Umro je Denis Lovrović, vrhunski fotograf, dugogodišnji fotoreporter Novog lista i agencije France Presse (AFP). Umro je u 54. godini života, kažu u snu, prije reda, kao da mu je pukao film. A nije pukao film, puklo je srce. Imao je veliko srce s mehaničkom greškom. Prije dvadeset godina ga je nosio na remont. Kad mijenjaš srčane zaliske stave ti mehaničke ili zaliske svinje. Nekoliko dana nakon operacije pili smo pivo na jednoj opatijskoj terasi uz more. Smislio sam sjajnu foru: "Brko, ajde jednom rokni". U snu je teško disao, nije bilo ritma. Zamišljam da je umro lako. Zaslužio je blagu smrt, nadam se da ga nije probudila.

Ostavio je iza sebe kćer koju je neizmjerno volio. Ostavio je iza sebe Rijeku i Silbu, fotografije, muziku i ostavio je iza sebe nas, drugove i drugarice, da se bacamo u afan pred najizvjesnijom od svih izvjesnosti. Mi da oplakujemo sebe, da kusamo hladne uspomene, da ga tražimo u kaosu nesređenih ličnih arhiva, da ga još za kratko držimo živim i prisutnim, prije nego počne nastupati zaborav, koji će nas sve pokriti.

S Brkom na terenu (FOTO: Ladislav Tomičić)

Radili smo, surađivali i družili se ravno dvadeset i dvije godine, u Novom listu i na ovom portalu. Izručio nam je pola svoje arhive. U nogama imamo zajedničkih barem desetak hiljada kilometara. Pokušavam izračunati i računam da sam malo rekao. Jedan smo drugom dali nadimak. On meni Brko, ja njemu Brko. U Rijeci su ga zvali Čombe, taj nadimak primio se i na zagrebačkim ulicama, ali u redakciji zagrebačkog dopisništva i u našem novinarskom krugu bio je Brko. Podsjećao je s tim svojim brkovima na Lemmyja Kilmistera.

"Brko, ja sam ovu firmu na noge podig'o!" To je bila rečenica kojom je počinjalo svako putovanje. Ja njemu tako, a on meni: "Ajde Brko, ne laprdaj!" i "Brko, samo te gledam!" Ostala je i jedna fotografija. Sjećanje je svježe pa s nje još uvijek mogu jasno čuti: "Brko, samo te gledam!" Samo gledaj lafčino!

"Brko, samo te gledam!" (FOTO: Ladislav Tomičić)

Brko je bio dijete riječkog rock-punka. Tvrdio je da nikad ne treba vjerovati hipijima. Redovno smo putovali kroz vrijeme, uvijek u Rijeku: u Palach, najčešće na Grč i Let. Kad bi se u gradu zatekao Bekim, gledao sam riječku ulicu s početka devedesetih u Zagrebu. Brkina profesionalna specijalnost bili su koncerti. Letovcima je radio fotografije za covere, bio je dio riječke i zagrebačke muzičke scene. "Gledaj ovo Brko, s osmijehom mi je turao pod nos Dudu Rippera na Šalati". "Trebao si mu pustit sekundu više svjetla?", provocirao sam nad savršenom fotografijom strasti i drame jednog kišnog koncerta. Nije se dao isprovocirati. Znao je da zna. Odgovarao je širokim osmijehom i kratkom replikom: "Šta da?" Da je pustio više svjetla, nestalo bi magije.

Imao je jebeno oko. Imao je oči tužnog dječaka. Bio je dječak. Ako se nađe volje i načina, iz njegove arhive mogla bi se izvući čudesna foto-monografija riječkog undergrounda s početka devedesetih. Volio je crno-bijelu tehniku. Takav je i bio, crno-bijel, nesklon kalkulacijama. Takav je bio i kad je doslovno život bio u pitanju. "Troši mi se čuka, ali ne da mi se time zamarati!"

Brko i Bekim u Limbu (FOTO: Ladislav Tomičić)

Kao mlad reporter, obigrao je početkom devedesetih Liku. Često se prisjećao ratnih terena. Nema ga kod nas kome rat nije utisnuo ožiljak. Zajedno smo radili izbjeglice, Cigane, desničare, radnike, proteste, predizborne skupove, poplave, nesreće, istraživačke priče. Kad je trebalo, a trebalo je u više navrata, profesiju je podređivao empatiji. Kad je trebalo, a trebalo je u više navrata, Brko je bio baraba.

Znao sam da je po rođenju dobio herc s greškom, znao sam da se troši brže nego prosječno zdrav čovjek, ali uvijek sam, unatoč tome, vjerovao da je natprosječno snažan. S njim na terenu, među ljudima, osjećao sam se sigurno. Na terenima gdje je moglo biti zajebano, moje zečje srce uzdalo se u Brku. S njim u autu nisam bio tako siguran. To je opet do mog zečjeg srca. "Polako Brko, nije Švabo na Komaru!" Znao je sve bosanske zajebancije i izraze. Brko je svašta znao, a naročito je znao kako biti Čovjek. Sućut svima koji su ga voljeli, svima koje je volio. Naročito Iti, ženi koja ga je usrećila i koju je nastojao usrećiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić