Prethodni citat donosi tri početne rečenice romana “Nevina samoubojstva” kojega je autor 45-godišnji američki književnik Jeffrey Eugenides i one predstavljaju gotovo savršen uvod u književno djelo.

Svojom prvom rečenicom Eugenides nas ubacuje u samo središte zbivanja, inteligentno nam osim tematike romana otkrivajući i broj suicida koji nas očekuju, ali i načine na koje je tih pet samoubojstava izvršeno. Druga rečenica, osim crnohumornosti kojom će rukopis biti garniran, riječima “po našem mišljenju” otkriva najinteresantniju osobitost Eugenidesova debitantskog romanesknog uratka – radnja je ispripovijedana iz pozicije prvog lica množine (“mi”), što je u književnosti iznimno rijetko i u ovom se trenutku čak i ne mogu sjetiti sličnog primjera. Treća rečenica osim što sugerira post festum pripovijedanje (“prije trinaest mjeseci”), mnogo govori i o autorovoj stilistici i izričaju kojim će nam priču izložiti, a opisom zapuštenog travnjaka koji je u opreci s nekadašnjom njegovanošću autor sugerira tajnovitost i kod recipijenta pobuđuje radoznalost. A sve su ostalo, kako bi to Đole kazao, nijanse, ali red bi bio da i o njima ponešto prozborimo.

Tako svakako treba naglasiti da su suicidalne Lisbonove kćeri sve redom tinejdžerke (od 13-godišnje Cecilie, preko Lux kojoj je 14, Bonnie koja ima 15 g. i 16-godišnje Mary, pa do 17 godina stare Therese) te da je kolektivni pripovjedni subjekt sastavljen od grupice dječačića na pragu puberteta koji zbivanja skrivećki prate iz kuće nasuprot Lisbonovima. No, kao što već rekoh, događaji su izloženi post festum i to cijelih dvadeset godinica nakon krvavog finala, od strane spomenutih svjedoka koji sada više nisu pred adolescencijom već su na sredini svojih tridesetih. Cijeli je roman sastavljen od njihovih zajedničkih sjećanja ispripovijedanih iz njihove tadašnje dječje perspektive čime je Eugenides uspješno postigao efekt očuđenja i svoje štivo obavio magličastom koprenom tajnovitosti. No, osim oko tajne, skrivene iza povoda koji je nagnao mlade Lisbonice na samoubojstvo, roman se vrti i oko misterije koju krije njihova propupala ženstvenost, toliko tajnovita i neobjašnjiva grupici dječaka koji svoje zanosne susjede neumorno uhode i bezuspješno im se pokušavaju približiti.

Eugenidesov odabir skupnog (“mi”) pripovjedača, s obzirom da se radi o predadolescentima, vrlo je dobro pogođen i nije nimalo slučajan. Naime, gotovo je svako muško djetinjstvo obilježeno odrastanjem uz grupicu nerazdvojnih prijatelja koji dijele ista zajednička iskustva, a njihov se kolektivitet na samostalne jedinke raščlanjuje tek tamo negdje oko 17. godine života, što Eugenidesove junake tek čeka. A kao što (iz prethodno navedenih razloga) svoju grupicu malenih pripovjedača autor izbjegava posebno predstavljati kao pojedince, isto tako i kod Lisbonica ne insistira na naglašenijoj pojedinačnoj diferencijaciji, te se ne upušta u zasebnu karakterizaciju svake od sestara ponaosob nego nam daje tek kratki opis svake od njih. Eugenides sestre također predstavlja kao zajednički skupni entitet (pa ih najčešće naziva “Lisbonicama” ili “sestrama Lisbon”) iz razloga što one za dječake iz susjedstva predstavljaju personifikaciju suprotnog spola, odnosno ženske seksualnosti koju naši mlađahni junačići još nisu imali prilike upoznati, a koja ih nesvjesno snažno privlači, ali za njih još uvijek predstavlja nerazjašnjiv misterij.

Iako već u uvodnim rečenicama otkriva čitav zaplet, Eugenidesu ipak uspijeva da čitatelji do zadnje stranice ne izgube interes, što postiže zavodeći nas svojim raskošnim, gustim rečeničnim sklopovima u kojima miješa šokantnost s melankolijom, liriku sa zloslutnošću, a sjetu i čežnju s crnohumornom duhovitošću, istovremeno draškajući i naše skrivene porive za morbidnošću koji zadovoljeni bivaju tek pri kraju romana, u krvavom grand finalu.

A razlog koji je petero sestara nagnao da svijetu kažu “Adieu” ipak do kraja ostaje nerazjašnjen i tajnovit te nam Eugenides ostavlja da se sami odlučimo između prevelike strogoće majke koja je vjerovala da “romantiku treba nadzirati” te je slobodu djevojaka svela na najnižu moguću mjeru ili pak da u autodestruktivnom činu djevojaka prepoznamo parafrazu naslova romana - metaforu skorašnjeg gubitka nevinosti Amerike (radnja je smještena neposredno pred američku ratnu avanturu u Vijetnamu). No, jedno je u svakom slučaju nepobitno – autor nas svojim odličnim debitantskim romanom uspješno vraća u adolescentske dane da bi nas podsjetio kako mladenaštvo često zna zaboljeti ... ali ne samo u grudima, nego često i ispod pojasa.