„Prosječan čitatelj stripa danas ima 35 godina, visoko je obrazovan, a 48 posto njih su čitateljice“, kaže nam, razbijajući mit o tome kako su čitatelji stripa samo golobradi mladci, Jakov Novak, jedan od organizatora festivala Crtani Romani Šou, koji se danas otvara u zagrebačkom Hrvatskom domu likovnih umjetnika, odnosno u popularnoj Džamiji i potrajat će sve do nedjelje. S Novakom smo, osim o svemu što nudi ovogodišnje, devetnaesto po redu, izdanje festivala, razgovarali i o prošlosti i budućnosti stripa, gdje nismo mogli zaobići ni legendarni Alan Ford i Nenada Brixyja, čovjeka koji mu je kod nas udahnuo posebnu dušu, a nije moglo proći ni bez Dylan Doga i Martina Misterije. Upravo ovom zadnjem stripovskom junaku, koji je mnogima služio kao okidač za učestalo listanje enciklopedija, posvećen je poseban program na festivalu, a tom prilikom u Zagreb stižu crtač i scenarist Martina Misterije, ljudi koji su ga osmislili.

"Nikad nije ugodno čitati ili slušati uvrede, ali čovjek se navikne, pogotovo na one klišeizirane uvrede, koji ni ne djeluju osobno, nego su očigledno etikete koje se dijele neistomišljenicima. Verbalna agresija prolazi jer je anonimna, dok je tako, ona će postojati. Možda se komentari na ozbiljnim portalima maknu ispod članaka na specijalizirane forume, što bi moglo razočarati hejtere koji su željni pažnje, ali kod nas će ostati. Ljudi im se vole smijati", kaže News Barov satiričar Borna Sor, uoči duplog nastupa na Spikiginu ovaj vikend, pod naslovom „Satira iz našeg škrlaka“ i „Povijest, al' ono fakat. Borna Sor reći će i kako ekipa News Bara ima u planu novi, nešto drugačiji format, "primjereniji novom tisućljeću, ali ništa manje satiričan" te zaključuje kako je društvo spremno na takvu vrstu humora, ali političari koji karijere grade na kultu ličnosti, dogmama ili strahu, nisu.

„Svatko danas može biti antifašist, pa tako i jedan uvjereni postfašist. U tom smislu Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula. Da nije, ne bi se po cijeloj zemlji, na stadionima i ulicama orilo od ustaških pozdrava, ne bi ustaški i fašistički simboli ukrašavali hrvatske gradove, ne bi se Predsjednica družila s tipovima koji se slikaju u nacističkim uniformama, uostalom ne bi Hasanbegović bio ministar, a bogme ne bi ni ova lokalna socijaldemokracija stajala u stavu mirno pred crnokošuljašima i čestitala im dan pobjede nad antifašizmom kako se to onom jadniku, gradonačelniku Splita omaklo“, kaže u velikom razgovoru za Lupigu Boris Buden, kulturni teoretičar, prevoditelj, publicist i predavač na Bauhaus-Weimar Universitätu. Buden zbog toga zaključuje kako hrvatska realnost danas izgleda kao da su 1945. godine pobijedile ustaše, a ne partizani.

„U drami 'Brašno u venama' jedan par se vrati iz Amerike s tinejdžerom, koji tamo ima svoj život, svoj jezik, ali ga roditelji prisiljavaju da se vrati u njihovu zemlju za koju tvrde da je njegova iako on u to baš i nije uvjeren. Onemogućeno mu je da bude Amerikanac, da živi svoj život u sredini kojoj pripada, jer roditelji nose traumu od nečega s čim on nema nikakve veze i onda ga upoznaju s onima s kojima bi mu trebali biti najbliži, s članovima porodice, koji su mu zapravo stranci. Nakon što se obiteljske tajne počnu otkrivati, on im postavlja to prijelomno pitanje: 'Tko ste vi?'. To je temeljno pitanje svakoga od nas, pitanje koje će nam postaviti naša djeca, a mi sami ne znamo baš ni tko smo ni odakle smo, zašto smo baš tu i kuda uopće idemo“, kaže književnik Igor Štiks u velikom intervjuu za Lupigu. Štiks ponajviše govori o pitanju identiteta i državnosti, dajući i odgovor kada nam je bilo „najbolje“ u zadnjih 100 godina.

„U atmosferi ideološkog lova na vještice na HTV-u je nemoguće raditi. Atmosfera je nepodnošljiva onima koji ne mogu pristati obavljati dužnosti društveno-političkog radnika, koji se žele baviti istraživačkim novinarstvom, a takvih još uvijek ima tamo, doduše sve manje. Njima je i prije bilo teško“, reći će u intervjuu za Lupigu, Saša Kosanović, nakon što mu je na Prisavlju ekspresno uručen otkaz. Kako kaže, uvijek se događaju smjene, ali u ovakvom rasponu ih nije bio jako dugo, tamo od 90-ih. Gotovo cijeli radni vijek Kosanović je proveo upravo na HRT-u gdje je došao 1997. godine. Za jedne je novinar s integritetom, a za druge mrzitelj svega hrvatskog, pa je upravo to posljednje iskorišteno u prilično jalovom pokušaju vodstva HRT-a da javnost uvjeri kako je otkaz uručen Kosanoviću legitiman i opravdan. S njim smo razgovarali o „spornom“ filmu „Masakr u Dvoru“, stanju na javnoj televiziji, ali i u hrvatskom novinarstvu.

Nema u tom poslu puno glamura, obično sjediš doma i tipkaš dan-noć ili si u nekoj zadimljenoj prostoriji s još pet-šest kolega i, kako se to moderno kaže, brejnstormaš. Ljudi koji te poznaju uhvate onih par sekundi na odjavnoj špici ili pročitaju pokoji intervju pa te tete u dućanu, ako im se sviđa serija, puste da kupiš cigarete preko reda u zamjenu za odgovor na pitanje kako će završiti njihov najdraži par, mada i same znaju da će se vjenčati na kraju. Ali nemam s tim problem, tako stvari idu. Glumci su u toj priči zvijezde, njihova lica su svake večeri na malim ekranima. A to sa sobom nosi i određeni rizik. Ako se serija ispostavi loša, ti si negdje u pozadini, oni su na prvoj liniji. Barem što se publike tiče. Ako uspiješ biti kritičan i ciničan, da publika to voli, da se stvar emitira u osam navečer, onda ti to nitko neće zabraniti, dapače.