'Playstation baby', 'Djeca Patrasa', 'Virusi', 'Tri života Tonija Longina', 'Ljubav, struja, voda & telefon' neki su od ovogodišnjih romanesknih izdanaka domaće proze koji se svi redom bave ili se barem tematski i motivski dotiču veze između dvoje ljudi (bilo bračne ili ljubavne) koja je u krizi ili čak pred raspadom. Zašto upravo naspram njih knjiga Krešimira Pintarića 'Ljubav je sve' stoji kao sušta suprotnost, na koji način Pintarić cjelokupnom korpusu takozvane stvarnosne prozne matrice u Hrvata pokazuje prst-srednjak (ili barem figu) i što se prepoznaje iza njegovih stihova 'ženu koju voliš nikada ne smiješ prestati zavoditi' saznati možete u tekstu koji slijedi

Nakon 'Proleterke' dobili smo još jedan izvrstan romaneskni naslov talijanske spisateljice Fleur Jaeggy - 'Blažene godine kazne'. Riječ je o inteligentnoj prozi lišenoj suvišaka, koja nam bez nepotrebnih deskripcija i eksplikacija, putem kratkih, naizgled šturih rečenica donosi reminiscencije na dane odrastanja u internatima, od strane cinizmom načete sredovječne žene koja analizira vrijeme u kojem su joj se osobnost i pogled na svijet oblikovali. Naglasak je stavljen na boravak u švicarskom Bausler Institutu gdje u trinaestoj upoznaje i zaljubljuje se u najsmjerniju, najuredniju i najbolju učenicu, nadarenu pijanisticu Frederique

Portugalska književnost u nas je slabo poznata i uglavnom je zastupljena prijevodima pokojeg pjesnika te djelima Fernanda Pessoe i nobelovca Josea Saramaga. Antologija portugalske pripovijetke koju je priredio Nikica Talan, profesor portugalske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, stvari će barem donekle popraviti. Projekt je naslovio "U počast Zelenoj Papigi" prema ponajboljoj pripovijetki jednog od najznačajnijih književnika Portugala, Jorgea de Sene, a antologija obuhvaća kratkometražnu prozu u rasponu od kraja 19. pa sve do potkraj 20. stoljeća i okuplja deset portugalskih autora/ica, s ukupno 16 pripovjedaka

Zbirku priča i legendi "Skriveni duh Iloka" Bogdana Mesingera dobila sam na poklon odlazeći iz tog pitoresknog gradića, kako bi me podsjećala na moj prvi susret s njime i s ljudima iz njega koji su mi dragi. Sama pomisao na Ilok, prije par godina, bila je trenutačno vezana uz riječ 'daleko'. Kao da je Ilok kraj svijeta. Ilok kraj ili Ilok početak. I vjerojatno da me životni put ipak nije namjerio dovesti u Ilok, ovu knjižicu ne bih nikada pročitala, a ako bi slučaj htio da je i pročitam, ne bih je doživjela na isti način. Priča o gradu koji je tu, a kojega nema. Priča i o ljubavi prema gradu, a sve dok si voljen, nema ti kraja ni zaborava. Tako je s ljudima, tako je i s gradovima

Biblioteka "Premijera" EPH-ovog "Jutarnjeg lista" donijela je pred čitateljstvo i naslov "Kuća njene majke" splitskog književnika, romanopisca, ali i novinara te tiskovine, Jurice Pavičića. Radi se o, na prvi pogled lako čitljivom i pitkom štivu koje ćemo pročitati s lakoćom kojom smo nekada čitali poznate "Vikend-romane". No, pravo djelovanje ovog uratka počinje tek nakon što u našoj svijesti "odstoji par dana". Osobno mi se u ovom slučaju nametnula neobična usporedba, pa sam u vezi s ovim romanom Juricu Pavičića sklona nazvati "Rončevićem splitske književne scene" (Hari Rončević – kantautor je Splita kakvoga ne želimo vidjeti il' sami sebi priznati)

Ime Johna Williamsa pažljivim pratiteljima moga recenzentskog truda (da ne kažem, obožavateljima) nepoznato nikako nije, jer se jako dobro sjećaju da sam njegov roman "Povratak u Cardiff" na ovom istom mjestu, prije (gotovo u dan točno) 24 mjeseca već nahvalio. Isto slijedi i s Williamsovim romanom "Princ od Walesa", a koji je svojevrsni nastavak spomenutog romana i koji zaključuje Williamsovu trilogiju posvećenu rodnom mu gradu Cardiffu. Velški književnik ponovo izdvaja dvoje nosećih protagonista čije se sudbine na ulicama tog grada ukrštaju, a koje su opet blisko vezane uz kojekakve kriminalne radnje i njihov rasplet