"Potresno je to što su grozote tog tipa postale normalne. To je najveća opasnost. Najveći izazov čovečanstvu je boriti se protiv normalizacije stvari koje nisu normalne", kaže Vanessa Redgrave u intervjuu za Lupigu. Vanessa Redgrave je ime koje ne moramo posebno predstavljati. Iza nje stoji 139 filmskih i televizijskih uloga, brojni nastupi na kazališnim binama i nekoliko projekata koje potpisuje kao producentkinja, a već 22 godine je angažovana i kao ambasadorka dobre volje UNICEF-a. Za svoju ulogu u „Juliji“ 1978. godine nagrađena je Oscarom, a imala je i drugih pet nominacija za tu nagradu u vremenskom rasponu od 1965. do 1993. godine. Sada već osamdesetogodišnja Redgrave je prvi put stala iza kamere kao redateljka tek prošle godine kako bi snimila film čija joj tema leži na srcu – obespravljenost dece usled rata i izbeglištva. S njom smo razgovarali u Beču povodom austrijske premijere filma na Viennalu.

„Svi mi koji se bavimo filmom možemo kazati da smo izgubili najmanje jednu godinu radnog i privatnog života zbog navedenih tektonskih poremećaja. Jako me sve pogodilo. Kao i 98 posto kolega koji se bave istim poslom. U trenucima najvećeg uspjeha hrvatske kinematografije pojedinci i male skupine ljudi su nas proglašavali uhljebima, kriminalcima, komunjarama i antihrvatskim elementima“, o hajci na HAVC govori u intervjuu za Lupigu, Boris T. Matić. Kao klinac je pisao priče, potom se bavio glazbom, pa likovnom umjetnošću, a onda se zaljubio u film. Velika je to ljubav koja traje već dugi niz godina, a iza sebe je ostavila itekakav trag. Da budemo iskreni, nema puno onih koji su ostavili tako dubok trag u hrvatskoj kinematografiji zadnjih dvadesetak godina, kao što ga je ostavio Boris T. Matić. Ovih dana otvora se 15. Zagreb Film Festival, čiji je Matić direktor, što je povod da s njim povedemo razgovor.

"Radnice i radnici najčešće upozoravaju na loše sanitarne uvjete, stalni prekovremeni rad, nepostojanje menzi, činjenicu da im je gotovo svaki praznik radni dan, a nije odgovarajuće plaćen ili uopće nije plaćen. Također, prisutan je i mobing, a žalosna je činjenica da većina radnica i radnika ni ne prepoznaje mobing, jer misle da je to normalna radna atmosfera. Pokušavamo im objasniti da to nije normalno i da se tome trebaju suprotstaviti. Nadalje, plaće se isplaćuju na ruku, vraćanje K-15 (dodatak na plaću za godišnji odmor) poslodavcu je obavezno, zabranjeno je sindikalno organiziranje", objašnjava za Lupigu Kristina Ampeva iz udruge Glasan tekstilac iz Štipa, nekadašnja radnica u tekstilnoj industriji. Radi se o zaposlenima u tekstilnoj, obućarskoj i kožarskoj industriji u Makedoniji, čiji je položaj na najnižem nivou ispod svih međunarodnih standarda, a taj je industrija u Makedoniji još uvijek vrlo jaka i zapošljava oko 40.000 ljudi.

Razgovor s Jasnom Babić vodili smo 3. svibnja ove godine, na dan kad je najveća istraživačka novinarka Hrvatske od strukovnog udruženja primila nagradu za životno djelo. Pojeli smo najprije slavljenički grah, a potom upalili diktafon. Iz stana u Sigetu, gdje smo se smjestili, pogled je pucao na nebo iznad Trnskog te na neboder Branimira Štulića, jedne od ikona Jasninog vremena. Razgovor, evo, objavljujemo sedam dana nakon njezine smrti, iako tako nije bilo planirano. Jasna nam je govorila o svom životnom putu, o novinarstvu osamdesetih i devedesetih, odnosno o novinarstvu kakvo imamo danas. Pričala nam je o društvenoj sceni svoje mladosti, o svijetu kriminalnog podzemlja s kojim je upoznavala svoje čitateljstvo, o kolegama i izdavačima s kojima je radila. Govorila nam je o sebi i svojoj posljednjoj velikoj temi - vješticama. Ispalo je da je ovo njezin oproštajni intervju. Znamo da ne bi imala ništa protiv. Imali smo bjanko potpis.

"Vjernici su uglavnom naučili biti pasivnima. Takvim katolicima dovoljno je da budu podložni uputama svojih pastira: da kimaju glavom i šute radeći po svome i ne misleći o tom. Da budu naprosto „ofce“. Glasovi „direktora savjesti“, kako se govorilo u 18. stoljeću, upozoravaju ih da su Hrvati katolici i katolici u Hrvatskoj „dobri Hrvati“, a svi drugi njihovi neprijatelji. Vjernici koji ne žele biti „ofce“, osjećaju se kao izgnani iz vlastite Crkve", rezimira u razgovoru za Lupigu Jadranka Brnčić, znanstvenica zaposlena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje predaje hermeneutiku primijenjenu na Bibliju, dok na Teološkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“ u Zagrebu drži izborne kolegije vezane uz spregu Biblije i kulture. Autorica je više studija, eseja i knjiga na temu kršćanstva, a prva je potpisnica jučer pokrenute peticije „Ne u moje ime“ kojom se iskazuje jasno nezadovoljstvo vjernika prema nekim anomalijama u hrvatskom društvu.

"Nije me strah njihove tužbe, ali me strah toga u što se pretvara hrvatsko društvo. Vigilare je jedna od perjanica radikalno desne revolucije koja je očita. Negdje se ona pokazuje kao ustašofilija, negdje kao prema sirotinji bešćutna vlast, a negdje, kao kod Vigilarea, kao ultrakonzervativni klerikalizam", govori bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović u intervjuu za Lupigu, nakon što je konzervativna udruga Vigilare počela zatrpavati poštanske sandučiće građana tražeći ih da udruzi doniraju novce kako bi tužili Josipovića te da ispune odvjetničke punomoći kako bi i sami sudjelovali u tužbi. Josipović smatra kako prikupljanje novca nije motiv ove njihove akcije, jer se, "s obzirom na opseg aktivnosti, vidi da grcaju u novcu", već sumnja da time skupljaju sredstva za neke druge akcije. U razgovoru objašnjava da se Vigilare na njega razljutio samo zato što zagovara sekularnu državu.