Portugalska književnost u nas je slabo poznata i uglavnom je zastupljena prijevodima pokojeg pjesnika te djelima Fernanda Pessoe i nobelovca Josea Saramaga. Antologija portugalske pripovijetke koju je priredio Nikica Talan, profesor portugalske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, stvari će barem donekle popraviti. Projekt je naslovio "U počast Zelenoj Papigi" prema ponajboljoj pripovijetki jednog od najznačajnijih književnika Portugala, Jorgea de Sene, a antologija obuhvaća kratkometražnu prozu u rasponu od kraja 19. pa sve do potkraj 20. stoljeća i okuplja deset portugalskih autora/ica, s ukupno 16 pripovjedaka

Zbirku priča i legendi "Skriveni duh Iloka" Bogdana Mesingera dobila sam na poklon odlazeći iz tog pitoresknog gradića, kako bi me podsjećala na moj prvi susret s njime i s ljudima iz njega koji su mi dragi. Sama pomisao na Ilok, prije par godina, bila je trenutačno vezana uz riječ 'daleko'. Kao da je Ilok kraj svijeta. Ilok kraj ili Ilok početak. I vjerojatno da me životni put ipak nije namjerio dovesti u Ilok, ovu knjižicu ne bih nikada pročitala, a ako bi slučaj htio da je i pročitam, ne bih je doživjela na isti način. Priča o gradu koji je tu, a kojega nema. Priča i o ljubavi prema gradu, a sve dok si voljen, nema ti kraja ni zaborava. Tako je s ljudima, tako je i s gradovima

Biblioteka "Premijera" EPH-ovog "Jutarnjeg lista" donijela je pred čitateljstvo i naslov "Kuća njene majke" splitskog književnika, romanopisca, ali i novinara te tiskovine, Jurice Pavičića. Radi se o, na prvi pogled lako čitljivom i pitkom štivu koje ćemo pročitati s lakoćom kojom smo nekada čitali poznate "Vikend-romane". No, pravo djelovanje ovog uratka počinje tek nakon što u našoj svijesti "odstoji par dana". Osobno mi se u ovom slučaju nametnula neobična usporedba, pa sam u vezi s ovim romanom Juricu Pavičića sklona nazvati "Rončevićem splitske književne scene" (Hari Rončević – kantautor je Splita kakvoga ne želimo vidjeti il' sami sebi priznati)

Ime Johna Williamsa pažljivim pratiteljima moga recenzentskog truda (da ne kažem, obožavateljima) nepoznato nikako nije, jer se jako dobro sjećaju da sam njegov roman "Povratak u Cardiff" na ovom istom mjestu, prije (gotovo u dan točno) 24 mjeseca već nahvalio. Isto slijedi i s Williamsovim romanom "Princ od Walesa", a koji je svojevrsni nastavak spomenutog romana i koji zaključuje Williamsovu trilogiju posvećenu rodnom mu gradu Cardiffu. Velški književnik ponovo izdvaja dvoje nosećih protagonista čije se sudbine na ulicama tog grada ukrštaju, a koje su opet blisko vezane uz kojekakve kriminalne radnje i njihov rasplet

Da nema second hand asortimana u mojoj lokalnoj knjižari o kojoj je već na Lupigi pisano, vjerojatno se nikada ne bih susrela s mladom Adisom Bašić - u smislu čitanja njene poezije, dakako. Meni je, do tada nepoznata bosanskohercegovačka autorica, poklonila začudno ugodno zajednički provedeno vrijeme na krčkoj plaži. Bila mi je preko svoje knjige pjesama jako dobro društvo i vrlo zanimljiv sugovornik ... onako kako to samo pisci i pjesnici putem svojih djela mogu biti. Ono što je privuklo moju pažnju jest činjenica da usprkos njenoj mladosti, čije su godine mladalačkog ludiranja izgubljene u ratom osakaćenoj Bosni, ona nigdje u svojoj zbirci neće sipati gorčinu

Prva rečenica ovoga, krajnje kaotičnog, romana duga je pune dvije stranice. Hladna zimska noć, 99-ero braće (u rasponu od nekoliko dvadesetogodišnjaka pa sve do 93-godišnjeg Hirama), svi rođeni 23.svibnja (!) okupiše se u ogromnoj knjižnici roditeljskog im doma. Kako večer odmiče uvrijede su sve brojnije, šamari pljušte na sve strane i malo koji od prisutne braće kakav bubotak (fizički ili psihički) ne fasuje. Elem, čovjek je čovjeku vuk, a ako je usto i brat, onda pogotovo ... O engleskim humorom apsurda zasićenom romanu 'Stotinu braće' Donalda Antrima, neupitnog majstora pripovijedanja, ukratko toliko, a koga zanima više neka klika po našem nezaobilaznom