'Bombon' je roman pseudonimom Mian Mian (pravo ime Sheng Wan) zakrabuljene kineske spisateljice (rođ. 1970. godine) koji govori o kineskoj "generaciji X", adolescentima koji 'sex, drugs and rock'n'roll' otkrivaju krajem '80.-ih godina prošlog stoljeća i predaju im se u potpunosti i bez zadrške. Radnja prati 17-godišnju kineskinju Hong koja 1989. godine, u jeku studentske (kontra)revolucije (ugušene poznatim pokoljem na trgu Tiananmen), napušta rodni Šangaj i školu te odlazi na jug, u gradić Shenzen, oazu hedonizma smještenu usred novootvorene tzv. Specijalne ekonomske zone prepune u ostatku zemlje tada još zabranjenih barova i noćnih klubova.

Hong tamo postaje barska pjevačica i odaje se promiskuitetu, alkoholu i drogi, te u romanu pratimo njezinu neveselu sudbinu obilježenu više puta prekidanom i ponovo obnavljanom ljubavnom vezom sa rock glazbenikom Sainingom, te svjedočimo brojnim fazama Hongovog moralnog srozavanja i dekadencije, s kulminacijom u heroinskoj ovisnosti. Na sreću, zahvaljujući roditeljskoj pomoći Hong se uspijeva othrvati narkomanskoj ovisnosti da bi na koncu o vlastitim iskustvima napisala roman, što dodatno pojačava dojam autobiografičnosti 'Bombona'.

'Bombon' je površna proza koja igra na kartu provokativnosti, te umjesto povoda i uzroka nudi šok, a umjesto emocije – kič i patetiku. Roman je sadržajno i stilski prilično konfuzan, osnovni pripovjedni glas u prvom licu (Hong) pri kraju rukopisa biva iznenadno na momente zamijenjen novim pripovjednim subjektima (Hongini prijatelji), ali nije uvijek razvidno koji je lik preuzeo ulogu naratora. Likovi su psihološki nerazrađeni, plošni i na razini skice, određeni tek pojedinim obilježjem ili funkcijom (gitarist, prostitutka, narkoman i sl.) te su međusobno teško raspoznatljivi.

Strukturu romana obilježava rascjepkanost; građa je podijeljena u vrlo brojna, kratka poglavlja i stječe se dojam da je rukopis nastajao u dužem periodu, te da je postupkom kolažiranja sastavljen od niza, vjerovatno dnevničkih, bilježaka. Osjetan je nedostatak stroge uredničke ruke koja bi građu pročistila te otklonila ponavljanje motiva i sličnih ili istih fabularnih obrazaca. Premda autorica opisuje tešku (osobnu?) kalvariju, u rasponu od alkoholizma i prostitucije pa sve do narkomanske ovisnosti, te je autentičnost većine opisanih događaja vrlo vjerovatna, zbog stilske neujednačenosti, patetike i kiča ( 'Naša je krv čitavo vrijeme vođena sljepoćom', 'Ne možeš shvatiti ljepotu ako nikad nisi uistinu nekog volio', 'Sjećanje je poput dva komada stakla postavljena na mračni hrbat nosa', i tome slično) prevladava ipak dojam pozerstva i afektacije.

Iako o svojim emocijama likovi često, nadugo i naširoko razglabaju, osjećaje autorica ne uspijeva prenijeti na čitatelja već oni ostaju na papiru, gubeći se među riječima. Međutim, roman ima i svojih uspješnijih dionica (primjerice stranice koje donose naturalističke prikaze višekratnog boravka pripovjedačice u klinici za odvikavanje od droge ili one o Honginom prijatelju koji pogrešno misli da je obolio od AIDS-a), a to je u pravilu onda kada dokumentarizam preuzima primat pred forsiranom liričnošću (koja se ne odmiče puno dalje od srednjoškolske poezije).

Pored toga što Hong i njezine prijatelje politika nije zanimala pa tadašnje krvave događaje oni međusobno uopće ni ne komentiraju, vlast ih je tretirala kao protivnike, a u romanu se spominje da su narkomani i bolesnici od AIDS-a u Kini bili izopćavani, zatvarani. 'Bombon' je u Kini kratko nakon objavljivanja zabranjen, ali je piratsko izdanje među tamošnjim čitateljstvom (nenaviklom na takvu vrstu literature) postalo pravi bestseler i od autorice Mian Mian stvorilo heroinu kineske underground scene. Međutim, hrvatski će čitatelj, sa svih strana već godinama bombardiran produktima slične vrste i tematike, u prozi Mian Mian teško naći nešto novo ...