Prva je Španjolska, pa Grčka, a treća po redu je Hrvatska. Ne, nije ovo rezultat nekakvog košarkaškog natjecanja za mlađe kategorije kako ste možda pomislili na prvi pogled već rangiranje zemalja prema udjelu u nezaposlenosti mladih. Iako ona varira, rang koji naša zemlja zauzima i dalje je podjednak. Naime, u Hrvatskoj živi oko 800.000 mladih u dobi od 15 do 30 godina, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Oni postaju kako bi parafrazirali knjigu Damira Pilića i Dražena Lalića "Na mladima svijet zastaje" o stavovima splitskih delinkvenata, umjesto lokomotive razvoja i rasta te napretka društva poslovno marginalizirana društvena skupina upravo zbog razloga teške zapošljivosti, te u europskoj obitelji zauzimamo broncu, iza naših mediteranskih prijatelja Španjolaca i Grka. Stoga, možemo parafrazirati da na mladima Hrvatska zapinje.

Isusove godine iseljenja iz roditeljskog doma

Statistika, ta vražja disciplina koja iz netočnih podataka kvantificira i ogoljuje istinu kaže sljedeće: prema posljednjim podacima za prvo tromjesečje 2015. godine, anketna nezaposlenost mladih iznosi čak 46,8 posto, što znači da je svaka druga mlada osoba nezaposlena. Od ukupnog broja zaposlenih mladih osoba čak 56 posto je u privremenom ili povremenom radnom odnosu te se može reći da je fleksibilizacija radnog zakonodavstva ovdje doživjela puni procvat. 

Sve to skupa daje jedan jako zanimljiv podatak, onaj da je prosječna dob osamostaljivanja (čitaj: iseljenja iz roditeljskog doma i samostalnog ili bračnog ili popularnije izvanbračnog kohabitacijskog življenja) u Hrvatskoj iznosi čak 33 godine. Budući da ovaj tekst nastaje u postbožićno doba, možemo se našaliti da bi Isus mnogo kasnije krenuo širiti svoj nauk, da živi u današnje vrijeme, budući da bi bio na grbači prekarijata obrtnika Josipa i Marije.

"Od ukupnog broja zaposlenih mladih osoba čak 56 posto je u privremenom ili povremenom radnom odnosu te se može reći da je fleksibilizacija radnog zakonodavstva doživjela puni procvat" (FOTO: Novilist.hr)

U predizbornoj mećavi vodeća nacionalna Mreža mladih Hrvatske zatražila je pet izbornih zahtjeva na koje je stavila akcent. Zahtjevi su se odnosili na promjene u području obrazovanja, zapošljavanja i socijalne politike te u provedbi kvalitetnih politika za mlade općenito. MMH je tražio da se osnuje nestranački i neovisni Ured za mlade Vlade RH kao tijelo koje će se baviti područjem mladih i osiguravanjem kvalitetnijih uvjeta života mladih, kad je već priča o osnivanju Zaklade za mlade zapela u vremenu i proračunu. Osim toga, traži i sustavno i kvalitetno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja kao zasebnog predmeta te osiguravanje uvjeta za kvalitetnu stručnu praksu učenika i studenata u procesu obrazovanja.

Dakle, osim rješavanja socijalnih pitanja, Mreža je zatražila i aktivne mjere protiv "zatucanosti" mladih, što se može vidjeti iz brojnih istraživanja. Usporedi li se situacija s nedavnom prošlošću što u svom diplomskom radu opisala sociologinja Ivana Bauk "Sindrom produženog djetinjstva i stanovanje s roditeljima u zrelim godinama" koja citirajući demografa Anđelka Akrapa navodi: "Od ukupnog broja žena koje su u trenutku Popisa 1971. godine bile u dobnoj skupini od 20 do 29 godina rodilo je njih 60,6 posto, a isto tako od ukupnog broja žena koje su u trenutku Popisa 2001. godine bile u istoj dobnoj skupini, tj. Od 20 do 29 godina, rodilo je samo njih 37,2 posto. (Akrap et al., 2003: 50)". Bauk dalje konstatira: "Na temelju ovih postotaka definitivno se može zaključiti kako je u Hrvatskoj itekako izražen trend produženog stanovanja s roditeljima. Dapače, uz sve potrebne ograde, izvjesno je kako se naša zemlja nalazi u samom europskom vrhu prema postotku mladih osoba (pogotovo muškaraca) koji u zreloj dobi žive s roditeljima".

Iako smo se i detaljno pozabavili time što je tko rekao o mladima u predizbornoj kampanji, vidljivo je bilo da su mladi iskazivani jedino u svjetlu emigriranja u tuđe zemlje, na paušalan način trgujući brojem mladih poput spretnih arapskih trgovaca na živopisnoj marakeškoj tržnici. Tako Tomislav Karamarko i njegov stranački kolega Milijan Brkić iznose podatak o 100.000 ljudi, a Mostovka Ines Strenja Linić govori o 150.000 mladih ljudi u emisiji "Otvoreno" od 28. prosinca, koje je za svog mandata "potjerala" Kukuriku koalicija. Faktograf.hr spušta loptu na zemlju ističe da prema podacima o migraciji stanovništva koje je Državni zavod za statistiku objavio 10. srpnja ove godine, iz Hrvatske je 2012. godine u inozemstvo odselilo 12.877, 2013. emigriralo je 15.262, dok je 2014. odselilo 20.858 osoba. Ukupno je, dakle zaključuju na ovoj internetskoj stranici, prema službenim podacima DZS-a u tri navedene godine iz Hrvatske otišlo 48.997 ljudi. Dob emigranata se ne navodi, no lako je pretpostaviti da je ovdje riječ mahom o mladima.

Visoka nezaposlenost ili "mi kao radimo, a oni nas kao osposobljavaju"

Doajen hrvatske socijalne politike prof. dr. Vlado Puljiz u članku "Reforma sustava socijalne politike u Hrvatskoj" objavljenim još daleke 2001. godine u Reviji za socijalnu politiku kaže sljedeće: "Danas se u svijetu sve više primjenjuju aktivni pristupi u politici prema nezaposlenima. To je u skladu s trendom promjena socijalne države od tzv. keynesijanskog u socijalnu državu tzv. schumpeterijanskog tipa. Prva je distributivna i pasivna, a druga je usmjerena na radno uključivanje nezaposlenih i siromašnih, dakle aktivna. Radi se o tzv. workfare programima, koji postaju ključni oblik borbe protiv nezaposlenosti i siromaštva. Takve programe radnog uključivanja imaju Sjedinjene Američke Države, Danska i neke druge zemlje. U tu kategoriju mogao bi se svrstati i francuski RMI-program uključivanja (Revenu minimum d'insertion) kojim se nastoji prevladati pojava isključenosti (exclusion), naročito medu mladim generacijama".

Pretpostavka da je osiguranje radnog iskustva za mlade ključ u rješavanju njihove nezaposlenosti potpuno je neutemeljena jer aktivna politika zapošljavanja nema utjecaj na broj radnih mjesta" (FOTO: Hina)

Kao odgovor na porast nezaposlenosti u dobnoj skupini od 15 do 24 godine na razini Europske unije osmišljavaju programi namijenjenima mladima, pri čemu najistaknutiju ulogu ima tzv. Garancija za mlade (Youth Guarantee) koja se provodi od početka 2014. godine, a njezin je cilj svim mladima u dobi do 25 godina u roku od četiri mjeseca nakon završetka školovanja ili gubitka posla ponuditi posao, pripravništvo ili nastavak školovanja. 

U Hrvatskoj je i prije službenog pristupanja Europskoj uniji kao odgovor na nezaposlenost mladih uvedena jedna od mjera koje potpadaju pod shemu Garancije za mlade. Radi se o mjeri Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa čiji je cilj nezaposlenim mladim osobama ponuditi iskustvo privremenog rada u struci kako bi im se poboljšale šanse za kasnije zapošljavanje.

Kako navodi Dora Levačić u članku objavljenom 31. kolovoza na portalu Bilten u sklopu mjere mladi rade u punom radnom vremenu za mjesečnu novčanu naknadu koja je do početka 2015. godine iznosila 1.600 kuna, a nakon toga je povećana na 2.400 kn. U periodu nakon spomenute prenamjene ova je mjera doživjela izrazitu ekspanziju te je u 2013. i 2014. godini bila daleko najzastupljenija po broju novouključenih korisnika i najizdašnije financirana od svih mjera aktivne politike zapošljavanja. U njoj je do kraja 2014. godine sudjelovalo ukupno 38.927 osoba, a ulasci mladih u stručno osposobljavanje u 2013. godini činili su 12 posto te u 2014. 13 posto ukupnog zapošljavanja osoba od 15 do 29 godina starosti.

Levačić konstatira da: "Mjera Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa polazi od pretpostavke da je osiguranje radnog iskustva za mlade ključ u rješavanju njihove nezaposlenosti. Riječima ministra Mrsića, ovom mjerom nastoji se pomoći mladima (…) da na tržištu rada postanu konkurentniji stjecanjem dragocjenog radnog iskustva. Međutim, ova je pretpostavka neutemeljena iz više razloga. Poznato je da je učinak mjera aktivne politike zapošljavanja u pravilu ograničen na intervencije na strani ponude rada, što njihovu ulogu u smanjenju nezaposlenosti u kriznom kontekstu čini marginalnom. Uz iznimku javnih radova koji privremeno otvaraju radna mjesta za korisnike, aktivna politika zapošljavanja nema utjecaj na broj radnih mjesta te je njezin doseg ograničen na stranu ponude rada. Iz tog razloga ona ne može imati izravan utjecaj na razinu (ne)zaposlenosti, a njezina je uspješnost u velikoj mjeri ovisna o potražnji za radom, odnosno o tome nalazi li se ekonomija u fazi rasta ili stagnacije. Također, propisi o korištenju mjere koji ograničavaju ulazak mladih bez visokog obrazovanja stvorili su i specifičnu strukturu korisnika: podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju da veliku većinu (75 posto) korisnika mjere stručnog osposobljavanja čine osobe s visokim obrazovanjem te da su najčešća područja završenog školovanja korisnika ona u području društvenih znanosti, obrazovanja, poslovanja i prava".

Podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju da veliku većinu (75 posto) korisnika mjere stručnog osposobljavanja čine osobe s visokim obrazovanjem te da su najčešća područja završenog školovanja korisnika ona u području društvenih znanosti, obrazovanja, poslovanja i prava (FOTO: mojfaks.com)

I tu dolazimo do kvake 22 s obzirom da se s jedne strane onemogućava zapošljavanje "na određeno ili neodređeno vrijeme" u javnom sektoru, jer se nakon "osposobljavanja" jedne mlade osobe nakon godinu dana nastavlja s tom praksom, bez kvalitativne evaluacije da ukoliko postoji učestala potreba za pojedinim radnim mjestima da se na ta mjesta zapošljavaju radnici. S druge strane, uzme li se u obzir statistički notorna činjenica da mogućnost zapošljavanja korelira sa stupnjem obrazovanja, preostalih 25 posto guraju se na marginu društva te postaju skladište prekarijata.

Ne mogu si priuštiti da se odsele

I da se na kraju vratimo na istraživanje "Mladi i europski integracijski procesi" kojeg je realizirao Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Ovo istraživanje je jedno od rijetkih empirijskih uvida u stavove građana Hrvatske o razlozima produženog boravka mladih u roditeljskom domu. Autorica Vlasta Ilišin istraživanje je provela na uzorku mladih (15-29 godina) i starih (30 i više godina) građana. U istraživanju je sudjelovalo 3.000 ispitanika od kojih se, između ostalog, tražilo i da navedu glavne razloge zbog kojih misle da mladi ljudi dulje ostaju u roditeljskom domu. Od ukupno 2.000 mladih ispitanika njih 75,5 posto kao jedan od dva glavna razloga navelo je odgovor ''ne mogu si priuštiti da se odsele''.

Zanimljivo, kod uzorka ''starih'' ispitanika isti odgovor odabralo je njih 76,5 posto. Drugi najučestaliji odgovor u oba uzorka bio je taj da se danas kasnije sklapa brak i započinje zajednički život s partnerom, a kao jedan od dva glavna razloga produženog stanovanja s roditeljima odabralo ga je 34,8 posto mladih i 32,5 posto ''starih'' ispitanika. Iz navedenih rezultata vidljivo je kako više od tri četvrtine ispitanika upravo ekonomske faktore smatra glavnim uzročnikom trenda sve dužeg boravka mladih u roditeljskom domu. Podatke iz novijih istraživanja nemamo, no za pretpostaviti je da se ništa bitno nije promijenilo. S 2.400 kuna u džepu teško da se je smanjio sindrom produženog djetinjstva.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".