Došao sam u Hrvatsku poslije deset mjeseci života na Martiniku. Sada sam već tjedan dana opet ovdje među vama i jedva sam se prilagodio na ovdašnju klimu, ili bolje rečeno temperaturu. Prvih dana preko dana sam  hodao u košulji, vestici i jakni, spavao noću pokriven poplunom i dekom. Jednom riječju smrzavao se. No, danas, sedam dana kasnije ipak sam se prilagodio nekako. Bar sam skinuo vesticu. 

Nije bilo lako nakon posljednjih pet mjeseci života na gotovo stalnih 32 stupnja. Moram priznati da mi je vrućine bilo već previše, nisam se mogao rashladiti, kao što moram priznati da to nije ugodan osjećaj. Non-stop kuhanje. Stvarno mi nije problem podnijeti vrućinu, jer dok sam živio u Zagrebu svako ljeto sam radio čitav srpanj i kolovoz, te bez većih problema ‘trpio’ i puno više vrućine. Ali ovo je bilo predugo…

Napustio sam zapećak Europske unije (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Nego da se vratim temi zašto i zbog čega sam došao. Nije vrućina niti jedini, niti glavni razlog. Naime, poslije završetka Svjetskog prvenstva u nogometu, želio sam otići na obližnji otok Dominiku. Ta neovisna država, nekadašnja engleska kolonija, udaljena je dva sata brodom od Martinika, a tamo se priča engleski dok su cijene svega tek trećinu od onih u mom dosadašnjem karipskom domu. Čak sam se javio i nekim lokalnim medijima da bih došao u posjet, ali na kraju sam se ispričao i odgodio dolazak na neko vrijeme. 

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

Morao sam prije odlaska bilo kuda pričekati vlasnike kuće u kojoj sam živio posljednja četiri mjeseca kako bih im predao ključeve da bi vidjeli da je sve kako je i bilo te da njihovo povjerenje u mene nije bilo uzaludno. Prošlo je tako još sedam dana. Vratili su se, ali s njima je stigla i prva tropska nevera. Vjetrovi oko osamdesetak kilometara na sat, kiša pada tri dana, a na oceanu veliki valovi. Nije imalo smisla putovati na Dominiku. Čim se smirilo, krenula je regata oko Martinika starinskim načinom jedrenja. Radi se o drvenim brodovima manjim od deset metara s jedrima na kvadrat, kormilarom i desetak mornara s ‘letvama’ dugim četiri-pet metara s kojima održavaju balans. Uglave ga na drugoj strani plovila i vise nad morem kako bi zadržali brzinu jedrenja, a da se pritom ne potope. Zanimljiva vještina. Sljedeće godine bi trebala biti internacionalna regata pa bi se možda mogla prijaviti i neka hrvatska posada. 

Uostalom, posebne gošće ove godine bile su i zagrebačke mažoretkinje koje, iako sam pokušao kontaktirati, nažalost, nisam sreo jer su bile na potpuno drugoj strani otoka. Taj se događaj inače zove yole (jol) i svake godine se održava krajem srpnja i početkom kolovoza. Osim što je yole spektakularan i cijeli otok navija za svoje momčadi, uvijek je tu i gomila tuluma. Ja sam bio na prvom i zadnjem, te moram reći da sam se izvrsno proveo. Obavezno se radi o kući na obali mora, puno zanimljivih ljudi, puno hrane, pića i svi su odjeveni u bijelo, a zabava, naravno, traje do dugo u noć. Ta regata obično prolazi oko čitavog Martinika, ali ove godine dvije etape su bile suspendirane jer je stigla prva ovogodišnja tropska oluja po imenu Berta. Sada su već vjetrovi bili ubrzali na više od stotinu kilometara na sat, kiša je pljuštala kao iz kabla, ali temperatura svejedno nije pala ispod 29 celzijusa. 

Prošao je i Prvi kolovoza, a vremenska prognoza nije davala nadu da će vrijeme uskoro biti bolje. Lagani poguranac mi je bila i činjenica da za Veliku Gospu počinje sezona uragana i traje tri mjeseca. Kada se tome doda informacija da se samo ‘rodilište’ uragana, inače, nalazi kojih tisuću kilometara jugoistočno od Martinika, nije bilo smisla to čekati. Kako se gotovo svaka od tih ‘nevera’ očeše o susjednu Dominiku, nije imalo smisla ići tamo. Dakle, da sam ostao bio bih ‘zarobljen’ u kući, troškovi bi se samo gomilali, a ja ni makac.

Osim toga nakupila se gomila materijala, što napisanih, što fotografija i jako, jako puno video materijala. Sada želim završiti započetu knjigu, te pritom pokušati izmontirati dokumentarac o mom boravku tamo. Dodatni razlog za privremeni povratak u Zagreb bila je i činjenica da mi je istekla i osobna iskaznica, aputovnica traje malo više od šest mjeseci. Puno me posla čeka za dva mjeseca koliko se mislim zadržati jer, uostalom, povratnu kartu za kraj listopada već imam. Da sam ostao ne bih  došao u Hrvatsku prije Uskrsa jer u zimu i hladnoću nipošto ne bih dolazio. 

Yole - vrijedi vidjeti (FOTO: likemartinique.over-blog.com)

S obzirom da nisam želio da me se previše gnjavi u prvim danima u Hrvatskoj nisam nikome, osim roditelja, niti rekao da dolazim, ali život hoće tako da sam drugu večer nakon dolaska sreo dvojicu od nekolicine najboljih prijatelja. Vrijedilo je, dragi moji, vidjeti im lica kada su me ugledali. Kao da su vidjeli duha. Poslije toga nije trebalo dugo da se (pro)čuje da sam stigao. Kako vidim ovdje u Hrvatskoj nije se puno toga promijenilo. Jedino čujem, a i osjetim da nas je ljeto ove godine zaboravilo. 

Moram biti potpuno iskren i reći vam da mi nedostaje Martinik. Stvarno mi je lijepo bilo na ‘rubu Europske unije’. Ljudi su uistinu ljubazni i dobri, te za čitavog boravka nisam imao nikakvih problema. Stvorio sam prijateljstva koja će trajati i iskreno se želim vratiti na taj maleni kamenčić usred Atlantskog oceana. U jednom od sljedećih nastavaka koji ću pisati iz Hrvatske i prije nego se vratim na svoj otok ispisat ću vam što vidim ovdje. Zasada mi se čini sve isto, kao da se ništa nije promijenilo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Neoneo13