Povodom novog romana Jurice Pavičića pod nazivom 'Žena s drugog kata', razgovarali smo s našim poznatim novinarem i piscem, kojeg ne treba posebno predstavljati. U novoj knjizi Pavičić se bavi njemu omiljenom temom – mediteranskom obitelji, unutar koje posebnu pažnju posvećuje arhetipskom odnosu snahe i svekrve dovedenom do krajnosti, a radnju ponovo smješta u Split, ovaj put u nešto skorijoj budućnosti. „Bio mi je gušt napisati knjigu koja je dominantno u i o Splitu, a Split se promatra kroz oči osobe koja je dugo bila u zatvoru pa vidi te šokantne promjene, koje se građanima dešavaju milimetarskim tempom – od industrijskog grada do hipsterskog pseudoraja finih zalogajnica i mlade boemske buržoazije, koja je tu našla miks Venecije i Ibize. Izabrao sam Kman jer to nije jedan od onih izrazito depriviranih istočnih kvartova Splita koji imaju infrastrukturne probleme. To nije kvart u nastajanju, ali je tipičan jer u njemu dominiraju višegeneracijske obiteljske kuće“, kaže Pavičić u intervjuu za Lupigu.

„Škola nije demokratska ustanova. Uglavnom su ravnatelji ti koji imaju vrlo veliku moć te je cijelo upravljanje postavljeno hijerarhijski. Učenička vijeća, vijeća roditelja pa čak i školski odbori forma su koju škole zadovoljavaju, no ne vide dodatnu vrijednost u njihovom uključivanju u upravljanju školom. Pojam podijeljeno vodstvo (distributed leadership) koji je trend u zemljama s razvijenim obrazovnim politikama, u Hrvatskoj je gotovo nepoznanica“, kaže u razgovoru za Lupigu politolog Marko Kovačić s Instituta za društvena istraživanja, koji je ujedno i koordinator zajedničkog projekta matičnog instituta, GONG-a i inicijative GOOD. Kovačić tvrdi da se na vrijednosti koncilijantnosti, kompromisa, jednakosti i uvažavanja mišljenja drugoga gleda kao na izraz slabosti, a da sistem, čiji su mladi sastavni dio, daje do znanja kako je za uspjeh važno biti autoritaran.

Nije baš normalno i prirodno raditi i po 12 sati dnevno da bi si čovjek priskrbio vodu i hranu, bez kojih nije moguć kao biće. Jednako tako, nije normalno niti prirodno luđački kupovati tolike krpice i gadgete, na što se uglavnom svodi naš život. Na tešku šljaku, da bi kupili gomilu stvari koje nam uopće ne trebaju. Sreća je samo naličje nesreće. Živimo u svijetu dualnosti, radost/tuga, siromaštvo/bogatstvo, zdravlje/bolest i tako dalje. Kažu da je moguće nadići svijet dualnost, kršćanski mistici nazvali su to stapanjem s Bogom, budisti prosvjetljenjem... To je osjećaj jedinstva sa svijetom, mnogi ga od nas ponekad dožive, no održavati ga mogu samo rijetki, oni koji su pojmili da su sreća i nesreća zapravo bez supstance, puke tvorevina našeg smušenog uma. Mi ostali osuđeni smo na stalne izmjene sreće i nesreće, radosti i tuge, uspjeha i neuspjeha. I dakako da je moguće stvoriti sretan lik bez odskliznuća u utopiju, no nitko nije sretan 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Osim toga, sreća nije must have.

"Očito su i obitelj, i škola, i društvo zakazali u svojoj bitnoj zadaći – da djecu pouče kako je nesnošljivost pogubna i opasna. Međutim, licemjerno je optuživati samo maloljetnike koji to čine, a istodobno tolerirati pojavu da se mnoge osobe iz javnog života ne distanciraju od simbola i ličnosti koje su bile predstavnici takvih režima. Upravo zato smo upozoravali i upozoravamo da je iznimno važno da djeca u dječjem vrtiću i školi dobivaju sustavnu poduku iz građanskog odgoja i odgoja za ljudska prava te za toleranciju i suživot u demokratskom društvu. Djeci treba jasno reći kako je govor mržnje neprihvatljiv i da je uporaba znakovlja rasističkih režima zakonom zabranjena i kažnjiva, odnosno da je pravo na izražavanje vlastitih stajališta i političkih uvjerenja ograničeno obvezom poštovanja ljudskih prava drugih", kaže nam pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić.

Dugo na hrvatskom satiričnom w/nebu nije osvanulo tako beskrupulozno i sjajno sazviježđe kao što je kolektiv zajebanata "DI SU PARE?". Postratna generacija lupeža iz Splita, već godinama postavlja iščašene memove na Facebook, ali široj javnosti poznatiji su tek od ove godine, kada su se svojim montažama, akcijama i video uratcima probili i u mainstream te privukli nešto veću pozornost omladinskih medija, poput portala X-ica. Ova skupina administratora, osim što po odabiru tema, duhu i humoru u najmanju ruku podsjeća na novi val splitskih hip-hopera okupljenih oko Vojka Vrućine i Kreše Bengalke, vodi i stranice "Garica" te sve popularniju grupu podrške utamničenom bivšem premijeru Ivi Sanaderu, "Ćaća se vrača". Potiču javne akcije slanja pisama i poklona Sanaderu u Remetinec. Povodom odluke Županijskog suda u Zagrebu da Ćaću ne pusti iz zatvora, ali i niza drugih aktualnosti u njihovom fokusu, donosimo vam kratki intervju s njima.

"Tokom noći sa srede na četvrtak u Beogradu je bilo dosta pljuskova i vetra. Ljudi su zaklon potražili u obližnjoj garaži preko puta parka i u okolnim ulicama. Neki ljudi su ostali u šatorima, a neki na kiši, jer jednostavno nisu imali gde da se sklone. Garaža u koju su se sklonili ljudi bila je prepuna vode, deca su spavala u velikim barama i na ledenom betonu, bosa, bez pokrivača, bez ikakvog skloništa od kiše, bez šatora i vreća. Ljudi su bili očajni, potpuno mokri. U četvrtak je bila identična situacija. Hladno, kiša, vetar i dosta ljudi koji su potpuno pokisli, u letnjim papučama ili bosi, deca promrzla i mokra. Dozvoljeno im je da borave samo u jednom delu te garaže... Dosta ljudi je spavalo i ležalo na betonu u natkrivenom delu autobuske i železničke stanice, na otvorenom. Dolazi hladno i kišovito vreme, dosta ljudi će biti bolesno obzirom na katastrofalne (ne)uslove u kojima borave", upozorava Nataša Despotović iz organizacije No Border.