U Močvari je inače neugodno, muljevito i mračno. U njoj se radnici znoje, doživljavaju nervne slomove pred fotoreporterima i kamerama, spominju novinarima mater, što je potpuno prihvatljivo. Podnose velike žrtve koje rijetko normalan čovjek može shvatiti. Nadljudskim naporima spašavaju još ono malo klupskog i nacionalnog nogometnog ponosa, pa poslije svake pobjede ili poraza, ovisno o stanju, doživljavaju infarkte, liju suze radosnice, plaču, pa trgaju dresove. Stoga bi onda onima koji u njoj rade, za podnesenu žrtvu, trebalo u budućnosti osigurati neko suše i sigurnije mjesto. To najbolje zna ministar Željko Jovanović, koji je već nakon prvog zakoraka u to fiktivno, neistraženo područje, dreknuo - " Isušit ćemo Močvaru!"

Poslije toga se ništa značajnije nije dogodilo, ni Močvari ni Jovanoviću. Močvarom se i dalje, daleko od životne zbilje običnog građanina, šuljaju zakonom zaštićene rijetke vrste, neprofitabilne udruge, menadžeri i manekenke, kumovi i dileri, svečane lože, svehrvatski domoljubi. Tu se daleko od navijačkih tribina i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta igraju neke čudne utakmice. U njima se ne postižu golovi, ne nadmeću se timovi, niti se nadglasavaju navijačke skupine. U toj igri nema lopte, igrači ne nose dresove, a nema ni crvenih kartona.

A nakon Brazila život će biti samba (FOTO: Novilist.hr)

Na sljedećem uglu, tu odmah na glavnoj ulici otvorena je još jedna sportska kladionica. Pored nje jumbo plakat: Klađenje uživo - SuperSport. U zadimljenom prostoru u kojem ima vise listova nego u prosječnoj gradskoj biblioteci, SuperSportaši iza malih ekrana vrte SuperMilijune... Ispred tih ekrana s nevjericom u očima, po tko zna koji put, utapaju posljednje dnevnice i vraćaju se kući bez kruha i mlijeka. Djeca će pojesti jučerašnji sendvič, a supruga će na frizuru tek sljedeći mjesec. Sutra će sigurno biti više sreće, sutra igra Hrvatska, ona nas neće iznevjeriti, tu je kvota sigurna!

Sad imamo novog izbornika, a s njim i nekoliko novih igrača, sad će sve biti u redu. Uostalom rekao je kako je cilj olakšati život hrvatskom narodu, tako da do Brazila lakše živi. Bar do Brazila, pa poslije ćemo o uništenim tvornicama, propalim škverovima, ljudima koji zbog izgubljenog posla završavaju na ulici, studentima koji bauljaju po fakultetima, političarkama u skupim automobilima, pederima i lezbama, ćirilici ... Poslije Brazila će sve biti drugačije. Život će biti samba.

Znači od večeras se lakše živi. U hrvatskom dresu čovjek je nekako manje gladan i žedan, može Božić i bez mesa, a zimi mu ne treba ni jakna, ni čizme. Po prvi put, dakle, cilj nije strpati premije u džepove, odletjeti do Brazila na još par pijanki i uz treštanje cajki Dom Perignonom natopiti hrvatski dres, nego zaista olakšati patnju narodu. U boj, bez premija, u boj za narod svoj!

Prije šest godina narodu su osvjetlili put s Ivom Sanaderom, a sada će to učiniti s Brazilom (FOTO: Lupiga.Com)

Ovaj put je bolji osjećaj, a i ulog je veći nego one davne 2007. godine kad su u kratkoj povijesti sportske Hrvatske reprezentativci hrabro zauzeli položaje u predizbornoj kampanji, ispred nacionalne pameti i osvijetlili narodu put. Tada su to pokušali sa Sanaderom, a sada bi sa Brazilom 2014. godine. U svakom slučaju Brazil je na atraktivnijem položaju od Sanadera.

Možda bi dobar početak bio, odmah, još prije plasmana, uplatiti dio novca u fondove za nezbrinutu djecu. Dalje uložiti u obrazovanje i kulturu, kako igrači ne bi više trpjeli teške uvrede od huligana, podignute desnice i pozdrave "Za Dom - Spremni". Tada bi možda i stadioni bili popunjeniji, a na utakmice bi umjesto u kladionice dolazili i očevi sa suprugama i djecom. Bilo bi mjesta za Zagreb u Splitu, za Rijeku u Osijeku, za Pulu u Dubrovniku, za mir u Vukovaru ... Bilo bi i za sendvič i pivo...

I prije nego što utopite dresove u ovu hrvatsku Bajku, mali podsjetnik - Močvara je skliska, lopta je okrugla, a "Brazil" zemlja daleka!

Lupiga.Com