Prošlo je više od sto dana mog novog života na Martiniku. Vrijeme je za rekapitulaciju ostvarenog. Iseljenje na vanjski rub Europske unije za sada ide dobro i po planu. Ne mogu reći da je baš odlično jer još uvijek nemam posao te se financiram iz vlastitog džepa, ali sve je još u granicama zacrtanog. Dakle, prije puta ideja mi je bila da čim prije izađem iz hotela i nađem odgovarajući privatni smještaj. Razlog je jednostavan – hoteli su preskupi za duži boravak, a nisam odmah želio ići u privatni smještaj, iako sam našao više opcija na internetu, zato što sam se želio osjećati sigurnim dok se ne priviknem na nove životne okolnosti. Postojala je i opcija couchsurfinga, ali iz prije navedenih razloga nisam to učinio kao i zbog činjenice da sam došao s koferom od 20 kilograma koji bih morao svakih nekoliko dana tegliti do sljedećeg kauča.

Iseljenje na vanjski rub Europske unije za sada ide dobro i po planu (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Poslije šest dana boravka u hotelu u najturističkijem gradu na otoku Trois Iletes uspio sam pronaći smještaj u malom mjestašcu na sjeverozapadu Martinika po imenu Tartane. Moram priznati da sam imao i dosta sreće jer sam do tog smještaja došao tako što mi je draga prijateljica dva dana prije kretanja na put javila kako ima prijatelja na otoku po imenu Dan Maxime i da joj se čini OK čovjek. Javio sam mu se i on mi je rekao kako njegova sestrična ima apartman. Poslije dva sata puta javnim prijevozom stigao sam na dogovoreno mjesto, vidio apartman, ali problem je bio što nije bilo interneta. Osim što mi je potreban za posao i traženje posla, kada se odselite daleko od kuće to je ujedno i jedina veza s rodbinom i prijateljima.

Prvih dana to je jako bitno jer još ne poznajete nikoga, a meni je dodatni problem bila i jezična barijera jer od francuskog sam tada znao reći kako se zovem, te da nisam dugo govorio taj jezik pa sam gotovo sve zaboravio. Ipak od kraja osnovne škole, kada sam učio francuski, prošlo je više od 25 godina. Engleski jezik, koliko ga god dobro govorio, nije u francuskom jezičnom području od velike koristi jer ga od lokalaca gotovo nitko ne govori, ili ga govori kao što sam ja govorio francuski prije dolaska. Znači katastrofalno. Danas tri i pol mjeseca kasnije ne govorim sjajno, ali vidi se značajan pomak. Mogu reći što mislim, sudjelovati u razgovorima, pa čak i predstaviti svoj projekt koji bi mi trebao osigurati egzistenciju.

Dan mi je u međuvremenu postao izvrstan prijatelj (FOTO: Lupiga.Com)

No, vratimo se smještaju. Rekao sam da uzimam apartman, ali sam po povratku u Trois Iletes odlučio da mi je nepostojanje interneta u apartmanu preveliki hendikep pa sam se bacio na hitno traženje apartmana u blizini gdje sam bio u hotelu. U dva dana koliko sam još imao plaćeni hotel jedino što sam uspio naći preko interneta i lokalnih agencija je mali studio od dvadesetak kvadrata za 700 eura. To mi je bilo preskupo. Na kraju sam iz hotela otišao dan prije negoli što sam trebao jer je sutradan bio 1. studenog, tj. Svisveti, što je neradni dan i ovdje. Praznicima nema javnog prijevoza, a taksi bi me koštao više od 100 eura.

Krenuh tako u Tartane s idejom da ću vlasnici reći da imam neki problem s računom pa neću moći doći do novaca prije ponedjeljka, a u ta tri dana ću pokušati naći neki drugi smještaj s internetom. Stigao sam, rekao planirano i dao 50 eura za tri dana, ali drugo jutro stigla je gazdarica sa šifrom za wi-fi. Otišao sam po još 450 eura koliko sam bio dužan i platio najam za studeni. S time da mi je tada rečeno da ću moći ostati do Nove godine jer tada počinje turistička sezona, a tada cijena najma skače na 50 eura dnevno. Kasnije se to promijenilo pa sam još uvijek ovdje, a od polovice siječnja sam potpisao i službeni ugovor o najmu pa tako danas imam i adresu stanovanja na Martiniku, a cijena koju plaćam se nije promijenila.

Jedan od načina da si nađem posao bila je i organizacija roštilja, s obzirom da karipski roštilj u najmanju ruku nije dobar (FOTO: Lupiga.Com)

To je bio prvi dio plana. Drugi dio je čim prije naći posao. To ide malo teže jer iako sve bolje pričam francuski to još nije dovoljno da bih mogao raditi u nekoj kompaniji, a pogotovo nije dovoljno da bih nastavio svoju profesionalnu novinarsku karijeru. Doduše, javljam se na natječaje za posao, ali nakon, više ni ne znam koliko, poslanih molbi još mi se nitko nije javio. Drugi način da si osiguram egzistenciju jest da si sam osmislim posao. To je i put kojim sam krenuo. Trenutno radim na tri moguća zaposlenja. Jedno je da pečem roštilj, jer ovdje nisam pojeo ništa ni približno što bih mogao nazvati jestivim roštiljem. Prosto je nevjerojatno što naprave od vratine i kotleta koje su nakon pečenja potpuno crni, bezukusni, te poput žvakaće gume, dok je piletina izvana kao ugljen, a unutra krvava. Dosada sam napravio dva probna roštilja koja su odlično prošla i sada samo čekam slobodan termin u Lokou Trankil, inače mom omiljenom mjestu za izlazak koje se nalazi 20 kilometara u brdima.

Dalje, negdje oko Božiča sam upoznao jednu Engleskinju koja živi na Martiniku više od 15 godina, a bavila se filmom kao producent u New Yorku, Italiji, Velikoj Britaniji. Kroz priču smo došli na ideju da bi bilo dobro napraviti neki dokumentarac o životu na otoku. Prvotna ideja je bila o strancima koji ovdje žive, sljedeća o lokalnim ribarima, da bi sada postojao čitav projekt koji je dobio i svoje ime – Projet La Trinite. Temeljna ideja je napraviti dokumentarac o uspješno završenim projektima koje je financirala Europska unija, a ima ih pregršt, to sve lijepo upakirati da ispadne kao lijepa razglednica, a treće i najvažnije predstaviti otok i otočane Europi, jer nema puno ljudi u Uniji, osim Francuza, koji su svjesni činjenice da se EU prostire sve do Kariba. Do danas smo imali dva sastanka sa lokalnom upravom. Prvi s pročelnikom za kulturu, a drugi sa sadašnjim zamjenikom gradonačelnika, a po svemu sudeći i sljedećim prvim čovjekom La Trinitea, jer su lokalni izbori krajem ožujka. Ideja se svidjela obojici, te smo na korak da nam grad bude partner. O novcima još nismo razgovarali, ali čim dobijemo službeni papir da snimamo dokumentarac u suradnji s gradom sve je lakše.

Treći projekt je ujedno i najnovije što se dogodilo. Naime, prije koji mjesec upoznao sam lokalnog bijelca čija familija živi na Martiniku više od 300 godina. Inače, njih ovdje zovu Bekee. Radi se o lokalnom političaru i ekologu koji bi htio napraviti vlastiti magazin i internetsku stranicu, a kako zna da su meni mediji temeljni biznis sa mnom razgovara o tome kako i što. Ja sam mu predložio da se to sve napravi u Hrvatskoj, jer su cijene puno niže nego ovdje što je on prihvatio tako da sada radim na tome. Prema dosadašnjim razgovorima s prijateljem koji ima tvrtku za grafičke usluge, tj. prijelom i dizajn, to bi trebalo biti u redu tako da bi se grafička priprema napravila u Zagrebu, a sam tisak ovdje jer je prijevoz otisnutih primjeraka, naravno, preskup.

Otok je stvarno prelijep, prepun prekrasnih plaža (FOTO: Lupiga.Com)

Što se tiče samog Martinika, stvarno je prelijep otok. Sav zelen, s krasnim plažama, a ljudi su stvarno ljubazni i druželjubivi. Ja sam prvi Hrvat kojeg su upoznali i koliko znam jedini koji živi na Martiniku. Kako sam čuo ima, doduše, još jedan, ali on je druga generacija useljenika pa ne govori hrvatski i nije nikada ni bio u pradomovini. Time što sam endemičan svima sam jako zanimljiv pa ne znam ni sam koliko stotina puta sam morao objašnjavati zašto i kako sam došao. Ali nije mi problem jer je to dobar način za početak razgovora i upoznavanje.

Sam standard života na otoku nije ništa lošiji nego u Hrvatskoj. Ceste su dobre i svi su gradići s glavnim Fort de Franceom povezani autocestom, ali i lokalne ceste su također dobre. U dućanima je izbor hrane jednak kao i u domovini, bolnice su na visokoj razini, škole i vrtići kraj kojih prolazim isto. Vozni park ne zaostaje za Zagrebom, kao ni cijene goriva. Litra benzina je 1,38 eura. Cijene u trgovinama su nešto više nego u Hrvatskoj pa tako litra mlijeka košta 1,2 eura, šest rola toaletnog papira 3,5 eura, a kutija s deset vrećica kapučina 3,75 eura, baget kruha je 1,2 eura ... Cijene po restoranima su kao na jadranskoj obali u vrijeme sezone. Domaće pivo od 0,33 je 2,5 eura, a uvozno četiri. Hrana se kreće od najmanje 10 eura za pizzu pa nadalje. Jasno, najskuplji je jastog oko 60 eura za kilogram. S time da nisam pojeo neki lokalni specijalitet da bih ga istaknu kao nešto posebno, a kada su me pitali da li bi karipski restoran prošao u Hrvatskoj rekao sam da ne bi baš iz tog razloga. Većinom se hranim kod kuće kuhajući hranu na hrvatski način. Ukusnija mi je.

Karipsko sunce (FOTO: Lupiga.Com)

Također moram reći da na Karibima postoje i dosta jeftiniji otoci od mojega, ali na njima je poprilično nesigurnije i standard života je dosta lošiji. Mjesec dana života na Martiniku me stoji oko 1000 eura, što nije malo, ali do danas nisam imao nikakve neugodnosti, niti jedne sekunde se nisam osjećao ugroženim, tako da to što je skuplje nosi sa sobom i nešto pozitivno. Lokalno stanovništvo su gotovo 90 posto potomci bivših robova, a ostatak čine bijeli doseljenici većinom iz Francuske i Belgije dok su oko dva posto prije spomenuti Bekee, a u njihovim je rukama i više od 40 posto otočke ekonomije. Isprva mi je kada sam stigao bilo malo, ne mogu reći neugodno, ali svakako neobičan osjećaj što sam u brojim situacijama jedini bijelac. Danas to više ni ne primjećujem.

Moram spomenuti i Dana Maximea koji mi je u ova tri mjeseca postao stvarno jako dobar prijatelj koji mi puno pomaže da se uklopim. Izlazimo navečer zajedno i nije mu teško doći po mene automobilom iako živi 15 kilometara dalje, a s njim sam vidio gotovo čitav otok. Još nisam bio samo na krajnjem jugu i sjeveru. Posebno mi se svidio dio Martinika podno vulkana Mont Pelee gdje se nalazi gradić Morne Rouge. Nešto je hladnije i svježije, ali vulkan izgleda impresivno i točno se vidi rupa u planini odakle je krenula erupcija lave koja je 1902. godine potpuno uništila tadašnji glavni otočki grad St. Pierre, a pritom i gotovo cijelu bijelu elitu.

Gotovo svi u vrtu imaju banane, kokos mango ... (FOTO: Lupiga.Com)

Sam Martinik ima 400.000 stanovnika, od čega otprilike četvrtina živi u Fort de Franceu, nezaposlenost se kreće oko 23 posto, dok je među mladima ispod 26 godina iznad 50 posto. No, postoji razlog za to. Kada ovdje završite srednju školu prijavom na burzu ostvarujete pravo na pomoć od 300 do 400 eura mjesečno što utječe na to da mladi ne žele raditi. Kasnije do 26 godine napravite (po)koje dijete pa država i to plaća. Tako da gotovo nisam upoznao ženu stariju od 25 godina da nema barem jedno dijete. S time da u svakom dvorištu ima banana, manga, kokosa, a uzgajaju se i rajčice, lokalno stanovništvo svaku večer i peca pa nije teško shvatiti da njima za život ovdje ne treba puno novaca.

Danas više ni ne primjećujem da sam u brojnim situacijama jedini bijelac (FOTO: Lupiga.Com)

Početkom prosinca je počela češće padati kiša, a na sam Badnjak je lilo, grmjelo i sijevalo da nisam mogao izaći iz kuće. Sada se to malo smirilo, iako svakodnevno ima bar tri-četiri pljuska koji prođu za pet minuta pa je opet sunčano. Ako sam na plaži stanem ispod drveta pa natrag na sunčanje. Inače, prošli tjedan sam bio očevicem i problema koji Martinik ima, a taj je vezan s udaljenosti od matice zemlje. Zbog svađe između države, naftnih kompanija i lanaca benzinskih pumpi u Francuskoj, ovdje nije bilo goriva gotovo tjedan dana. Skoro je cijeli otok stao, no tada su pred otočki parlament izašli autoprijevoznici i sutradan je sve bilo riješeno. Mislim da su se političari sjetili 2009. godine kada je generalni štrajk trajao puna 42 dana, a tada nije nedostajalo ni nasilja ni obračuna između prosvjednika i policije.

Dosta i izlazim jer to je jedini način da upoznam ljude, ali i da oni upoznaju mene. Najčešće sam kod sebe u Tartaneu. Idem u obližnji La Jardin gdje je gotovo svake subote živa svirka, ali i u dva kilometra udaljeni Minigolf gdje se svira petkom, te najudaljeniji Le Phare koji se nalazi iznad poznate surferske plaže pa tamo dolaze stranci koji dođu ovdje ‘jahati na valovima’. Nekoliko puta mjesečno odem s Danom do 40 kilometara udaljenog Forte de Francea, odnosno u pub Garage koji drže dva Nijemca. Bio sam i u klubu po imenu New Corner, ali je preskupo - pivo je tamo osam eura. Super mjesto mi je jedan jazz-club, ali tamo sam bio jednom, a baš se tada okupila otočka muzičarska elita. To je bilo između Božića i Nove godine koju sam dočekao na tulumu na plaži plešući na toploj kiši. Ti česti pljuskovi su malo ohladili Atlantski ocean, ali još uvijek mu je temperatura oko 25 stupnjeva, što je ugodno za kupanje.

Na pokladnom karnevalu bilo je more ovako obučenih muškaraca (FOTO: Lupiga.Com)

Posljednjih mjesec i nešto više ni ne kupam se tako često jer imam dosta posla na izradi projekta o dokumentarnim filmovima, no to je sada završeno i prevedeno na francuski tako da će me plaža češće vidjeti. Uostalom počela je špica turističke sezone pa ima više strankinja. Počela je i sezona karnevala čije je otvaranje bilo u obližnjem La Triniteu. Nije bilo puno povorki, ali su bile zanimljive i glasne.

Najviše me začudilo što je bilo dosta muškaraca obučenih u žene. Kada sam kasnije pitao zašto je to tako nisam dobio precizan odgovor nego tek objašnjenje da je to na Martiniku jednostavno tako. Ovaj vikend povorka je bila u Morne Rouge, ali nisam išao jer do tamo ima kojih 60 kilometara, a ja kao što znate nemam auto. Neću ga ni kupovati dok ga ne zaradim, a dotle ću ovisiti o drugima. U ‘moj’ Tartane karneval stiže 28. veljače dok je završna parada u Fort de Franceu. To je otprilike to što se izdogađalo, što se događa i što bi se trebalo dogoditi. Budžet mi je sve tanji tako da će ostanak na Martiniku ovisiti hoće li mi se koji od planova uspjeti realizirati, a to će pokazati vrijeme, a moje je da se nastavim truditi kako bih ostao živjeti ovdje ‘u srcu Europske unije’.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

Lupiga.Com