“Onog jutra kad je na posljednju Lisbonovu kćer došao red da počini samoubojstvo – bila je riječ o Mary i tabletama za spavanje kao u Theresinu slučaju – dvojica su bolničara po dolasku u kuću točno znala gdje je ladica za noževe i plinska pećnica i za koju gredu u podrumu možeš zavezati konopac. Iz vozila Hitne kao i obično su po našem mišljenju izašli presporo, a debeli je sebi u bradu rekao “nije vam ovo telka, ljudi moji, brže ne ide”. Teški je respirator i defibrilator pronio pokraj grmlja što je nabujalo do čudovišnih razmjera i preko razbuktala travnjaka koji je bio krotak i besprijekoran kad su prije trinaest mjeseci počele nevolje."

Otprilike godinu dana nakon gledanja Eastwoodova izvrsnog filma “Mistična rijeka”, sada sam pročitao i hrvatski prijevod književnog predloška na temelju kojega je stari, dobri Clint snimio taj film. Upravo na primjeru ove izvrsne knjige i tek zericu manje dobrog filma pokušat ću obrazložiti zašto je jako često književni predložak kvalitativno superiorniji filmskoj ekranizaciji, a navest ću i razloge zbog kojih mislim da je filmsku ekranizaciju poželjno gledati prije čitanja književnog predloška na osnovu kojega je film snimljen. Prilično sklizak teren, priznajem, ali znate kako kažu: "who dares – wins”

Pažljivim Lupežima ime Dai Sijiea, nikako nije nepoznato jer smo njegov roman prvijenac već recenzirali. Iako je u osnovi Dai Sijieva novog romana "Kompleks suca Dija" ponovo jedna ljubavna priča, to se djelo od njegova prvijenca "Balzac i kineska Mala Krojačica" prvenstveno razlikuje po svojoj parodijskoj naravi. U romanu pratimo urnebesne avanture jedne moderne kineske inačice Don Kihota. U cilju izbavljenja svoje ljubljene iz zatvora Muo okrutnom sucu Diju mora pribaviti jednu "nenačetu crvenu lubenicu". A iza tog mitskog kineskog termina ne krije se poznati zeleno-crveni slatki plod, nego neoskvrnuti himen djevice

"Ispovijesti jednog uživatelja opija" autobiografska je knjiga Thomasa De Quinceya u kojoj je on, gotovo prije dva stoljeća, opisao svoja iskustva stečena dugogodišnjim konzumiranjem opija aka opijuma. Knjiga donosi opise autorovih predopijumskih dana, preko perioda kada je za njega opij još predstavljao izvor užitka i nadahnuća pa sve do naturalistički prikazanog razdoblja kada autor pada pod potpuni utjecaj tog narkotika i postaje njegovim robom i žrtvom. De Quinceyeju je ovom knjigom u potpunosti uspjelo pokazati u kojoj je mjeri čudesna moć opija, kao izvor užitka ali - i boli