Playstation, dušo
Obitavajući na margini književne scene bez ikakva položaja u kakvoj redakciji, nakladničkoj kući ili instituciji Valent endemski živi prvenstveno za i od književnosti (odnosno svog pisanja), a gotovo trideset ukoričenih naslova čine ga jednim od najproduktivnijih domaćih autora. Pri tome se može pohvaliti izrazito raznolikim opusom koji obuhvaća poeziju, prozu, dramske tekstove, filozofske i teorijske eseje i polemike te kazališne kritike, ali će ipak ponajviše biti zapamćen po tematskoj provokativnosti i porivu za šokiranjem te rušenjem seksualnih tabua. No, godine ipak nose svoje, pa tako prije tri godine objavljeni Valentov roman ‘Fatalne žene plaču na kamionima’, a naročito aktualni ‘Playstation, dušo’, tog autora predstavljaju u puno čednijem, mainstreamu bližem izdanju. Pri tome treba reći kako je novi roman literarno uspješniji od prethodnika, iako ipak i dalje ne bez mana.
Najizrazitija manjkavost ‘Fatalnih žena’ bila je nepročišćenost teksta, s gomilom suvišnih dionica i čestim ponavljanjem istovjetnih motivskih i fabularnih obrazaca, dok ‘Playstation, dušo’ boluje od svojevrsne nezgrapnosti i očite iskonstruiranosti. Autoru kao da se žurilo rukopis što prije predati izdavaču, pa ga je ostavio nezgrapno sastavljenog od tri neprirodno srasle cjeline.
U središnjem monološkom dijelu Valent nas putem njegovih autobiografskih zapisa (koje ovaj zapisuje tokom bolovanja uslijed loma noge) upoznaje sa 40-godišnjim Robertom Pavlinovićem, novinarom tiražnog lista zaduženim za ekološke teme. Autobiografske zapise kojima Robert svakodnevno zapljuskuje ekran svog računala on naziva ‘Valovi’ i u njima donosi (samo)razornu analizu vlastite osobnosti i egzistencije, iznoseći sav svoj ‘prljavi veš’ te samome sebi priznavajući vlastitu ništavnost, oportunizam i kukavičluk. Radi se o krajnje iskrenim iskazima putem kojih Robert obrazlaže svoja razmišljanja u vezi svakojake tematike, pa nam tako otkriva svoj stav o braku i odnosu spram supruge (koju ne voli) i djeteta (za kojega baš i ne mari previše), svoj prezir prema roditeljima, reminiscencije svojih (homo)seksualnih iskustava te analizu aktualnih društveno-političkih anomalija i detalja vezanih uz vlastitu novinarsku profesiju, naglasak stavljajući na seciranje svoga “lika i djela” debelo obilježenog oportunizmom i kukavičlukom, te vojerizmom i teškom mukom (i vjerovatno ne zadugo) prevladanim alkoholizmom.
‘Valovi’ kao njegov intimni fragmentarni životopis ustvari su, tribusonovski rečeno, prikaz zadnjeg stadija Robertove ‘polagane predaje’ kada on konačno odustaje od bunta i nonkonformizma i prepušta se samozavaravajućoj lagodnosti malograđanske obiteljske sigurnosti, dane provodeći uz uspješnu, atraktivnu, ambicioznu i sposobnu suprugu (sklonu seksualnim izletima izvan braka, a za koje je Robertu najoportunije glumiti da ne zna) i 17-godišnjeg sina-genijalca, prepuštenog na skrb majci (uz Robertovu glumljenu brigu i fingirani angažman nekim povremenim savjetom. Čisto radi mira u kući, a bez stvarnog interesa za sinovljeve eventualne probleme). Vlastito dostojanstvo i integritet svoga ja Robert svjesno žrtvuje na oltar malograđanske obiteljske udobnosti i sitnih užitaka, u potpunosti priznavajući vlastiti poraz i definitivno pristajući na život u laži (s odušcima u gromkom psovanju sebe samoga, u kupaonici stana. Dakako, uz otvoren tuš, da susjedi slučajno ne čuju …). Tako je u Robertovoj predaji možda čak moguće iščitavati i Valentovo odustajanje od plivanja protiv struje i njegovo prepuštanje srednjestrujaškoj matrici.
Izlišno je posebno isticati kako je upravo u ovom monološkom dijelu romana Valent ponajviše ‘svoj na svome’ jer tu do izražaja dolaze njegov razorni cinizam, analitičnost, inteligencija i crnohumorna duhovitost (posebno izražena u ironijom prožetoj dionici posvećenoj ismijavanju horoskopa). Tako ‘Valovi’ predstavljaju kostur romana na kojega su, nažalost, klimavo nakalamljena i neprirodno srasla uvodna i zaključna poglavlja. Početnim poglavljima romana Valent nas u trećem licu (za razliku od monološkog prvog iz ‘Valova’) upoznaje s Robertovom suprugom Suzanom i njihovim sinom Janom. Suzana je proračunata, ambiciozna, uspješna i dominantna poslovna žena, prava ‘kučka s mudima’ s kojom je Robert u braku zbog financijske sigurnosti i Suzanine atraktivnosti (kako bi, kako sam kaže, kao izraziti esteta “svoju egzistencijalnu patnju mogao utapati okružen ljepotom”) dok je Jan 17-godišnji ultrainteligentni mladac trenutačno zaokupljen gubitkom nevinosti, a što namjerava ‘riješiti’ na krajnje efikasan, gotovo pa mehanički način (u čemu se u potpunosti očituje Suzanino genetsko nasljeđe). Iako se trudi što plastičnije ih ocrtati, Suzana i Jan ne uspijevaju zaživjeti kao punokrvni likovi već ostaju tek pijunima na Valentovoj fabularnoj šahovskoj ploči, nevažni koliko Robertu toliko i autoru (premda Suzanin lik Valent iskorištava za jednu sočnu erotsku scenu, koja, za razliku od ostatka njegova opusa, ostaje i jedina do kraja romana).
Promatramo li roman ‘Playstation, dušo’ kao izdvojeni ‘prizor iz bračnog života’, onda to opravdava autorovo zanemarivanje i nerazriješenje nekih motiva i situacija (poput primjerice spomenutog Janovog gubitka nevinosti). Međutim, i unatoč vrlo efektnom i uspjelom zaključnom poglavlju s konačnim Robertovim bijegom iz života u laži u virtualnu egzistenciju (svijeta računalnih igrica iz naslova) svakako treba žaliti što se Valent nije potrudio detaljnije razraditi cijelu priču i stvoriti kompleksniju romanesknu studiju života jedne zagrebačke suvremene srednjestaleške obiteljske zajednice. Ovako će ‘Playstation baby’ biti zapamćen tek kao pokušaj jednog ekscesima i provokativnostima sklonog autora da se približi široj publici …