Naime, u EPK 2020 rade svoj posao kao da dokoni ne postoje i samoprijekorno popravljaju štetu nastalu uslijed političkih obračuna. Jedna od najvećih organizacijskih pukotina jest u području direktora za marketing & kulturni menadžment koju je s posve drugim razlogom – nikakve packe nisu u điru kako pogrešno, zlobno i glupo dociraju kritičari – zamijetila i napomenula kao prioritet stručna nezavisna skupina EU koja brine o realizaciji plana kako se ne bi ponovio svojedobni skandal s propašću istoimenog projekta u Mariboru. Koliko dostupne informacije govore, nisu sretni s nastalom političkom atmosferom u Rijeci. 

Podsjetimo, za nastalu organizacijsku štetu upravo su zaslužni HDZ, MOST i Lista za Rijeku koji su gospara Vuka Ćosića, jednog od najuglednijih PR stručnjaka i kulturnih menadžera u ovom dijelu svijeta, prisilili da zbog administrativnih formalnosti digne ruke od svega i sudjeluje kao povremeni suradnik u projektu. Zamislite zločina u državi zločinaca: čovjek je na poziv umjetničkog direktora EPK Slavena Tolja, svjetski renomiranog konceptualnog umjetnika i tvorca vrijednih kulturno umjetničkih projekata poput dubrovačkih Lazareta, pristao besplatno raditi dvije godine s usmenim dogovorom da će mu se honorar isplatiti kad i ako Rijeka dobije titulu prijestolnice kulture. Rijeka ju je dobila i čovjeka je trebalo isplatiti. No, kako zakonodavstvo ne poznaje retroaktivnu isplatu osobnog dohotka osim u Zakonu o stečaju, u EPK su se snašli, isplatili pola honorara temeljem autorskog ugovora, pola na njegovu firmu, uredno platili porez, doprinose, namete i pri tom nitko nije oštećen. 

Zbog administrativnih formalnosti Vuk Ćosić jedan od najuglednijih PR stručnjaka i kulturnih menadžera u ovom dijelu svijeta digao je ruke od svega (FOTO: Wikimedia/SHARE Conference)

Ipak, ne lezi vraže, evo Švorinića i Peranića koji u tom zakonskom manevru vide neoprostivi demokratski krimen temeljem tzv. “paragrafa 33” i da stvar kompletno poprimi apsurdni ton, naknadno okrivljuju vodstvo EPK zbog “organizacijskih slabosti”, iako su upravo oni potjerali iz cijelog koncepta kompetentnog stručnjaka. Uglavnom, u EPK trenutno zapošljavaju novih 16 ljudi, od administratora do direktora za marketing - prijavilo se više od dvije stotine zainteresiranih, sve bi ih zaposlili da mogu - i doista nemaju vremena za sve "drugarske kritike" koju im nameću neki novopečeni "stručnjaci". 

Mali Berlin pun maškara i zvončara

Općenito, postoji strašan jaz između značaja EPK i mogućnosti koje nudi taj projekt te razumijevanja javnosti. Već spomenuta Željka Barbarić i pridružena „ženska kulturna bojna“, osim što nude domaće recepte za marketing “ajmo svi Riječani pokazati što je riječka kultura” (ok, sjedi, jedan i pozovi roditelje na razgovor op.a) i izjednačavaju EPK-a s utakmicama šampionske Rijeke, zapravo između redaka otkrivaju provincijski mentalitet koji caruje na ruševinama nekad kozmopolitskog grada. Činjenica da je Rijeka po svemu, a najviše po slobodnoj volji svojih građana, naprednija od velikog dijela Hrvatske, više govori o zatucanoj Hrvatskoj, nego li o gradu otvorenom dobrim idejama. Sve te otrcane zamisli svodne se na simboliku Karnevala, Zvončara, pok. Voju Radoičića i dvoglavog orla o kojima je napisano tone bezvrijednog materijala. Naime, knjigu “Kako čitati Grad Rijeku” autorice prof. Radmile Matejčić, još nitko nije nadmašio od svih pretencioznih tumača urbanog riječkog života. Jednostavno, nedostaje im stila i inteligencije, alfe i omege svakog napretka. 

Umjetnički direktor EPK 2020 Slaven Tolj raspolaže s ambicioznim i u suštini, s jednostavnim planom - od Rijeke stvoriti “Berlin u malom”, umjetničko središte gdje će kreativni autori dolaziti, stvarati i ostati. Pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar u ime Grada Rijeke taj koncept logistički i administrativno prati, ne bih mu bio u koži. I tu nastupa oratorij tipičnih riječkih mediokriteta. Šararu se iznebuha zamjera, recimo, “da nije stvorio riječku kulturnu publiku”. Čovjek uredno poruči javnosti “u cijelosti financiramo kulturne programe, investiramo u autore, stvaramo sadržaje, ali doista nije u mojoj nadležnosti da modeliram riječku kulturnu publiku”. I bez obzira na poziciju vražjeg odvjetnika, sve izrečeno ima popriličnog smisla. Riječka publika, o kojoj god se disciplini ili grani radilo, tolerantna je i teži najboljem, ali u međuvremenu je inertna i nepredvidljiva. Svi znaju svakoga, a na predstave i izložbe se ne ide iz banalnih razloga tipa “oteo mi curu, zajeb’o me za pare, jednostavno neću”. 

Kultura je spontan i kontinuirani proces koji ne ovisi o tome kad ljudi idu s placa (FOTO: Lupiga.Com)

I još jedna važna činjenica - u Gradu Rijeci razmetanje je usmenim dekretom zabranjeno, ali domaći autor mora biti trostruko bolji od stranog da bi mu se priznao status umjetnika. Naučiti publiku, posebno mlade naraštaje koji u galerije ili muzeje idu kao po kazni i čuli su samo za Picassa - “je li to onaj koji je zaradio brdo love” - da su umjetnost, odnosno kultura spontan i kontinuirani proces koji ne ovisi o tome kad ljudi idu s placa, gotovo je Sizifov posao. U ovom slučaju, čudno mi je to za napisati, doista nema “grijeha struktura”. Isključivi problem je u kombinaciji lokalnih političkih ambicija i riječke urbane inertnosti. 

Mi smo kreativni partneri EPK, a ne političari 

I s tim navodom bih zaključio priču, da ne postoji ta razorna tendencija stvaranja zle krvi između Gradskog vijeća i EPK u režiji uvijek istih aktera. Stoga, valja glasno reći: vrhunski stručnjaci, putem sredstava EPK pokušavaju stvoriti urbane pretpostavke Rijeke kao modernog europskog grada. Novac se ulaže u lokalne projekte, neće ih pojesti Švabe i Englezi, pustimo i pomozimo ljudima da rade svoj posao na opću dobrobit. 

Sredinom veljače EPK će na društvenim mrežama ponuditi elektronsku aplikaciju za sudjelovanje u programima pet sektora na tri teme - rad, voda i industrija. I nitko neće dobiti novac “po babi i stričevima”. Jedini kriterij za infrastrukturnu i financijsku pomoć jest kvaliteta projekta koja se ponudi EPK-u. Cilj je da 2020. godine Rijeka vrvi umjetničkim i kulturnim životom, a da program EPK svojim projektima definiraju upravo Riječani i lokalne zajednice. Zaboravite trenutno maškare, zvončare i LET 3, koliko god ih svi skupa voljeli. Mi smo, a ne prijetvorni političari, kreativni partneri EPK-a, to nam je zajednička uloga. I zapamtite - provincija nije geografski pojam, ona je u ljudima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"