Prvi put tema na Spikiginu je predstavljanje nove knjige autora koji sjeda na vruću spikiginsku stolicu, a kako spojiti kazivanje priča i kazivanje o knjizi pokazat će zagrebačkoj publici Ahmed Burić, koji stiže sa svojim romanom “Tebi šega što se zoven Donald?” pisanim u formi monologa. Burić je književnik širokog spektra: objavio je četiri zbirke poezije, dvije eseja, zbirku kratkih priča i roman. Novinar od ra(t)nih devedesetih koji objavljuje i uređuje po regiji, a već nekoliko godina je stalni Lupigin kolumnist.

Već je provjeren na Pričiginu (ocjena: odličan), pa publika Spikigina s pravom očekuje neposrednu i strastvenu interpretaciju dijelova iz romana, uz neizbježne spikiginske improvizacije. S Ahmedom Burićem uoči Spikigina razgovaramo o publici koja je dočekala njegov roman, o današnjem Sarajevu, o generaciji koja je mladost ispratila u ratnim devedesetima te o radu, pisanju pričanju.

Nakon četiri zbirke poezije i dvije zbirke priča, evo i romana. Kome je namijenjen roman „Tebi šega što se zovem Donald?“? Razumiju li sarajevski jezik ulice mladi Sarajlije kojima je danas dvadeset i nešto godina, kao i Vama početkom devedesetih kad je počeo rat?

- Uh, odmah pa “najskuplje” pitanje. Kome je namijenjen roman „Tebi šega što se zovem Donald“? U posveti piše: “Mojima, koji su preživjeli i znali ispričati”. Nama, iako ne volim množine takve vrste, koji smo preživjeli te, uglavnom turobne i neinspirativne devedesete, iz kojih smo izašli stariji, tromiji, razočaraniji… No, lagao bih kad bi rekao da mi nije drago što se roman sviđa ljudima van Sarajeva, a pisan je ultimativnim "sarajevskim" jezikom. Da li taj jezik razumiju nove generacije u Sarajevu? Sudeći prema porukama mlađe generacije koje dobijam, izgleda da je odgovor potvrdan, ali ne zanosim se, to je, ipak, manjina. No, moglo bi biti da će biti onih koji se identificiraju s tom knjigom, jer je to ipak jezik koji su čuli od starijih, na ulici ili po kafanama, u taksiju. Nije im lako, odrastaju u vremenu bez ideala, kad je mojoj generaciji bilo dvadeset i jedna, barem je postojala neka nada. Čini se da "Donalda" tzv. "zvanična" kritika još ne percipira, ali moram reći da ne brinem previše oko toga, to će doći nakon što knjigu pohvale u Hrvatskoj i Srbiji.

Naslovnica knjige Ahmeda Burića (IZVOR: Spikigin)

U svojoj recenziji romana „Tebi šega što se zovem Donald“, Kruno Lokotar spominje kako je na sličan način sleng u hrvatskoj književnosti sedamdesetih godina afirmirao Majdak sa „Kužiš, stari moj“. Koje su sličnosti, a koje razlike „Tebi šega…“ i „Kužiš, stari moj“?

- Lokotar, obično, zna o čemu govori, pa i u ovom slučaju, ali bez obzira na sve, kod te proze u trapericama meni osobno je bliža recimo Glumčeva “Zagrepčanka”, pa i Majetićev “Čangi”, ali kultna knjiga te generacije jeste “Kužiš, stari moj”. Iskreno, meni je tu uvijek malo smetala taj momokaporovski stil u kojem se htjelo pod svaku cijenu dopasti čitaocu. „Kužiš, stari moj“, iako dobro napisan, ipak, “prodaje” jednu sliku svijeta, „Donald“ ne "prodaje" ništa, osim što prosijava svoja sjećanja, i propituje neke stereotipe o Sarajevu, Bosancima, pa i svijetu, ako hoćete.

„Tebi šega…“ opisuje muškarce i muške rituale koji su isto stradali u ratu, ali slušaju se i žene, osobito ona koju „nisam u životu ni krivo pogledo“. Na koji način je rat djelovao na sarajevske žene vaše generacije, a kako na mlađe? Koliko danas mlade žene cijene školovanje, diplomu i afirmaciju u poslu?

- Mislim da je, ako se uopće na taj način može govoriti, na sarajevske žene djelovao u najmanje dva smjera, i nekoliko talasa. Uporedo su trajali procesi emancipacije i retradicionalizacija, tako da je danas ta lepeza šira nego, uvjetno kazano, u naše vrijeme. S druge strane, vrijeme turbo-folka jeste donijelo jednu drugu vrstu odnosa između žena i muškaraca, ali svakako ne pripadam tom (polu)svijetu , pa ne mogu ni validno suditi o njemu. Upitan prije par mjeseci – “što čitate od domaće produkcije” – odgovorio sam lako i bez ustezanja: “uglavnom, žene”. I bilo je tako: u tom trenutku ste imali, i danas još uvijek imate nekoliko "drugarica" koje su "muški" radile posao, da se onako starinski, rockerski izrazim, uz blag rizik da budem optužen za seksizam. Na nekim pozicijama danas možete vidjeti izrazito sposobne i jake žene, a koliko se općenito u društvu cijene škola, diploma i afirmacija u poslu, to je u ovom trenutku vrlo kompleksno pitanje: u ovom društvu je vrlo teško nešto postići isključivo svojim radom, ovo je vrijeme familijarno-klijentelistčko-korupcionaških odnosa i ako ste van toga ne piše vam se najsjajnije. Bili žena ili muškarac.

Najava za Burićev nastup u caffe baru No Sikiriki (FOTO: spikigin)

U Sarajevu ste bili za vrijeme rata i danas radite kao novinar. Jeste li, kao Donald u Parizu, pomišljali na to da odete živjeti u neku drugu zemlju, gdje ima „neki pežo, reno servis“ i gdje oni koji su „vazda radili, vazda imali i ne bi gladni ostali“?

- Istina je da i danas radim u novinarstvu, a ne mogu se baš pohvaliti dugim ratnim sarajevskim stažom, tad su mi se dogodile neke grozne stvari, pa sam završio u Ljubljani, u Mladininoj redakciji. Ali, mentalno sam bio "tu": kao neko formiran u kulturnom kodu koji počinje oko Prokletija i Egejske Makedonije, a završava oko Trsta i Villacha, naravno da sam imao dilemu da odem negdje gdje, kako kažete, ima ozbiljan servis pa ljudi rade. Svijet isprva biva veliki, trajanjem to ostane, ali čovjek treba sve manji prostor da bi u njemu živio, i realizirao ono što radi. Uz sve to moj limit je činjenica da mi je jezik – obrt, i da ne bih u nekom drugom mogao postići one nijanse potrebne da se piše na njemu, a da bih time bio zadovoljan. Kako nas uči Czeslaw Milosz – “pisanje na poljskom je razgovor s mrtvima”. Imam tu sreću da svojim pisanjem razgovaram i sa živima, biće da je tako negdje zapisano. U nekom drugom životu, možda bih bio barski pijanist na granici solidnog, ili izvjestitelj s utakmica 2. Bundeslige, ali biće da su ta mjesta zauzeta, pa me, što se kaže, nije zapalo.

Na Pričiginu ste se dokazali kao odličan kazivatelj priča. Kakvu publiku očekujete na Spikiginu? Jeste li pratili dosadašnje nastupe na Spikiginu i postavljene standarde u kazivanju priča? Jeste li dosad nastupali pred zagrebačkom publikom?

- “Pričigin” i sve što je iz njega izraslo zrači nekom sjajnom, neusiljenom energijom, a zamišljen je kao dizanje na viši nivo, da tako kažem, životnog pričanja priča, što je disciplina u kojoj su Sarajlije i Splićani među najboljima. Tako da mogu biti ponosan što sam pozvan na desetogodišnjicu Pričigina, kao jedan od najboljih u prethodnim izdanjima. I onda među te razvikane underground mačore dođe Tanja Mravak i "razvali". Koliko vidim, Spikigin fura istu spiku, i tu opet dolaze do izražaja ljudi čiji tekst volim, malo i neovisno o tome kako ga ljudi interpretiraju: Prtenjača, Rašeta, Bulić, to su ljudi koji imaju senzibilitet, i mislim da bi mi na njihovom nastupu bilo zabavno.Da, nastupao sam pred zagrebačkom publikom, ali to su bili mali, komorni nastupi, uglavnom s poezijom, i ne mogu se žaliti da sam loše prošao. A, kakvu publiku očekujem? Uglavnom svoju raju, u Zagrebu je puno ljudi koje volim i taj je odnos obostran, plus što No Sikiriki ima i svoju raju, pa mislim da će se ti ljudi međusobno razumjeti. Spikigin ima i nešto svojih fanova, i još ako se potrefi da neko s Trešnjevke pođe na večernje dvije–tri pive i ostane s nama te noći, onda kud ćeš bolje. Spokojan sam oko toga: sve je to neki fini svijet, i marginaliziran i specijalan, zbog kojeg se neće uvoditi lex specialis.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Haris Čalkić