Govorim poljupcem
I ako je prva knjiga, "Pod mostom moga tijela", bila zbirka uzdaha i iščekivanja toliko željenog doživljaja cjelovite ljubavi, druga nas smireno i zadovoljno upoznaje s tim doživljajem i kroz njega vodi. Što reći o pjesmama pjesnika koji tako vješto veze i isprepliće nježnu ljubavnu liriku i finu erotiku?
Ništa u Zal Koppovim pjesmama neće zasmetati čitatelju. Njegove riječi teku skladno kao rijeka i djeluju gotovo iscjeliteljski. Žene će se čitajući osjećati poput božanstava, ili, prizemljit ću se pa reći - žene će se osjećati ŽENAMA. Velika slova ovdje označuju dostojanstvo. Muškarci će, čitajući, dijelom možda osjetiti i trunku zavisti ... u stilu "gdje li taj čovjek pronalazi riječi!?!" ili "s kojom to taj ženom živi!?!". Pjesnik pak, iako stihove niže prvenstveno svojoj ženi, obraća se zapravo cijeloj ženskoj populaciji. On prvenstveno duboko cijeni ženski rod.
Zbirka pjesama "Govorim poljupcem" zapravo je svojevrsni "vodič" za muškarce. Njime pjesnik poručuje onima koji žene poistovjećuju s predmetima za kratkotrajnu uporabu, kako se žena voli i koliko je značenje žene u ciklusu kojega nazivamo životom. Istodobno, ženama poručuje da budu zadovoljne sobom, da se cijene i da drže do sebe.
Da li bismo zbirku "Govorim poljupcem" zajedno s onom prvom mogli shvatiti gotovo kao "udžbenike" za odrasle, koji nam viču: "Ljudi!! Nešto ste zaboravili. Zaboravili ste voljeti!!!"? Svatko neka o tome sudi sam. No, tražimo li zbirku HIMNI ljubavi, onda to svakako ova zbirka jest.
RASTRČANA PO VJETRU (Zal Kopp)
Gledam kroz rasprano nebo
kako rastrčana
po vjetru drhtiš.
Dolje među obalama u pjevu ptica
s mirisom kestena snivaš
i vraćaš osmijeh klonulom pajacu.
Pronalazim te u letu krijesnica
dok u rumenilu cvijeća
skrivaš plač djeteta.
Tu, milo moje, niotkuda kroz pukotine svemira
otvaraš za mene svoj vrt
i puštaš da tiho uđem u jesen.
Hm dobro si ovo rekao.
Žene se osjećaju ŽENAMA.