Ono što sam prešutjela
Za razliku od nekih drugih novih ženskih spisateljskih imena (J.Čarija, M.Simić, Z.Horvat) koje zadnjih godina ušetavaju u domaću književnost, a čije su proze prepune pop referenci, citata i utjecaja medija, rukopis najzanimljivije prošlogodišnje debitantice Aleksandre Kardum nešto je drugačiji. Naime, njezin roman 'Ono što sam prešutjela' puno je bliži tzv. ženskom pismu nastalom osamdesetih godina prošlog stoljeća - najviše paralela moguće je povući sa tadašnjim prozama Irene Vrkljan - negoli prozama prijespomenutih mlađih kolegica.
Iako za polazišnu točku svog romana Kardum uzima jedno opće mjesto chick-lita ('trauma' tridesetog rođendana glavne protagonistice) njoj ni u primisli nije stvoriti domaću inačicu Bridget Jones ili pisati po kalupu tog popularnog žanra. Ustvari, već nam prva stranica rukopisa otkriva autoričino poigravanje očekivanjima čitatelja: roman započinje chick-lit-ovskim prebrojavanjem bora na licu pred zrcalom da bi već koji redak dalje štivo nizom asocijacija odmeandriralo u seriozniju vrst iskaza.
U slučaju romana Aleksandre Kardum radi se o suptilnoj ispovjednoj, intimističkoj prozi, svojevrsnom preispitivanju identiteta i samoostvarenja u odnosima s ljudima, odnosno zavirivanju u prošlost u potrazi za formativnim točkama, za katalizatorom traume i onim događajnim otponcima koji su uvjetovali oblikovanje karaktera protagonistice te imali velik utjecaj na daljnji tok njezina života, odnosno intimnu zbilju koju danas živi. Glavnu junakinju romana Petru njezin trideseti rođendan potiče na preispitivanje prijeđenog puta, što autorici daje priliku da digresivno miješajući sadašnjost s krhotinama prošlosti formira upečatljiv kaleidoskop emocija, događaja i refleksija, svojevrsnu inventuru jednoga djetinjstva i mladosti čija konačna bilanca, nažalost, broji više bolnih minusa nego pluseva.
Kod Petre nema onog tzv. pozitivnog paradoksa sjećanja, iz njezine memorije nisu izbrisani loši trenuci već upravo oni prisjećanjem redovito izranjaju na površinu i svojim tmurnim koloritom bojaju sadašnjost. Prisjećajući se prošlih zbivanja junakinja preispituje odnose s okolinom, prvenstveno s roditeljima, od kojih je otac cijelo vrijeme bio nevoljan, distanciran (čemu se pred kraj romana otkriva razlog), a majka 'obnevidjela od silne težnje da ispuni nečija, svoja, očeva očekivanja. Vječno spremna biti dovoljno željena, biti dovoljno lijepa, biti dovoljno dama. Ne biti dovoljno majka.'. Prisjećanja tako nažalost ne donose drugo doli samootkrivajuće bolne spoznaje poput nedostatka komunikacije ili usahle, ali i nasilno otete nevinosti (metaforički shvaćene), dok zbilja, koja je na prvi pogled nalik na onu nevinu, idiličnu iz djetinjstva, dubljim poniranjem otkriva tmuran pečat proživljenog, dodatno potenciran hipersenzibilnošću karaktera. Pa, ako se ne otrgne sjećanjima i ne potisne traume, Petri ubuduće, kako pjesnik reče, tek 'uzvodno preostaje'.
Ustrojstvo romana temelji se na digresivnosti; zbivanje ili stanje iz sadašnjosti budi asocijacije na u djetinjstvu proživljeni događaj koji digresijom ostvaruje svoje mjesto u rukopisu, pri čemu je pridana pažnja gradaciji pa su najsignifikatnije dionice ipak ostavljene za sam rasplet. Pokoji nefunkcionalni detalj, poneka naivna konstatacija, zrnce patetike i povremeno preoštre izmjene vremena zbivanja mnogo ne umanjuju dojmljivost brojnih upečatljivih slika i svježinu i životnu uvjerljivost dijaloga, te emocionalnu bremenitost pojedinih opisanih događaja (primjerice susret sa školskom čistačicom na tramvajskoj postaji ili opis buđenja zanimanja za školskog kolegu).
Aleksandra Kardum svojim je prvim romanom pokazala velike mogućnosti; iz rukopisa je evidentno poznavanje književnog 'zanata' baš kao što je uočljiv i velik trud uložen u strukturu teksta, ali i u ustroj rečenica koje su često oplahnute nježnim, poetskim nanosima lirskog, dok razgovorne dionice odišu kod debitanata rijetko viđenom životnošću i uvjerljivošću. Iako je u naslovu primjetno zazivanje Matanovićkine uspješnice, roman Aleksandre Kardum ne igra na kartu možebitne beletrizacije autobiografskih činjenica (što joj je možda moglo priskrbiti pozornost medija), a mišljenja sam da je roman trebao podijeliti ako ne i preoteti Špišićevom 'Koljivu' VBZ-ovu nagradu za koju je 2004. ušao u najuži izbor.
Sve u svemu, 'Ono što sam prešutjela' tih je i smiren, nenametljiv, ali ozbiljan pokušaj artikulacije ženske intime lišen populističkih nakana i posezanja za trendovskim rješenjima i obrascima, od talentirane autorice od koje se svakako usuđujemo očekivati još zanimljiva i kvalitetna štiva.
bolje ikad nego nikad...