Potraga za srećom, složit ćete se, bez sumnje prevladava našim životima. Međutim, svakodnevni ritam življenja, nažalost, ostavlja nam premalo prostora za predah, za smirenje, zadovoljstvo i uživanje, što su sve sastavnice pojma kojeg nazivamo 'srećom'. Zato, kad se napokon dokopamo onih nekoliko crvenom bojom označenih brojeva na kalendaru, ili pak dočekamo par tjedana onoga što zaposleni sretnici znaju kao G.O., svi mi sjedamo u kojekakva prometala da bi se negdje zaputili, naivno se nadajući kako će nam upravo putovanje i izmiještanje iz svakodnevne realnosti donijeti smirenje, zadovoljstvo, uživanje. Odnosno, SREĆU. Što, nebrojeno smo se puta uvjerili, nikako ne mora biti tako.

Upravo takvim jednim neveselim i prilično pesimističnim primjerom Alain de Botton otvara svoju knjigu 'Umijeće putovanja'. Taj nam britanski filozof i pisac na vlastitom iskustvu pokazuje kako dolazak čak i u raj na Zemlji poput Barbadosa, nužno ne mora značiti uživanje i sreću. Na vlastitoj se koži de Botton na Barbadosu uvjerio da su pred snagom lošeg raspoloženja svi blagotvorni učinci luksuznog hotela, tirkiznog mora ili raskošnog tropskog vrta, jednostavno - nemoćni. Time dodatno potvrđuje mudre tvrdnje antičkih filozofa koji su, napustivši obilje i profinjenost, iz svojih bačava ili blatnih potleušica upozoravali kako sastojci sreće ne mogu biti materijalni ili estetski, već uvijek nužno psihološki. Unutrašnji mir osnovni je preduvjet bez kojega je sreća nedokučiva, pa bili mi na Barbadosu ili u Pušći Bistroj, a budući da nas putovanja neizostavno okreću samima sebi, rađajući misli i potičući unutrašnje dijaloge, pomiriti se moramo kako putovanja nužno ne moraju rezultirati zadovoljstvom i srećom.

Alain de Botton u knjizi 'Umijeće putovanja' tvrdi kako nas različita prometala, a posebice vlak u kretanju, potiču na razmišljanja o sebi; domaće okruženje drži nas prikovane za osobu kakvom smo u svakodnevnom životu, a to ne mora biti netko tko mi u svojoj biti jesmo, dok ćemo se u novom okruženju i tokom putovanja lakše susresti sa svojim istinskim ja. Naravno, pod znakom pitanja je hoće li samospoznaja rezultirati zadovoljstvom ili pak razočaranjem. Međutim, ne smijemo zaboraviti da i razočaranje može imati pozitivne učinke, jer nas može potaknuti na djelovanje u smjeru promjene i konačnog postizanja sreće.

U svojoj knjizi de Botton, na primjeru Flauberta, pojašnjava kako se neka daleka egzotična zemlja može pokazati srodnijom našem temperamentu i interesima od one u kojoj živimo, čime upravo putovanjem dosežemo žuđeno zadovoljstvo i sreću. Gustav Flaubert, slično Bernhardu u slučaju Austrije, duboko je prezirao čitavu Francusku, a posebice Rouen u kojem je živio. On je svoj život smatrao krajnje dosadnim, sterilnim, banalnim i mučnim, uzrok čega je vidio u 'tupavosti francuske buržoazije kojom je okružen' i malograđanštinom koja je u Rouenu prevladavala. Nasuprot tome, u onome što mu se sviđalo u Egiptu, Flaubert je nazirao središnje crte svoje osobnosti i potporu idejama i vrijednostima koje su bile dijelom njegova identiteta, a prema kojima francusko društvo nije pokazivalo preveliku naklonost. Iznenadna očeva smrt donijela mu je bogatstvo pa si je u 24. godini odlučio ispuniti san – otputovao je u Egipat gdje je tokom devetomjesečnog boravka uistinu pronašao svoje istinsko ja i stvorio svoj identitet u skladu sa svojim istinskim privrženostima. Dakle, u njegovom je slučaju upravo putovanje posljedovalo – srećom.

Mnogostrukost aspekata s kojih se temi putovanja može prići de Botton apostrofira posežući za primjerima brojnih književnika i umjetnika. Naravno, to čini na otprije nam dobro poznat, svoj već uobičajeni način – uz mnoštvo citata i neizbježne komprimirane uvide u biografije odabranih autora. Tako osim spomenutog Flauberta, ulogu vodiča kroz knjigu de Botton daje još i Huysmansu, Van Goghu, von Humboldtu, Edwardu Hopperu, Edmundu Burkeu, Baudelaireu, Ruskinu, de Maistreu i Wordsworthu. Za stihovima i iskustvom potonjeg poete de Botton poseže kako bi ukazao na blagotvorne učinke boravka u prirodi, u odnosu na 'iskvarene nagone gradskog života'. Ljepota prirode, prema Wordsworthu, ima smirujući učinak, izaziva emocije blagotvorne za našu dušu, potiče nas da potražimo dobro u samima sebi te nas budi iz obamrlosti i usmjerava pozornost na čudesnost svijeta, neutralizirajući time našu egoističnu samoživost i koncentriranost isključivo na vlastiti probitak.

De Botton je svjestan da umjetnička djela umnogome mogu utjecati na to kamo bismo željeli putovati i zna da su neka mjesta koja su prirodno nedvojbeno lijepa - poput doline Wye, škotskog gorja ili Lake Districta - postala vrlo posjećenim turističkim odredištima tek nakon što je nekoliko slikara putem svojih umjetničkih djela ukazalo na njihovu ljepotu. No, pritom nije nužno da umjetnik vjerno reproducira stvarnost, potvrdu čega pronalazimo u slikarstvu Vincenta Van Gogha. Taj nizozemski čarobnjak kista i boje nikad nije izgubio vjeru da umjetnik može naslikati komadić svijeta i tako drugima otvoriti oči za njega. Van Gogh je stvarnost vidio drugačijom od uobičajene i uporno se poigravao s vjerodostojnošću boja, proporcija, linija, sjena i tonova. Tako zidovi njegovih kuća nisu uvijek uspravni, a sunce nije uvijek žuto ili trava zelena, jer je on neprestano inzistirao na manje uobičajenom izboru obilježja stvarnosti kojima daje prevladavajuću ulogu. Pri tim izborima Van Gogh je bio toliko oštrouman da su oni na kraju počeli definirati neko mjesto ili krajolik pa mi više ne možemo proći kroz njih, a da se ne prisjetimo što je veliki umjetnik ondje zamijetio. Time je postigao da ljudi počnu obraćati pozornost, da počnu uočavati neke manje primjetljive detalje te na taj način vide stvarnost drugačijim, njegovim očima.

Sličan je poriv imao sljedeći de Bottonov vodič, John Ruskin. Njegova je preokupacija bila naučiti ljude da primjećuju, a ne da samo gledaju. U tu svrhu svoje je studente poticao da crtaju kako bi u 'procesu ponovnog stvaranja' onog što leži pred njihovim očima počeli spoznavati strukturu stvari i postizati duboko razumijevanje njihovih sastavnih dijelova, a samim time – uočavati ljepotu svijeta i svega čime smo okruženi. Odnosno, Ruskinovim riječima, 'ljepotu Božjeg djela u materijalnom svijetu'. Ruskina je žalostilo kako rijetko ljudi primjećuju detalje jer time sami sebe lišavaju užitka u ljepoti. On je smatrao da su prilikom crtanja ljudi prisiljeni vrlo pozorno promotriti objekt percepcije čime naposljetku dolaze i u posjed njegove ljepote. Ruskin je ustvari bio protivnik putovanja jer je držao da ako nismo sposobni izvući potrebno zadovoljstvo i uočiti ljepotu u bilo kojem mjestu (odnosno, u svakodnevnom vlastitom okruženju) iluzorno je očekivati da ćemo je pronaći, odnosno, da će nam išta značiti, u dalekim predjelima i nepoznatim mjestima.

Malo pomalo time smo se približili i osobnom de Bottonovom odnosu prema putovanju. A po tom je odnosu, kako se čini, on najsličniji Xavieru de Maistreu, francuskom autoru anti-putopisa 'Putovanje mojom spavaćom sobom'. Sukladno Ruskinu, de Maistre nas potiče da otvorimo oči i odijelimo svoju okolinu od pukih uporabnih svojstava kojima je inače obilježena. Preciznije, da uvijek gledamo uokolo kao da nikad ranije ondje nismo bili. Makar to bila i naša, kako pogrešno mislimo, dobro poznata spavaća soba. Na taj način predmeti počinju oslobađati skrivene slojeve vrijednosti, ulice i zgrade zadobivaju arhitektonski identitet, a ljudi više ne predstavljaju obrise ili prolaznike već poprimaju odlike ljudskosti ... te malo-pomalo, život otkrivamo u svoj njegovoj višestrukosti, bogatstvu i zanimljivosti. I tako, nietzscheovski kazano, postajemo dijelom 'neznatne manjine onih koji znaju kako učiniti mnogo ni od čega'. A samim time već smo u posjedu one, toliko žuđene, SREĆE sa početka teksta ...