„Mora se biti zaista hiposenzibilan, da ne upotrijebim težu riječ, da se ne registrira što se oko nas dešava i na to nekako ne reagira. Prije svega pomaže stvari nazvati pravim imenom. Nema nikakvog razloga izbjegavati da se otvorene apologete i zagovaratelje ustaškog režima nazove ustašama, privatizacijske i korporativne pljačkaše razbojnicima i kriminalcima, eksponente snažnog, često i dominantnog krila Katoličke crkve u Hrvatskoj klerofašistima, političke i karijerne oportuniste oportunistima, filmaše koji na bijedan način falsificiraju ne tako davnu povijest jednostavno lažovima i imbecilima i tako dalje, kad je sasvim jasno da je upravo to na stvari“, kaže Marko Pogačar, jedan od najprevođenijih suvremenih hrvatskih pjesnika. „Dobro je znati tko je neprijatelj. Nije riječ tek o protivnicima, već o neprijateljima u punom smislu. A protiv neprijatelja se treba boriti, svim raspoloživim sredstvima. Koliko god malena, smiješna, pa i patetična ona bila“, zaključuje Pogačar.

„Šovinističkoj farsi, tom jugoslavenskom mitu prijateljstva iza kojeg se krije iskrena mržnja, još ću se vratiti. Te vrste prijateljstava, naime, u našim društvima još uvijek ima na pretek i nešto su meni najogavnije što u njima postoji“, kaže u intervjuu za Lupigu Goran Vojnović, nagrađivani slovenski pisac i redatelj, koji se bavi nemogućnošću ljubavi i međuljudskih odnosa u državama kojima istekne „rok trajanja“. Kaže da je slučajem okolnosti, rođen na tuđoj zemlji, koju je iz inata učinio svojom jer nije pristao biti tuđin, a na pitanje kako gleda na pojam jugonostalgije, s odmakom ili sa simpatijom reći će: „Nisam nostalgičan, ne bih se vraćao u ona vremena, niti prema jugoslavenskoj državi ili socijalizmu gajim ikakve osjećaje. Ono što se raspalo, moralo se raspasti. U državi koja je bila u stanju proizvesti ljude poput Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana s jedne, te njima oduševljene narodne mase s druge strane, nešto je bilo trulo“.

„Možda će zvučati blasfemično ako kažem 'lako za kulturu'. Doći će drugi ministar koji će možda voditi drukčiju politiku, a ako već neće, pisci će pisati i dalje, plesači će plesati, glazbenici će komponirati. Ono što je užasno u toj priči od šest mjeseci jest što smo vidjeli da je dio populacije proustaški, da im NDH predstavlja nešto čime se treba ponositi, da im Jasenovac nije nimalo problematičan, a riječ antifašist služi kao psovka. I užasno je to što posrijedi nije grupica ljudi, nego masa“, kaže u intervjuu za Lupigu spisateljica i književna urednica, Ivana Rogar, kojoj je nedavno iz tiska izašla druga zbirka priča, „Tumačenje snova“. Među ostalim, Rogar, inače suradnica Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, govori o regionalnoj književnoj sceni i pojmu ženskog pisma, danas isprostituiranog termina, a o tome će reći – „Mislim da je žensko pismo samo utopija jer se iz jezika ne može pobjeći“.

„Sporazum Europske unije s Turskom je rješenje iz nužde koje povlači mnoga kritična pitanja. Čini mi se vrlo indikativnim da sporazum do sada nije objavljen te da su nam pravila poznata samo iz priopćenja za medije. Nemamo predodžbu o tome što je sve po pitanju pravila tog sporazuma prešućeno“, kaže u razgovoru za Lupigu Jochen Oltmer, jedan od vodećih njemačkih eksperata za pitanje migracija. Govoreći o izostanku „europskog rješenja“ po pitanju izbjeglica Oltmer će objasniti kako su EU države u protekla dva desetljeća po pitanjima izbjegličke politike i politike azila uglavnom dobro mogle surađivati onda kada se radilo o obrani od izbjeglica. „Integracija se još uvijek često shvaća kao 'uklapanje' – ljudi dođu i prilagode se. Pri tome se, međutim, u prvom redu previđa to da dolaze ljudi, a ne objekti, ali i to da će veliki dio tih ljudi ostati tek nekoliko mjeseci ili godina“, primjećuje Oltmer.