Dragi moji čitatelji i pratitelji prvo slijedi isprika! Ovaj je nastavak, naime, trebao izaći u petak, ali zbog događaja koje ću kasnije opisati - nije. Znate, i ja sam samo čovjek. U zadnjih sedam dana dosta se toga izdogađalo i nadam se da ništa bitno neću zaboraviti, ili preskočiti. Inače, sada je nedjelja oko 11 ujutro i maloprije sam se probudio. Dok pišem drugim okom pratim razvoj situacije u domovini s referendumom. Ovo će biti prvi puta kako neću glasovati od svoje punoljetnosti.

Najbliže mjesto na kojem sam mogao glasati, kao što vidite iz priloženog, nije nimalo blizu (SCREENSHOT: Lupiga.Com)

Poslao sam upit Ministarstvu vanjskih poslova kako mi mogu omogućiti glasovanje i rekli su mi da odem u najbliži konzulat. Isti se nalazi u New Yorku, a to mi je ipak predaleko koliko god bio protiv. U mom slučaju glas ima cijenu, a ona je: povratna aviokarta, plus viza i noć u hotelu. Sve skupa otprilike 700 eura. Previše. S tim (pre)živim mjesec dana u novoj ‘otadžbini’. To mi je trenutno (naj)važnije. Nadam se da razumijete. No, krenimo od početka.

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Svi misle da sam Švabo i nikad nisu upoznali nekog Hrvata

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Od posla još uvijek ništa, ali zato je bilo vremena za tulumarenje

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Evo me na „Mirnom mjestu“, gdje dopiru miomirisi biljke koju štuju rastafarijanci

Tjedan nije krenuo obećavajuće. Činilo se kako me zima stigla i ovdje ‘tek nekoliko’ kilometara sjeverno od ekvatora. Dobro, nije bilo kao kod vas - minus 4 i snijeg - temperatura je ovdje ipak bila OK. Nekih 25 stupnjeva, uz vjetar, ali kiša nije prestajala padati. A tu kad pada – pljušti. I tako čitav ponedjeljak. Nema se što. Sjediš doma i čekaš da stane. To se dogodilo tek navečer. Otišao sam samo na pivo. Utorak ujutro opet kiša. Prođoše dva dana, a ja se nisam okupao. Čovjek se ulijeni u takvoj situaciji. Uostalom, kad si u raju dosadi ti čak biti stalno na internetu i Facebooku. Zbog toga sam se i nagledao emisije „Ћирилица“ na Happy TV. Zanimljivija mi je nego što mi je ikada bila "Latinica".

Moram priznati da ti se nakon dva dana u kući pa makar i u raju počne činiti da je istinita uzrečica kako je u paklu ekipa. I onda srijeda. Napokon jedno lijepo i sunčano jutro. Odmah sam otišao na meni najbolju, iako su mi sve najdraže, plažu po imenu La Bresche. Tamo uvijek ima većih valova, a ima i dobar, te što je još važnije, jeftin beach bar. To mi je super jer sam jedan od onih kojima je više do kupanja nego do plivanja. Taj dan sam potrošio divljajući po valovima, a navečer sam se našao s Danielom i otišli smo na piće u restoran gdje su izvješene njegove slike. Zove se La Ferre, ili Svjetionik. Tko zna, valjda s nekim razlogom.

Taj sam dan potrošio na divljanje po valovima (FOTO: Lupiga.Com)

I tu je zametak događanja zašto nisam ispoštovao rok. Dakle, kaže nama Pascal, radi se o gazdi lokala, kako zatvara u nedjelju na tri tjedna pa Daniel mora pokupiti svoje slike. I dogovorimo se za sutra navečer da mu pomognem. To jutro sam otišao na izlet u 20 kilometara udaljeni grad po imenu St. Marie. Veličine je La Trinitea, dakle desetak tisuća duša. Ništa posebno, malo (pro)šetao i (po)slikao pa se vratio kući. I tako smo se navečer našli u Svjetioniku, a došao je i Danielov prijatelj iz djetinjstva po imenu Jean-Claude. Na koncu ostavismo s(a)kupljanje slika za petak, a mi smo nakon dva pića otišli u Fort de France. U bar koji drže neki Nijemci. Dobro mjesto i dosta ljudi koji znaju engleski pa mi je lakše bilo komunicirati.

Život se na Karibima dobrim dijelom odvija na ulici, a "peugeot" je među češćim automobilima, ipak je ovo Francuska (FOTO: Lupiga.Com)

Taj se Yellow Cab zatvorio oko jedan u noći i krenušmo put kući. Barem sam ja tako mislio, jer smo išli u dobrom smjeru. Jasno, nije da nije bilo skretanja. I lijevih i desnih. Završili smo u nekom disco klubu. Ne znam mu ime, ali znam da ima paprene cijene, no, za par rundi se našlo. Na kraju sam došao doma negdje oko 4 ujutro i to onako dosta „nezgodan“. Jasno, obavijestio sam prvo Šefa da ću kasniti s tekstom i to dobrano, te se srušio u krevet.

Nisam vam rekao – udomaćio sam se. Počeo sam i ja uredno konzumirati poshe. Ako nisam prije objasnio - to je rum s kriškom limete i vrećicom šećera. A znate da rum k’o rakija udara. Probudih se tako u petak i opet kiša. Srećom, ovaj put je prestala prije podneva. Krenem na prije spomenutu plažu La Bresche jer sam vidio da su „dobri“ valovi. Jasno, otišao sam i u snackbar. Kako sam već bio skoro desetak puta, primijetio sam da je uvijek jedna nova konobarica, ili konobar. Ne budi lijen, a i vi me dragi pratitelji stalno u porukama gnjavite s pitanjem „jes’ naš’o pos’o“, pitam ja gazdu da li zapošljava. Pogleda me i kaže pročitaj mi i objasni jelovnik. Prošao sam koliko-toliko s poznavanjem pića na francuskom, ali kod jela sam ‘zaštekao’ iako sam gurman pa sam platio račun i otišao svojim putem. Od konobarenja ništa, barem još neko vrijeme.

A bilo bi lijepo konobariti na jednoj ovakvoj plaži (FOTO: Lupiga.Com)

Da budem potpuno iskren budžet mi je pokriven do kraja travnja, tako da nemam puno vremena za ‘zezanje’. Nisam prije spomenuo, ali dva kišna dana sam također iskoristio za traženje posla jer je ovdje sve digitalizirano. Traže se trgovački putnici, građevinarski radnici, financijski asistenti… Dosta toga vezano uz turizam. Recimo na stranici Boncoin se traže i muzičari. Inače, poslao sam nekoliko ponuda u ta dva kišna dana. Odlučio sam ih slati na engleskom jeziku jer čemu se pretvarati da znam nešto što tek učim. Ukupno sam do sada poslao 12 molbi za posao. Nitko se još nije javio. Nema veze to je tako, ali je bitno da je petak bio puno bolji izlazak nego četvrtak. O da.

Sad se treba (pri)sjetiti svega. Otišli smo u La Ferre po Danielove slike. Skinuli smo ih sa zida te se odmah uputili u susjednu uvalu gdje je bar Minigolf. Sjećate se, bio sam tamo nedavno na koncertu Kalija. Petkom je večer tapasa. Kako je imenjak prodao sliku počastio je večerom, ali se nismo predugo zadržali jer nije bilo puno ljudi. Putem prema meni doma, dakle nismo se micali iz Tartanea, svratili smo u neki loungebar imenom Duboc jer je bila neka svirka. Poput muzike na terasama diljem Jadrana. Nekoliko pljuskova kasnije se lokal zatvorio i krenuli smo, što sam ja opet naivno mislio, prema kući.

Bus je još uvijek moje glavno prijevozno sredstvo (FOTO: Lupiga.Com)

Sto metara dalje od Dubuca, dok klizimo cestom u desetak godina staroj bijeloj Toyoti, čuje se glasna muzika iz razglasa. Ne trebam ni napomenuti da smo odmah skrenuli na parking i otišli vidjeti što se događa. Moj imenjak je jako cijenjen čovjek u kraju i svi ga znaju pa ulazak nije bio problem. Sama zabava bi bila u prijevodu - Božićno pjevanje. Za prvi advent skupe se prijatelji, skuha se nešto, kupi piće. Netko uvijek zna svirati, a svi na Martiniku znaju plesati i pjevati, te se lijepo uživa. Najjednostavnije rečeno Božićna salsa. Ljudi stvarno slave i vesele se dolasku Božića. Uostalom, svaki je razlog dobar za dobar tulum.

Da budem potpuno iskren takvi su mi izlasci i najdraži. Obični ljudi u dvorištu, njih tridesetak roštilja i zabavlja se. Ostali smo opet do iza tri ujutro. Takvi će se tulumi, samo da znate, održavati prije svakog novog adventa. Sada kad pomislim, žao mi je tih adventskih veselja nema (i) više. U stvari, kako gdje i kako kome. Opa, referendum je gotov. Rezultati očekivani.

"Božićna salsa" (FOTO: Lupiga.Com)

Od prve večeri na Martiniku vam želim ispričati nešto što me svaki dan začudi. Naime, ovdje noć pada odjednom. Za manje od deset minuta od dana nastane potpuni mrak. Istina, da do mraka dođe treba nešto vremena jer iako je Sunce palo iza horizonta još uvijek ima odbljeska zraka od oceana. No, čim Sunce ode ispod granice horizonta kao da se ugasilo prekidačem svjetlo i nastaje potpuni mrak. Fascinantno je kako brzo na nekom mjestu može nestati svjetlo.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

Lupiga.Com