Zagrobni život/Sarajevo noću
Nakon više dnevno-političko kritičarskog uvoda, uvodim vas u "Zagrobni život" Asmira Kujovića, o kome on već sve zna sa svojih 27 godina. Očito je da patetični krajevi u kojima je patetika, beznađe i tragedija sastavni dio svakodnevnice mogu izroditi upravo i takve autore (bez obzira na to što stvaraju). Sjećanja, slike, snovi ... sve ono s čime živiš, liježeš, ustaješ sve je tamno obojano, ili je bezlično umotano sivilom koje ponegdje raspara pukotina iz koje izbija krvavo crvena u slapovima. Tamo gdje se ubije duša, tamo gdje se ubije grad, tamo gdje se na ulici mimoilaziš s mrtvima i nerođenima, tamo počinje zagrobni život. Jer zaborava nema. Sve proživljeno, doživljeno, pohranjeno u naše osobne arhivske pretince, neumrlo je. Živi sa nama kroz riječi, kroz misli i kroz naša djela ...
Dio je pjesama obojan mirisom "Amerikanca u Parizu", Balkanca na zapadu, čovjeka koji nije kući ... Isti miris imaju i pjesme drugih autora, ali koje govore na bilo koji način o izbivanju iz svog doma u širokom značenju te riječi. One mirišu mirisom "ma iz koje žabokrečine da potječem, tu gdje sam trenutno ne pripadam ... tu me ne razumiju". Autor nas međutim vrlo svjesno upozorava na nemoć upravljanja čak i vlastitim životima u određenim okolnostima. Vjerojatno to shvatiš kada od djeteta preko noći postaneš odrastao čovjek, a da te nitko nije pitao želiš li to doista!
NE SJEĆAM SE KADA
UBAČEN SAM U TAJ STRANI FILM;
GLEDAOCI ZVIŽDE-
JEDINI JA NE ZNAM ULOGU
Tako čitam poeziju Asmira Kujovića ...
***
Sljedeće poglavlje knjige jest kao velika pjesma u prozi ili lirska proza "Sarajevo noću". On, glavni lik, narator, pisac sam, star iako mlad, što je sasvim razumljivo jer u našim životima i životima generacija na prostoru bivše Jugo-zemlje postoji crta. Ona razdvaja razdoblje PRIJE i POSLIJE. Ono prije kao da nije postojalo; ovo poslije ... svejedno što, no svakako ne idu zajedno. Poslije je takvo da se oni koji su uspjeli biti mladi i donekle proživjeti tu mladost ili jedan dio nje u onome prije, ne uklapaju u ovo poslije. I ne samo da se ne uklapaju, već strše iz ovog poslije, bivaju prepoznati u njemu i iz njega izgnani. Više nemaju svoga mjesta. Više ne znaju gdje pripadaju. Iako još dovoljno mladi, pripadaju prošlosti. A prošlosti nema.
Poslije je i takvo da iz ruševina provincijalnih krajeva o kojima se nigdje ništa gotovo nije ni znalo, odjednom izrastaju bliješteće reklame bezvrijednih vrijednosti, proždirući nekadašnji identitet sadašnjih ruina i pretvarajući ih u konfekciju. Svuda isto sranje s drugom bojom celofana. Unutar celofana nove generacije umišljaju da su žive, a sve je skupa ZAGROBNO. Noir.
Samo trenuci u sjećanjima poklope se s trenucima sadašnjosti, a onda se ponovo sve utaplja u ono isto sivilo koje je na određenim mjestima raspuknuto, a iz raspukline vrišti krvavo crvena. Sarajevo noću miriši na Zagreb noću, Rijeku noću, Osijek noću, Vukovar (danonoćno), a vjerojatno i ostale prijestolnice koje isto tako žive svoje zagrobne živote. I u kojima se osjeća zadah one crte koja vrijeme dijeli na PRIJE i POSLIJE ... smrti.
Mnogi sa kojima sam raspravljala o njegovoj poeziji su mu zamjerili to sto previse uvlaci islamsku kulturu u svoju poeziju. Medjutim, to je nesto sto je mene ugodno iznenadilo kada sam prvi put procitala 'Zagrobni zivot'. Jedan od najboljih savremenih pjesnika BiH.