SVE VIŠE SLUČAJEVA SAMOOZLJEĐIVANJA

„Djeca i mladi nisu dobro“

ritn by: Bojana Guberac | 25.03.2021.
SVE VIŠE SLUČAJEVA SAMOOZLJEĐIVANJA: „Djeca i mladi nisu dobro“
„Ono što se trenutačno događa u mojoj praksi jest da nekoliko puta kroz tjedan, i tako već nekoliko mjeseci, imam pozive roditelja čija djeca se ozbiljno samoozljeđuju, ne odlaze u školu, govore o izrazito visokoj razini strahova, zabrinutosti, kao i o bezvoljnosti i gubitku interesa za aktivnosti kojima su se ranije veselila“, započinje za naš portal Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja te predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva koja je u svom dugogodišnjem radu posebnu pozornost posvetila djeci i mladima te njihovim obiteljima. Osim alarmantnog podatka kako se sve više djece samoozljeđuje zbog utjecaja pandemije na njihovo mentalno zdravlje, posebno zabrinjavajuće jest – što je sada dodatno vidljivo – da naš zdravstveni sustav nema kapaciteta pružiti djeci i mladima adekvatnu pomoć i podršku. A to je nešto na što struka godinama upozorava, a proteklu godinu neprekidno o tome govori.

„Ono što se trenutačno događa u mojoj praksi jest da nekoliko puta kroz tjedan, i tako već nekoliko mjeseci, imam pozive roditelja čija djeca se ozbiljno samoozljeđuju, ne odlaze u školu, govore o izrazito visokoj razini strahova, zabrinutosti, uznemirenosti kao i o bezvoljnosti i gubitku interesa za one aktivnosti kojima su se ranije veselila“, započinje za naš portal Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja te predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva koja je u svom dugogodišnjem radu posebnu pozornost posvetila djeci i mladima te njihovim obiteljima.

Osim alarmantnog podatka kako se sve više djece samoozljeđuje zbog utjecaja pandemije na njihovo mentalno zdravlje, posebno zabrinjavajuće jest – što je sada dodatno vidljivo – da naš zdravstveni sustav nema kapaciteta pružiti djeci i mladima adekvatnu pomoć i podršku. A to je nešto, napominje klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, na što njihova struka godinama upozorava, a proteklu godinu neprekidno o tome govori.

„Adekvatno u ovom kontekstu znači da se termin za prvi pregled ne mora čekati po nekoliko mjeseci kao i to da se nakon prvog susreta indiciran tretman može provoditi u skladu s potrebama djeteta, a ne činjenicom da mi kao društvo s djecom kojoj je teško – naprosto nemamo kuda. Ovo dovodi do toga da se tretmanski susreti, koji bi se trebali provoditi jednom tjedno i u vremenskom okviru od 45 minuta do sat vremena, provode jednom u mjesec, dva i to u vremenskom okviru od dvadesetak minuta. Ovo nije tako zato što stručnjaci ne žele ili ne znaju bolje već zbog toga što za bolje nemaju uvjete ili ih je jednostavno premalo“, objašnjava Puhovski.

S obzirom na to da postoje određena saznanja o tome kako je dio mladih u Hrvatskoj, pretežito srednjoškolci, u protekloj godini pojačano koristio tablete za smirenje i antidepresive. Pitali smo našu sugovornicu kakva su njena saznanja po tom pitanju.

„Da, to je nešto što vidim u praksi. Događa se to ili zato što su teškoće takve da liječnik smatra indiciranim propisati medikamentoznu terapiju ili pak zato što su lijekovi dostupniji i prisutniji u kućanstvima jer ih odrasli koriste pa se onda njima 'posluže' i mladi. Ponekad sa znanjem i odobravanjem roditelja, no češće bez“, kazala je.

Tablete
Mladi proteklih godinu danu pojačano koriste tablete za smirenje i antidepresive (FOTO: Pixabay)

Pandemija te razorni potresi u Zagrebu i na Baniji učinili su da se djeca i mladi osjećaju nevidljivo, bespomoćno i beznadežno, a često nema koga da ih zaista vidi i čuje, dok pojačani boravak u bespućima interneta povećava rizik od zlostavljanja.

„Djeca i mladi nisu dobro. Ovu laički formuliranu, ali točnu izjavu možemo potkrijepiti podacima poput toga da: mlađa djeca pokazuju više teškoća privrženosti i straha od zaraze, ali sva djeca više brinu za članove svoje obitelji. Uslijed izolacije, zatvaranja i ograničenja kretanja, češće su utvrđene poteškoće spavanja, apetita i separacijska anksioznost. Znamo i to da su djeca ranjivija od odraslih zbog nezrelijih kognitivnih i emocionalnih sustava regulacije kao i to da 'život online' povećava rizik dostupnosti nepoželjnim sadržajima, ali i ranjivost koja 'otvara vrata' zlostavljanju. Navedena iskustva izuzetna su, rijetka i nepoznata. Po prvi puta u životima svih nas živimo pandemiju i po prvi puta u životima djece i mladih u Hrvatskoj dogodili su se potresi ovakvih razmjera. Integracija i prilagodba na ovakve okolnosti zahtjeva određene resurse i kapacitete ne samo djece već i odraslih koji ih okružuju i pružaju ono što zovemo prirodnom podrškom. Ti resursi i kapaciteti nisu neograničeni, a kod djece nisu ni sasvim izgrađeni. Normalno je da nam je svima, ne samo djeci i mladima, potrebna dodatna psihološka snaga za nošenje s trenutnom situacijom. Normalno je i to da je u početku sve došlo iznenadno i da je trebalo vremena za snaći se. No, iz moje perspektive i profesionalne uloge koju živim, nije normalno već je neoprostivo to da smo nakon godine dana koja je trebala proteći, u prevenciji i intervenciji, na mjestu na kojem jesmo. Osjećaj nevidljivosti, bespomoćnosti, beznađa i besperspektivnosti, nedostatak normalnih socijalnih kontakata i školskog života, kao i strah za bliske ljude, ono je što najčešće čujem. No, možda bi nam oni rekli još i svašta drugo, kada bismo ih, kao društvo, pitali s namjerom da ih zaista čujemo“, ističe predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva.

Ono što ćete najčešće čuti od mladih, kaže Puhovski za naš portal, jest to da su u ovom društvu oni nevidljivi, da ih se spominje samo u kontekstu neodgovorne gomile koja ostalima prenosi zarazu – da nisu važni i da o njima nitko ne brine. Čut ćete, nastavlja Puhovski, da im je teško, da im je previše, da im nedostaje njihov život i mladost za koju imaju osjećaj da im je oduzeta. Reći će vam da u školama nemaju razumijevanja za to da je i njima teže ispunjavati obaveze, koncentrirati se, motivirati se. Kod kuće, kaže, svi imaju prečih briga nego njih pitati kako su. Mladi šute o tome kako su jer ne žele dodatno zabrinjavati, opterećivati, rastuživati ili ljutiti svoje roditelje. 

„Naravno, nije uvijek i svugdje ovako. Postoje roditelji, učitelji i stručnjaci koji rade sve što mogu pa i više kako bi bili tu za djecu i mlade na različite načine. Pomoći možemo tako da mlade promatramo, slušamo i pitamo ih kako su, pokažemo im da ih vidimo i da su nam važni, da planiramo zaista učiniti nešto s onim što vidimo i čujemo, a ne da pitamo reda radi. Tako da kao društvo ne umanjujemo njihove teškoće i probleme, da osiguramo dovoljno stručnjaka, svih potrebnih profila, koji mogu biti tu, ne samo za djecu i mlade već i za njihove roditelje. I da reagiramo preventivno, na vrijeme i u konzultacijama sa stručnjacima“, konstatira Puhovski.

Podaci koji polako pristižu, govori nam Puhovski, sa sve većim brojem istraživanja koja se bave ovom temom u skladu su s onime što su, kaže, predviđali i na što su kao struka ukazivali početkom pandemije. A ista ta predviđanja obistinila su se i u njezinom radu – promjene u životima roditelja itekako utječu i na djecu.

Sena Puhovski
"Pomoći možemo tako da mlade promatramo, slušamo i pitamo ih kako su, pokažemo im da ih vidimo i da su nam važni" - Sena Puhovski (FOTO: Privatni album)

Statistički podaci pokazuju da se nešto više od 40 posto roditelja u Hrvatskoj za vrijeme „lockdowna“ osjećalo bliskije sa svojom djecom, a svaki četvrti roditelj izvijestio je o porastu sukoba s djecom. Svakom trećem roditelju roditeljstvo teže „pada“ nego prije pandemije, a roditelji koji doživljavaju intenzivniji stres zbog obveza roditeljstva izvještavaju o lošijem psihičkom zdravlju.

Pitali smo našu sugovornicu što mladima u pandemiji najteže „pada“.

„Rekla bih da su to, generalno gledajući naravno, tri stvari. Prvo su reducirani socijalni i obiteljski kontakti jer djeca gube kontakte s bliskim, najčešće starijim, članovima obitelji. Ovo je jako važno jer su to odnosi i interakcije kroz koje djeca dobivaju podršku kada je potrebna, dodatno uho koje sluša, krilo koje pomazi i razumije. Obitelji gube ono selo o kojem govorimo kada kažemo da je potrebno selo kako bi se podiglo dijete. Gubitak ili ograničenja u kontaktima s vršnjacima i sve što oni donose zakidaju mlade u prijeko potrebnim prilikama za zadovoljavanje razvojnih socio-emocionalnih potreba. Drugo je online nastava za koju od većine djece čujem da im je teška, osjećaju se izolirano, teško im je naći smisao u takvim oblicima učenja i pogotovo provjerama znanja, umara ih boravak ispred ekrana i posebna vrsta koncentracije, ali i motivacije, koju takve aktivnosti zahtijevaju. Samo djeci kojoj u školi nije dobro, najčešće radi nekog oblika vršnjačkog nasilja, online škola donosi olakšanje. I na kraju, iako toga možda nismo svjesni ili ne smatramo važnim, djeca dijele sudbine svojih obitelji, promatraju roditeljske svađe izazvane dodatnim stresorima u njihovim životima izazvane svim nedaćama pandemijskog života, osjećaju promjene raspoloženja, obiteljske dinamike i generalnu atmosferu u koju smo kao društvo uronjeni i koja nas sve na neki način pritišće i čini, već dugo, jedan crni oblak nad našim glavama“, odgovara nam stručnjakinja za djecu i mlade.

Svemu ovome valja pridodati, kaže Puhovski, i posljedice dva velika potresa u ovoj godini koji, s obzirom na to da po definiciji predstavljaju traumatski događaj, također nose neke posljedice po mentalno zdravlje djece i mladih. Dodaje kako je potrebno imati na umu i to da postoje djeca i obitelji koji su iz različitih razloga ranjiviji od ostalih i potrebna im je dodatna podrška i pomoć. Takvi razlozi mogu biti: prijašnje teškoće na području mentalnog zdravlja, život u obitelji ozbiljno narušene dinamike, izolacija i nedostatak podrške, pojačani rizici za stjecanje ozbiljnih posljedica u slučaju zaraze COVID-om, ekonomski problemi ...

Tinejdžeri
Promjene u životima roditelja itekako utječu i na djecu (FOTO: Pixabay)

Smatra da kada govorimo o konkretnoj pomoći onda je potrebno da djeca i mladi ljudi postanu istinski, a ne samo deklarativno važni. A konkretnu pomoć je teško dobiti u državi u kojoj je krilatica „na mladima svijet ostaje“ politička floskula.

„To je proces, a ne jednokratna promjena i mi ga kao društvo još uvijek čekamo. Od psihologa ćete često čuti kako djeca uče ono što radimo, a ne ono što im govorimo. Ono što trenutno mogu učiti u društvu u kojem žive jest da odrasli koji ovu zemlju vode govore da su djeca i mladi važni no to ne pokazuju. Sjećam se početka pandemije i razgovora kojeg sam vodila s kolegicom koja je preselila u jednu skandinavsku zemlju. Tamo je premijerka održala posebnu press konferenciju za djecu kako bi im objasnila što je Covid, što se zbog toga događa i mijenja u njihovim životima i zašto. To je tako mala, a tako velika stvar“, poentira Puhovski.

Zanimalo nas je smatra li da pandemija može ostaviti trajne posljedice po mentalno zdravlje mladih.

„Mislim da će se sada već svi stručnjaci koji se bave djecom i mladima složiti kako nije da može nego će sigurno imati, a neke vidimo već i sada. Imajmo na umu i to da u našoj zemlji osim pandemije, kao što sam već rekla, imamo i posljedice dva razorna potresa. Razorna u materijalnom, ali i u psihološkom smislu. Pogotovo ovo govorim nakon iskustava s terena u Baniji gdje žive djeca i mladi kojima je pomoć i podrška u značajnoj mjeri nedostupnija nego djeci i mladima u Zagrebu, a rizičnih faktora je, generalno gledajući, više“, daje nam nimalo optimističan odgovor.

Mnogim je granama poslovnih djelatnosti prelazak na „online“ način olakšao i pojednostavio rad, no to nije slučaj sa psiholozima i psihoterapeutima.

„Mi svi već godinu dana živimo i radimo u posebnim okolnostima. U radu s ljudima facijalna ekspresija je izuzetno važan izvor informacija koji nam maske oduzimaju. Pružanje podrške, pogotovo maloj djeci, ali i mladima pa i odraslima, nerijetko uključuje dodir koji je sada otežan i rizičan. Iz različitih razloga nekada ne možemo raditi uživo pa onda radimo online što također oduzima onoj kvaliteti rada koju smo ranije uzimali zdravo za gotovo. Osim toga, kao što sam ranije navela, naprosto je nemoguće primiti svu djecu u onom roku u kojem bi to bilo potrebno i to mi pogotovo teško pada“, iskreno će žena koja je na čelu tima Zagrebačkog psihološkog društva koji je nedavno primio nagradu za Strašne žene godine „zbog sustavnog i trezvenog reagiranja na društvena događanja, posebno u kontekstu posljedica potresa i pandemije, kroz produkciju svima dostupnog relevantnog sadržaja u kojima su pružale stručne savjete te promicale znanost i ljudska prava“.

A priča s osnivanjem Zagrebačkog psihološkog društva krenula je spontano i – moglo bi se reći – zbog ideala.

„Nas je dvadesetak kolegica i kolega prije otprilike četiri godine sjedilo u jednom kinu koje smo nekada imali, zvalo se Kino Europa. Tamo smo odlučili osnovati Zagrebačko psihološko društvo s jednim ciljem – da ono što znamo kao psiholozi učinimo dostupnim javnosti i tako pokušamo utjecati na kvalitetu života svih nas, na promjene u društvu koje bi išle u smjeru promoviranja znanja, empatije i solidarnosti. Nagrada koju smo dobile nije nagrada strukovnog udruženja već nagrada koja dolazi iz redova ljudi kojima smo se sve ovo vrijeme obraćale. Za mene to predstavlja korak bliže cilju, znak da nismo govorile u prazan prostor i da je netko čuo i smatrao važnim što imamo za reći. Zbog toga sam sretna i ponosna na sve nas“, zaključuje Sena Puhovski.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi" 

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

    03.04.2021.

    Lana Bobić

    SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

    28.03.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

  3. BURE BARUTA: Put za ilovaču

    24.03.2021.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Put za ilovaču

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije