Srpanj 2022. godine u Rijeci. Dnevni život grada teče uobičajeno, osim što se na ulici češće no prije čuju strani jezici: engleski, ponešto francuski, ukrajinski, uobičajeni talijanski, češki, možda poljski... Na autobusnom kolodvoru, popularnoj Žabici (čiji teren Grad upravo prodaje privatnom investitoru) – beskućnici i migranti. Navodno spavaju u skladišnim objektima uz prugu i u parku Nikole Hosta. Rijeku tu i tamo posjećuju i kruzeri, lokalci nisu zadovoljni potrošnjom. Riječanke i Riječani čekaju da tvrtke ACI i Lürssen krenu s izgradnjom luke za nautički turizam u centru grada, govori se o tome se što je Lürssen već kupio, što planira kupiti. Terase su na Korzu ovog ljeta u kontinuiranom nizu; u večernjim satima iz nekih lokala dopire glasna i agresivna glazba i u pravilu se priča engleskim jezikom. Studenti u sve većoj mjeri traže stručnu psihološku pomoć. Ulice se još uvijek percipiraju sigurnima.

Međutim, ne i Hartera, zapušten industrijski kompleks u kojem su se posljednjih godina uglavnom priređivali partiji. Ona više nije sigurna zbog mogućnosti odrona, pa je njene vanjske prostore danas moguće koristiti u poprilično ograničenom obujmu. Ne zna se tome konkretan razlog, osim generalne zabrinutosti za sigurnost nakon recentnih hrvatskih potresa, no prigodno je za uvod u stanje riječke nezavisne kulturne scene spomenuti i Harteru. Njena je hala Marganovo ugovorom iz 2013. godine nezavisnoj kulturnoj sceni dana na upravljanje, u paketu s Filodrammaticom i OKC-om Palach. U međuvremenu je, zbog nesigurnosti, izuzeta iz upravljanja; tada se nešto zaista i urušilo.

Možda je pretjerano reći da se, poput opasnosti u Harteri, u opasnosti nalazi i riječka kultura, jer za njen su se institucionalni segment od 2020. godine kad je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture ipak dogodile neke pozitivne, ponajviše infrastrukturne promjene. Skladište Exportdrva na riječkoj Delti prepušteno je na upravljanje Gradu i ugošćuje veće izložbe i programe (doduše, po ključu "kome treba"). Dječja kuća, prostor koji programima pune Art-kino, Gradska knjižnica, Gradsko kazalište lutaka i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, posljednjih je tjedana vrvio djecom u sklopu dječjeg festivala Tobogan. Čini se da Dječja kuća zaista živi kao novi gradski prostor kulture, u kojem mjesta za svoje programe mogu naći i počinju nalaziti akteri s nezavisne scene. Pored Dječje kuće gradi se nova knjižnica, uređena je Palača šećerane – Muzej grada Rijeke, od 2017. godine u sklopu tog istog kompleksa Benčić djeluje (i svojom začudnom crveno-oronulom fasadom strši) Muzej suvremene umjetnosti. Preko puta, obnovljena je fasada Željezničkog kolodvora, otvoren je popularni kafić, stanovnici Rijeke pomalo s ciljem komjutaju i tim dosad zaboravljenim dijelom grada.

Palača šećerane (FOTO: muzej-rijeka.hr)

S druge strane, (lokalne) medijske naslovnice pune intendant HNK Ivana pl. Zajca i njegovi suradnici. U gradskim planovima i proračunima kultura nakon 2020. godine više nije u fokusu, novu kulturnu strategiju nismo još ugledali iako je stara istekla prije dvije godine, a čak se ispuhuje i srdžba što smo od Europske prijestolnice kulture očekivali previše, a dugoročno dobili gotovo ništa osim spomenutih objekata. Šira je javnost gebelsizirana: kad čuju riječ kultura, sve ih se više hvata za revolver.

Unutar ovako grubo i brzinski ocrtanih riječkih kontura, krajem lipnja je u Filodrammatici organiziran moderirani međugeneracijski javni razgovor "kako znanja, iskustva i informacije o nastanku društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj ne bi ostali samo u nestalnom sjećanju organizacija, pojedinaca, grupa i kolektiva" te tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse sa smjernicama za uspostavu civilno-javnog partnerstva. Oba su događanja organizirana u sklopu projekta Kulturne politike odozdo gdje je Savez udruga Molekula partner.

Posljednji put kada se u Rijeci odvio razgovor o društveno-kulturnim centrima i participativnom upravljanju, davne 2011. godine, Rijeka je bila srdit i srčan grad. Na tribine se dolazilo masovno, da bi se argumentiralo, vikalo, gađalo jajima, predlagalo ili odbijalo prijedloge. No, tome više nije tako. Pokazala je to i nedavna tribina o "stanju u HNK Ivana pl. Zajca" koja je, ma koliko taj skupi krumpir bio vruć, ispala samo prilika za apologiju kazalištu, bez da je okupila neku značajniju publiku ili da je iz te publike upućeno bilo kakvo opasnije pitanje. 

Tako je i tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse uspostavljanja i funkcioniranja civilno-javnih partnerstava bila mlaka u smislu da se, osim predstavnica gradskog Odjela za kulturu za koje nikako ne bi bilo dobro da su odbile poziv, na nju odazvalo tek desetak "dežurnih krivaca". Autorica ovog teksta sjeća se drugačijih rasprava o prostorima kulture i kulturi općenito, pogotovo u periodima ključnih promjena kakav je sada. Naime, tribina je održana u jeku javnog savjetovanja o novoj Odluci o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke.

Legalni okviri i legacy

Vratimo se na trenutak u 2013. godinu kada je Savez udruga Molekula na natječaju dobio na upravljanje prostore Marganova, Palacha i Filodrammatice. Taj je ugovor bio važeći do 2019. godine, a njegov aneks potpisan u sklopu projekta Žiroskop do listopada 2020. godine. U 2022. potpisani ugovor o korištenju Filodrammatice i Palacha više nema nitko iako se prostori za programe regularno koriste. Tijekom cijelog tog perioda na snazi je bio tzv. riječki model upravljanja objektima kulture čije osnovne postulate nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke očito stavlja ad acta, a da o tome nitko ništa nije komunicirao sa zainteresiranom javnosti.

Riječki model upravljanja objektima kulture osmišljen je kako bi pružio potporu nezavisnoj sceni, kao dio Strategije kulturnog razvitka za razdoblje 2013.-2020. Ideja je bila da Palach, Filodrammatica i Marganovo postanu novi centri nezavisne i studentske kulture, a nezavisna kultura definirana je tada kao ona koja se bavi suvremenom umjetnošću i kulturom, socijalno angažiranim sadržajem i kritičkim društvenim praksama za mlade.

U 2022. potpisani ugovor o korištenju Filodrammatice i Palacha više nema nitko iako se prostori za programe regularno koriste (FOTO: OKC Palach)

Kompleksan projekt Žiroskop – Civilno-javno partnerstvo u upravljanju prostorima kulture u Rijeci, gdje je Grad Rijeka bio partner te za koji su dobiveni nemali EU novci, osmislio je nekoliko participativnih alata radi rješenja nestabilnosti korištenja prostornih resursa za sve izvaninstitucionalne aktere u kulturi te radi razvoja civilno-javnog partnerstva u upravljanju prostorima Filodrammatice, OKC Palach i HKD-a na Sušaku. Među njima su Vijeće korisnika, tijelo koje su trebali činiti predstavnici onih udruga/inicijativa koje već koriste prostore i tzv. vanjski korisnici. Osmišljeni su i kriteriji za korištenje prostora OKC-a Palach i Filodrammatice. 

Naime, kako Savez udruga Molekula prostorne resurse kojima upravlja besplatno dodjeljuje udrugama, umjetničkim organizacijama, pojedincima i skupinama koje se bave specifičnim kulturno-umjetničkim praksama, tako su i prostori Filodrammatice i OKC-a Palach trebali biti namijenjeni svima onima koji odgovaraju tom programskom profilu. Model je trebao jamčiti stabilnost i perspektivu korištenja ovih prostora, kao i uspostavljanje procedura uključivanja aktera u kulturi u upravljanje prostorima i povećanu participaciju građana u kulturnim aktivnostima. Paralelno se odvijao i proces razvoja participativnog upravljanja HKD-om na Sušaku, koji služi jednom dijelu nezavisne kulture scene, onome koji je za programe sredstva osigurao kroz javne potrebe u kulturi.

Također, Rijeka je tada na snazi imala i Odluku o davanju na privremeno ili povremeno korištenje poslovnog prostora u objektima kulture u vlasništvu Grada Rijeke, konkretno HKD-a na Sušaku koji je u međuvremenu postao javna ustanova, prostora u Križanićevoj 6 te prostora na adresi Delta 5.

Što je potencijalno problematično u novoj Odluci

Nacrtom Odluke o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke nominalno se sad nanovo žele osigurati sigurnost, stabilnost i održivost za konkretno popisane prostore. 

U uvodu Odluke na savjetovanju navodi se da su uvjeti i način davanja na korištenje prostora dosad bili određeni Odlukom o davanju na privremeno ili povremeno korištenje, no da potonja ne sadrži jasne kriterije koje zahtijevaju trenutne potrebe. Možda će netko pomisliti da su dosadašnji dionici upravljanja po riječkom modelu Palachom i Filodrammaticom, Savez udruga Molekula, koji su, kako je na spomenutoj tribini rekla Helena Semion-Tatić iz Odjela za kulturu Grada Rijeke, "s Gradom već 20 godina usko povezani te rade i educiraju se zajedno", o ovoj promjeni kursa znali i prije javnog savjetovanja o novoj Odluci, međutim taj bi se netko prevario.

Prevario bi se i kad bi pomislio da je Odluka proizašla iz strategije razvoja kulture jer strategije još uvijek nema, no ne bi se prevario u predviđanju nekog novog narativa. U uvodu nove Odluke piše da su prostori u fokusu "prostori od važnosti za sve ljude koji žive u Rijeci". Po čitanju autorice ovog teksta, već ta formulacija podcrtava da se fokus Grada s izgradnje snažne i kritične nezavisne kulturne scene okrenuo nekim drugim, ne tako klasterski definiranim programima i akterima. Ukratko, ideja je, čini se, zadovoljiti sitnim mnoge.

Zaključeno je i da je EPK negativno ili nikako utjecao na prostore izvedbe, da oprema kupljena za EPK nije na raspolaganju sektoru (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Nacrtom prijedloga Odluke o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke predlaže se da se prostori kulture daju na korištenje udrugama na temelju provedenog javnog natječaja koje bi provodilo posebno osnovano peteročlano povjerenstvo sastavljeno od stručnjaka iz reda predstavnika kulturnih vijeća (dva člana) i izvaninstitucionalne scene (dva člana, birana javnim pozivom) te osobe iz Odjela za kulturu. Odlukom je predviđena univerzalna naknada za korištenje svih prostora kulture (kao i troškova), uz iznimke galerije i dvorana na 1. katu te ”ex-gal” dvorane i garderobe na 2. katu Filodrammatice, kao i zajedničkih prostorija Kluba Palach.

Navodi se da je cilj ovakve odredbe podržati kulturno-umjetničku scenu te istovremeno osigurati maksimalnu popunjenost prostora kulture. U tom kontekstu, navedeni prostori kulture trebali bi biti otvoreni širem krugu zainteresiranih osoba za privremeno korištenje, što bi trebala biti iznimka od dosadašnjeg pravila da se prostori kulture ne smiju davati na korištenje trećim osobama. Stalni korisnici stoga se upućuju da osmisle moduse korištenja prostora i za treće zainteresirane osobe (gdje su nestale preporuke Žiroskopa?). Također, s obzirom da je Odlukom predviđeno dugoročno korištenje prostora kulture (pet godina), za korisnika je predviđeno da sam snosi troškove tekućeg održavanja prostora. I ovdje se postavlja pitanje što će se smatrati troškovima tekućeg održavanja, i iz kojih izvora bi se oni trebali osigurati budući da nacionalni izvori (prvenstveno Ministarstvo kulture) ne podržavaju troškove hladnog pogona odnosno još uvijek podržavaju samo programe.

Za koga Kodeks?

Je li riječka nezavisna kulturna scena prostore koristila loše pa ih sada trebaju pokušati koristiti neki drugi? I što je uopće ostalo od te scene? Ova se autorefleksivna pitanja uistinu i jesu postavila u sklopu tribine o Kodeksu i u sklopu međugeneracijskih razgovora jer – kao što to najčešće bude – nezavisna scena mnogo lakše od institucionalne istražuje vlastite greške.

Međugeneracijski javni razgovor i tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse otvorili su nekoliko lokalnih, ali i nekoliko univerzalnih tema. Može ih se podvesti pod kategorije homogenosti zajednice, izvora financiranja, infrastrukturne potpore radu nezavisne scene i post-EPK efekata. U odnosu na homogenost zajednice, nezavisna riječka scena sama sebi zamjera što nije osigurala smjenu generacija ili što generacija do koje je smjena došla, a ta je ponajviše okupljena oko studentske Galerije SKC, ne osjeća povezanost s vrijednostima nezavisne kulturne scene. Požalilo se da nekim drugim akterima nezavisne scene naši "dežurni krivci" služe tek kao pružatelji usluga – prvi trebaju prostore, ali istovremeno ne žele sudjelovati u zajednici koja prostorima upravlja niti za prostore koje koriste snositi odgovornost.

Krajem lipnja u Filodrammatici je organizirana tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse (FOTO: rijekaheritage.org)

Što se izvora financiranja tiče, zaključeno je kako su organizacije u kulturi kroz Europski socijalni fond postale organizacije koje zadovoljavaju potrebe u području socijalnih usluga, što im nije primarni cilj djelovanja. Konstatirano je da sredstva javnih potreba u kulturi Grada Rijeke nikad nisu bila niža te da je "scena", koja nikako nije jedan entitet već unutar njega postoje različiti klasteri, u kompeticiji za ta ista oskudna sredstva.

Što se infrastrukturne potpore radu nezavisne scene tiče, besplatno korištenje prostora Filodrammatice uistinu jest dalo vjetar u leđa nekim novim organizacijama, no promjene u načinu upravljanja Filodrammaticom donose veliku neizvjesnost i mogle bi urušiti ove pozitivne efekte.

Zaključeno je i da je EPK negativno ili nikako utjecao na prostore izvedbe, da oprema kupljena za EPK nije na raspolaganju sektoru (a mogla bi biti), kao i da EPK generalno nije ostavio pozitivan legacy. Konačno, izrečeno je i da prije dvadesetak godina, kad su nastajale riječke organizacije u kulturi, nije bilo govora o komercijalnom aspektu njihova rada, dok se danas od organizacija očekuje osiguravanje neke vrste resursa za kulturne i kreativne industrije, komercijalni aspekt i interesno povezivanje.

U ovaj je i ovakav kontekst sjelo predstavljanje Kodeksa dobre prakse koji, uvodno je naglasila predsjednica Operacije grad i članica skupine za izradu Kodeksa Mirela Travar, nije dovršen dokument jer su praktičari koji se bave ovim temama pozvani da ga nadopunjavaju. Predstavila je povijesni okvir za donošenje Kodeksa, do kojeg je došlo nakon osnivanja Pogona - Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade kojim sudionički upravljaju Grad Zagreb i Operacija grad te čija infrastruktura služi društveno korisnim programima nezavisne kulturne scene. Nadalje se ukazala potreba za udruživanjem nacionalnih društveno-kulturnih centara (ostvareno: danas postoji Mreža DKC-a kao formalna udruga), te za popisivanjem elemenata dobre prakse u dokument koji bi služio svim dionicima zainteresiranim za javno-civilno partnerstvo (Kodeks). Kao treći se korak vidi upisivanje društveno-kulturnih centara u kulturni sustav koji ih sada tek površno prepoznaje novim Zakonom o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi. Stoga je izrađen i nacrt zakona o (društveno) kulturnim centrima kojim se pored ostalog traži i njihovo izdvajanje iz novog Zakona i koji bi trebao urediti legislativu za sve subjekte koji trenutno nemaju svoje mjesto u pravnom okviru.

Do okvira za donošenje Kodeksa došlo je nakon osnivanja Pogona - Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade (FOTO: Pogon)

Davor Mišković, također član radne skupine za izradu Kodeksa, kratko je predstavio sam dokument, kazavši da je prije svega bilo važno donijeti tip smjernica kako bi se civilno-javno partnerstvo održalo u okvirima javnog interesa. Kodeks je rađen kao dovoljno općenit dokument, otvoren za sugestije javne uprave i objavljen na stranicama svih partnera u projektu. Kodeks taksativno navodi elemente civilno-javnog partnerstva, definira ga, navodi njegove oblike i modele uspostave. Modeli se, kazao je Mišković, razlikuju prema stupnju suradnje javnog i civilnog sektora. U Rijeci, na primjer, civilni je s javnim sektorom dosad surađivao u upravljanju prostorima, a da ta suradnja nije formalizirana, što se također pokazalo kao model koji u praksi funkcionira. Radi očuvanja javnog interesa u civilno-javnom partnerstvu, propisane su i mjere za osiguravanje transparentnost i sprečavanje sukoba interesa.

Za kraj – Armada

Kako je ideja predstavljanja Kodeksa bila prodiskutirati ga i s javnim sektorom, na tribini su sudjelovale i zaposlenice gradskog Odjela za kulturu. Tako je ravnateljica Direkcije programa Odjela za kulturu Grada Rijeke Helena Semion-Tatić pohvalila Kodeks radi ostvarivanja javnog interesa, dijeljenja odgovornosti (počevši od financijske), ostvarivanja prava na sudjelovanje u korištenju resursa i provedbi aktivnosti, a transparentnost rada i upravljanje sukobom interesa izdvojila je kao posebno važne teme. 

Sjajno je da javna uprava u Rijeci prepoznaje vrijednosti Kodeksa. No, nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke već je na stolu, i teško da će implementirati išta od Kodeksa. Odluka jest bila na javnom savjetovanju, no o tome još ne znamo ništa jer se izvješća s javnih savjetovanja na stranicama Grada Rijeke ne objavljuju baš ažurno.

Drugim riječima, autori Kodeksa možda više neće imati ni razloga dolaziti u Rijeku jer je pitanje hoće li Rijeka nastaviti biti na popisu gradova s uspostavljenim javno-civilnim partnerstvom, ovakvim kakav se čita iz Kodeksa.

Za kraj, crtica koju je autorici teksta nemoguće ne spomenuti jer je vezana za događaj koji se odigrao doslovno u momentu ispisivanja ovog posljednjeg paragrafa. Riječ je o divljaštvu mladih predstavnika riječke Armade koji su u noći 20. srpnja navalili na Korzu na navijače švedskog kluba Djurgården, divljaštvu koje se rijetko viđa na ulicama Rijeke. Upravo je ono okidač za postavljanje pitanja o važnosti dosadašnjeg narativa riječkog modela kulture: nije li među svim ovime što je u tekstu spomenuto ipak bilo ključno zadržati ulaganje u socijalno angažiran sadržaj i kritičke društvene prakse za mlade?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay