„Patrijarhat ima duboke korijene na Balkanu. Ubija se svaki pokušaj osamostaljenja i jačanja suvremene žene u Makedoniji, čak i u najurbanijim dijelovima zemlje. Muški „mindset“ se primjenjuje kao način discipliniranja, kako bi se vječno ostalo ispod nivoa dostojanstva i životnog mira. bore se kako bi se dokazale u svojim karijerama, kako bi ekonomski same osigurale sve što je neophodno, trude se ispuniti ustanovljenje norme koje se lijepe ženama (domaćica, dobra majka, poštena, mirna, tiha, čista, nevina …), jer u suprotnome im se loše piše, i njima i njihovim najmilijima“, kaže u razgovoru za Lupigu Doroti Pačkova, makedonska slikarica, aktivistica i borkinja za ženska prava. Uz sve to Pačkova je i pokretačica te administratorica Facebook grupe „One can“ koja okuplja samohrane majke za međusobnu pomoć i podršku, a pritom je i sama samohrana majka.

Samo u posljednjih mjesec dana ove godine dogodila su se četiri ubojstva žena koje su počinili njihovi partneri, supruzi, očevi i sinovi. U nešto više od godinu dana 16 je žena ubijeno od strane muškaraca s kojima su bile u obiteljskoj ili partnerskoj vezi. Ubijane su žene svih generacija – kćeri, majke i bake. Svakih 28 dana u Hrvatskoj jednu ženu ubije njezin sadašnji ili bivši partner. Više od 30 žena svakog dana trpi fizičko nasilje od strane sadašnjeg ili bivšeg supružnika. Svakih 11 dana, jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin partner ili suprug. „Prema našim iskustvima, s obzirom na ekonomske prilike i na cijelu socijalnu situaciju u Hrvatskoj, u pravilu se na sudovima u slučajevima obiteljskog nasilja izriču minimalne kazne. Zatvorske kazne se primjenjuju vrlo rijetko“, govori u razgovoru za Lupigu Ines Bojić, odvjetnica koja već godinama radi na slučajevima obiteljskog i seksualnog nasilja.

„Danas su bolji komunikacijski kanali, pa imamo veće i brže širenje laži. Prije su falsifikatori morali pronaći određenu vrstu urednika. Danas, pak, svaki antimuslimanski lažljivac ili svaki antisemitski imbecil može objaviti svoje zavjere na Internetu“, u jednom od svojih posljednjih intervjua rekao je Umberto Eco, talijanski književnik i filozof, koji je preminuo sinoć u 85. godini života. Povod razgovoru bio je Ecov posljednji roman „Numero Zero“ u kojem se bavi istinama i lažima masovnih medija. U intervjuu za francuski Le Monde u lipnju prošle godine Eco objašnjava zašto je nužno da se rehabilitira kritičko razmišljanje u novinarstvu i proširi njegov spektar. „U novinama bi trebali imati jednu do dvije stranice za kritiziranje internetskih stranica, gdje bi se prokazivali lažljivi portali i oni kojima čitatelji mogu vjerovati“, predlagao je Eco.

„Mi djevojčicama govorimo: možete postati predsjednice, možete putovati u svemir, ali možete i ostati kod kuće i odgajati djecu. Ali s druge strane ne odgajamo dječake da je njihov legitiman izbor ostati kod kuće i brinuti se za djecu“, kaže u intervjuu za Lupigu politologinja Marjeta Šinko. Ustvrdit će i kako se danas pokazuje da se ženska prava moraju uvijek iznova braniti i da žene u niti jednom trenutku ne mogu sjesti, zadovoljno se opustiti i reći "u redu, dostigle smo nešto što više nikad neće biti napadnuto". „Užasno je tužno da se moja generacija i mlađe generacija žena moraju boriti za prava koja su bila samorazumljiva generaciji moje majke“, zaključit će Šinko, doktorica znanosti i asistentica na Fakultetu političkih znanosti gdje je suradnica u nastavi pri kolegijima "Komparativni politički sustavi", "Javne politike" i "Uvod u političku znanost".

"O tome se uopće nije govorilo, to je bila duboko tabuizirana tema, prekrivena traumom i tišinom koju sam htjela razbiti. Čak se ni unutar obitelji čiji su članovi nestali nije to spominjalo. Do 2003. godine nije bilo nikakvog kontakta između dvije strane. Prelaženje linije razgraničenja nije bilo moguće, ako ste se htjeli sastati s nekim s druge strane, morali ste imati posebne dozvole, telefonski kontakti su bili izuzetno ograničeni. Za ciparske Grke je bilo veliko iznenađenje da nisu samo njihovi sunarodnjaci nestali, već da je to problem koji muči obje strane. A ciparski Turci su mislili da su njihovi bližnji zarobljeni i da će se vratiti", govori za Lupigu Sevgul Uludag. Ova nagrađivana novinarka već 15 godina neumorno istražuje i piše o nestalima u međuetničkom sukobu koji se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća vodio na Cipru, zbog čega i danas prima brojne prijetnje.

„Ne bih rekao da u Hrvatskoj ljudi ne štede za stare dane, samo je ta štednja češće u nekretninama, oročenim depozitima ili osiguranju. Naša sklonost nekretninama i štednji u banci, koji nisu nužno najbolji izbor za mirovinsku štednju, vjerojatno je odraz tradicije, inercije i veće sklonosti likvidnosti. Zato u nekim zemljama pokušavaju omogućiti korištenje dijela dobrovoljne mirovinske štednje i prije mirovine, ili prije 50 godina života kao kod nas, u slučaju bolesti ili druge potrebe. U drugima se novozaposleni automatski učlanjuju u dobrovoljni fond iz kojeg mogu istupiti ako žele“, kaže u razgovoru za Lupigu Zoran Anušić Viši savjetnik Svjetske banke koji radi na mirovinskim i socijalnim sustavima niza zemalja u kojima se provode reforme. Upravo je Anušić 1995. godine u Opatiji, kao mladi ekonomist, bio prva osoba koja je u Hrvatskoj spomenula potrebu da se ozbiljno izmijene pravila mirovinskog osiguranja i uvede obvezna i dobrovoljna mirovinska štednja.