AUTOR: ANGELA VALLVEY
Lov na posljednjeg divljeg muškarca
ocjena:
|
godina izdanja: 2004.
| izdavač: Mirakul
|
godina izdanja: 2004.
| izdavač: Mirakul
Dok je u Dai Sijievom izvrsnom romanu “Kompleks suca Dija” “posmrtna vizažistica” tek jedan od mnogih pobočnih likova, španjolska spisateljica Angela Vallvey (r. 1964.g.), ženu kojoj se profesija sastoji u uljepšavanju leševa pred ukop uzima za noseću protagonisticu svog duhovitog romana.
“Lov na posljednjeg divljeg muškarca”, pogađate, izdanak je u zadnje vrijeme vrlo plodne tzv. chick-lit književnosti koja iz ženskog kuta gledanja progovara o muško-ženskim odnosima, peripetijama koje oni nose ili, još češće, dogodovštinama pri traganju za “onim pravim”. Obično se radi o razmjerno duhovitim i ne pretjerano zahtjevnim djelcima koji svoju svrhu pronalaze u zabavnosti i relaksirajućem učinku. Iako nije bez mana, iz mora sličnih uradaka “Lov na posljednjeg divljeg muškarca” se izdvaja vrlo maštovitim zapletom i učestalim ciničnim zapažanjima o međuspolnim odnosima, te sarkastičnim dosjetkama na račun muškoga spola.
25-godišnja Candela (naratorica u Ich-formi) napustila je studij biologije kako bi se zaposlila u pogrebnom poduzeću kao kozmetičarka leševa. Jednoga dana “na tretman” dobiva patera familiasa jedne bogate ciganske obitelji, u čijem štapu pronalazi veću količinu dijamanata, za koje, kako se ispostavlja, ostatak pokojnikove obitelji ne zna. Candela prisvaja dijamante istovremeno se upuštajući u strastvenu vezu s jednim od pokojnikovih sinova, bivšim atletskim olimpijskim prvakom (110 m s preponama) Amadorom. Inače, Candela je jedna od 5 sestara (od 17 do 26 godina starosti) koje sve zajedno žive u stanu svoje vječno namrgođene tetke Mary, a osim sa njom, kućansku “idilu” još dijele sa majkom i bakom, te 5-godišnjom kćerkom najstarije od sestara. Majka, tetka i baka su udovice, a sve su sestre neudane i “solo”, dok je najstarija, ponovo trudna sestra Gador upravo napustila muža, korpus delikti njegove nevjere pronašavši skriven na tavanu, u obličju gomile video-kaseta sa svojim mužem kao glavnim glumcem vrlo sočnih, preljubničkih seansi u kojima se dotični “okoristio dobrim dijelom glasačkog tijela ovoga grada i ponekom iz susjednoga grada”. Takva situacija autorici pruža mogućnost za ubojitu rafalnu paljbu ironijom nasaftanih opservacija i salvu duhovitih komentara na račun muškospolnih dvonožnih jedinki, bez kojih, unatoč svemu, Vallveyino frustrirano sestrinstvo ipak nastavak svojih života zamisliti ne može.
No, da se ne bi svelo sve samo na duhovitu aforističnost, autorica je svoju fabulu dodatno začinila i krimi-zapletom (sjećate se, dijamanti pokojnog Ciganina) koji održava tenziju i donosi nekoliko iznenađujućih obrata, mada je kraj priče ipak prilično predvidljiv te isforsirano happy-endovski. Angela Vallvey povremeno zadire i u neka “dublja” životna pitanja pa kroz usta svoje junakinje Candele progovara o smrti, ljubavi, smislu života, utjecaju slučajnosti na naše sudbine ili relativnosti sreće, svoja razmišljanja kombinirajući s citatima velikana filozofske misli poput Epikura, Aristotela ili Demokrita, ali onkraj većih pretenzija, ograničavajući se tek na stidljivom poigravanju žanrovskim konvencijama.
Najočitija manjkavost ovoga simpatičnog djelca prepoznaje se u izrazito površnoj karakterizaciji likova pa tako Candeline sestre ostaju tek skicirane i međusobno gotovo da ih ne razlikujemo, dok se mnogi od ostalih likova zadržavaju na razini karikature, portretirani tek kakvom jednorečeničnom dosjetkom (“Nikada nisam upoznala nekoga tako urednog, tako čistog i prostodušnog kao što je to don Juan Manuel, usprkos tomu što pripada onoj vrsti ljudi, tako rasprostranjenoj u današnje vrijeme, koji svoje probleme s tvrdom stolicom brkaju s izmučenim duhovnim životom”). No, i unatoč tomu, roman je sasvim dostatno zabavan i neprestano vrlo duhovit, a autorica je vrlo vješta u fabuliranju i uvjerljivom dočaravanju dobro nam poznatog obiteljskog kaosa, pa želite li se na par sati opustiti uz jedno pitko i nepretenciozno literarno djelce, “Lov na posljednjeg divljeg muškarca” odličan je izbor.
A kad bi Angela Vallvey kojim slučajem pisala dijaloge za domaće TV sapunice, nižepotpisano bi gunđalo možda čak i pristalo odgledati pola jedne epizode spomenutih trakavičastih TV uradaka ...
“Lov na posljednjeg divljeg muškarca”, pogađate, izdanak je u zadnje vrijeme vrlo plodne tzv. chick-lit književnosti koja iz ženskog kuta gledanja progovara o muško-ženskim odnosima, peripetijama koje oni nose ili, još češće, dogodovštinama pri traganju za “onim pravim”. Obično se radi o razmjerno duhovitim i ne pretjerano zahtjevnim djelcima koji svoju svrhu pronalaze u zabavnosti i relaksirajućem učinku. Iako nije bez mana, iz mora sličnih uradaka “Lov na posljednjeg divljeg muškarca” se izdvaja vrlo maštovitim zapletom i učestalim ciničnim zapažanjima o međuspolnim odnosima, te sarkastičnim dosjetkama na račun muškoga spola.
25-godišnja Candela (naratorica u Ich-formi) napustila je studij biologije kako bi se zaposlila u pogrebnom poduzeću kao kozmetičarka leševa. Jednoga dana “na tretman” dobiva patera familiasa jedne bogate ciganske obitelji, u čijem štapu pronalazi veću količinu dijamanata, za koje, kako se ispostavlja, ostatak pokojnikove obitelji ne zna. Candela prisvaja dijamante istovremeno se upuštajući u strastvenu vezu s jednim od pokojnikovih sinova, bivšim atletskim olimpijskim prvakom (110 m s preponama) Amadorom. Inače, Candela je jedna od 5 sestara (od 17 do 26 godina starosti) koje sve zajedno žive u stanu svoje vječno namrgođene tetke Mary, a osim sa njom, kućansku “idilu” još dijele sa majkom i bakom, te 5-godišnjom kćerkom najstarije od sestara. Majka, tetka i baka su udovice, a sve su sestre neudane i “solo”, dok je najstarija, ponovo trudna sestra Gador upravo napustila muža, korpus delikti njegove nevjere pronašavši skriven na tavanu, u obličju gomile video-kaseta sa svojim mužem kao glavnim glumcem vrlo sočnih, preljubničkih seansi u kojima se dotični “okoristio dobrim dijelom glasačkog tijela ovoga grada i ponekom iz susjednoga grada”. Takva situacija autorici pruža mogućnost za ubojitu rafalnu paljbu ironijom nasaftanih opservacija i salvu duhovitih komentara na račun muškospolnih dvonožnih jedinki, bez kojih, unatoč svemu, Vallveyino frustrirano sestrinstvo ipak nastavak svojih života zamisliti ne može.
No, da se ne bi svelo sve samo na duhovitu aforističnost, autorica je svoju fabulu dodatno začinila i krimi-zapletom (sjećate se, dijamanti pokojnog Ciganina) koji održava tenziju i donosi nekoliko iznenađujućih obrata, mada je kraj priče ipak prilično predvidljiv te isforsirano happy-endovski. Angela Vallvey povremeno zadire i u neka “dublja” životna pitanja pa kroz usta svoje junakinje Candele progovara o smrti, ljubavi, smislu života, utjecaju slučajnosti na naše sudbine ili relativnosti sreće, svoja razmišljanja kombinirajući s citatima velikana filozofske misli poput Epikura, Aristotela ili Demokrita, ali onkraj većih pretenzija, ograničavajući se tek na stidljivom poigravanju žanrovskim konvencijama.
Najočitija manjkavost ovoga simpatičnog djelca prepoznaje se u izrazito površnoj karakterizaciji likova pa tako Candeline sestre ostaju tek skicirane i međusobno gotovo da ih ne razlikujemo, dok se mnogi od ostalih likova zadržavaju na razini karikature, portretirani tek kakvom jednorečeničnom dosjetkom (“Nikada nisam upoznala nekoga tako urednog, tako čistog i prostodušnog kao što je to don Juan Manuel, usprkos tomu što pripada onoj vrsti ljudi, tako rasprostranjenoj u današnje vrijeme, koji svoje probleme s tvrdom stolicom brkaju s izmučenim duhovnim životom”). No, i unatoč tomu, roman je sasvim dostatno zabavan i neprestano vrlo duhovit, a autorica je vrlo vješta u fabuliranju i uvjerljivom dočaravanju dobro nam poznatog obiteljskog kaosa, pa želite li se na par sati opustiti uz jedno pitko i nepretenciozno literarno djelce, “Lov na posljednjeg divljeg muškarca” odličan je izbor.
A kad bi Angela Vallvey kojim slučajem pisala dijaloge za domaće TV sapunice, nižepotpisano bi gunđalo možda čak i pristalo odgledati pola jedne epizode spomenutih trakavičastih TV uradaka ...
