Jedna je hrvatska TV kuća poslala na adrese nekoliko psihologa identičan poziv na suradnju u novoj reality emisiji koju pripremaju, a za koju im trebaju, kako je navedeno “psiholog, sociolog i astrolog”, sve u cilju procjenjivanja natjecatelja, njihovih motiva i osobina te procjene budućih ponašanja, pa čak i emocija, kako stoji u reagiranju skupine psihologa koji su odlučili ponovo otvoriti ovu temu i na Tjednu psihologije koji se do 26. veljače obilježava u 100 hrvatskih gradova. Zbog čega psiholozi odbijaju sudjelovati u takvim emisijama za Lupigu objašnjava Sena Puhovski, dječja psihologinja u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba koja je s kolegicama psihologinjama Ivanom Ćosić Pregrad i Jasenkom Pregrad pokrenula zanimljivu akciju “Psihologija nije astrologija” kako bi upozorila da je sudjelovanje u zaradi na zabavi na račun tuđe muke u suprotnosti s temeljima ove društvene znanosti čiji je zadatak unaprjeđivanje kvalitete života pojedinca, skupina i ljudske zajednice.

Biti za ili protiv Hrvoja Hribara krivo je postavljanje stvari, smatra Tomislav Šakić, leksikograf i stručnjak za povijest hrvatskog igranog filma čija je knjiga „Modernizam u hrvatskom igranom filmu“ povod ovom razgovoru koji se morao dotaknuti i aktualnih problema. HAVC je još u inicijalnoj fazi i od imena ravnatelja važnije je sačuvati instituciju koja je do sada uspješno i od politike neometano podržavala filmsku umjetnost, smatra Šakić, a glavnim problemom hrvatske filmske kulture vidi činjenicu da filmovi producirani u Hrvatskoj do 1991. godine nemaju status javnog dobra zbog problema producentskog vlasništva koje bi trebalo izuzeti trenutnim presezateljima i prenijeti pod zaštitu Hrvatske kinoteke – koja ne postoji kao samostalna arhivistička, muzejska, galerijska, prikazivačka i nakladnička institucija, što je drugi problem. Zbog toga je i previđena činjenica da ove godine navršavamo stotinu godina hrvatske kinematografije, a prvi je hrvatski igrani film „Brcko u Zagrebu“, proizveden 1917. godine – zagubljen.

„Gotovo je nevjerojatno kako su ljudi spremni brbljati o nebitnim stvarima, dok istovremeno mogu osjetiti svu bijedu i opasnost vremena u kome žive. Takva je izgleda ljudska priroda“, kaže u razgovoru za Lupigu Igor Vuk Torbica, trenutno jedan od najuzbudljivijih umjetnika na ovim prostorima. Mladi kazališni redatelj u studenome prošle godine osvojio je nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dramsku predstavu u cjelini. S Torbicom, koji živi u Beogradu i tamo trenutno priprema novu predstavu, razgovarali smo o umjetnosti, društvu, kazalištu, glazbi, Europi, a pitali smo ga i kanili se okušati u filmskoj režiji. „Film mi nije ni stran ni mrzak, naprotiv. Ali nemam toliku ambiciju da mogu reći kako ću to sigurno učiniti. Možda kad bih vidio nešto za što vjerujem da mogu ispričati isključivo filmskim narativom, tek onda postoji mogućnost da bih pokušao to i ostvariti“, odgovara Torbica.

Početkom godine, 6. siječnja, u svom beogradskom domu preminuo je rođeni Opuzenac Ante Damić. Bio je jedan od posljednjih živućih boraca s Neretve i Sutjeske. S nepunih osamnaest godina Damić je postao član Komunističke partije Jugoslavije, a s nepunih devetnaest stupio je u Narodnooslobodilačku vojsku. Iako osobna sjećanja iz mnogih razloga ne možemo koristi kao primarne povijesne izvore, Damićevo svjedočanstvo ima veliku vrijednost i to ne samo iz razloga što je živućih sudionika antifašističke borbe svake godine sve manje i manje. Individualna perspektiva iznesena u ovom intervjuu predstavlja iskustvo desetaka i stotina tisuća ljudi koji su se u periodu Drugog svjetskog rata pobunili protiv fašizma. NOB i dalje predstavlja razdoblje najmasovnije društvene mobilizacije u našoj povijesti, a svjedočanstva poput ovoga omogućavaju nam shvatiti klasne i političke implikacije te mobilizacije.

"Franci je svakako istrijanski Zappa, a Rambo možda balkanski… S Rambom sam se poznavala kao s kolegom, a kad sam skladala „Turbo funk“, pjesmu za koju je on bio odličan izbor, zvala sam ga da odsvira i otpjeva. I to je to, podružili smo se malo i onda svatko svojim putem…", kaže u intervjuu za Lupigu, istarska pjevačica, skladateljica i voditeljica malih sastava, Tamara Obrovac. Minulu godinu vrhunska je glazbenica posvetila proslavi 20-godišnjice diskografskih početaka, kao i desetog autorskog CD-a, a za Lupigu će reći kako je skladanje samotnjački posao. "Imam sjajne glazbenike s kojima na pozornici sve te skladbe dobivaju pravi život pa ih u nekoj mjeri smatram i suautorima. Općenito nisam ljubiteljica stereotipa, a što se glazbenika tiče vrlo sam osjetljiva i pažljivo ih biram, a izbor instrumenata ovisi o glazbi koja svira u mojoj glavi", objašnjava Tamara Obrovac.

„Katolička crkva je izborila osobit položaj potpune autonomije odlučivanja i nepodložnosti demokratskoj kontroli građana, pa i zakonodavstvu Republike Hrvatske, dok u obrnutom smjeru, u smjeru odvojenosti države od Crkve, samostalnost države ne postoji. Kod nas na snazi imamo najlicemjerniju opciju - Crkva je izuzeta od demokratske i zakonske kontrole i obaveza koji vrijedi za sve ostale, dok država nije odvojena od Crkve i njezinih interesnih posezanja“, kaže u razgovoru za Lupigu Marijana Bijelić, docentica na Filozofskom fakultetu i članica upravnog odbora Protagore, udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba. Govoreći o papi Franji, reći će kako je on vrlo uspješan propagandni projekt Katoličke crkve na koji su nasjeli i mnogi liberali i ljevičari, jer je s njim promijenjena retorika, ali poslovanje, politika, ustroj i ideologija Crkve ostali su nepromijenjeni.