MIRA BIĆANIĆ, PROFESORICA PRAVOSLAVNE GIMNAZIJE U ZAGREBU

Đake nam kamenuju zatucani vršnjaci

ritn by: Ivan Kegelj | 07.01.2016.
MIRA BIĆANIĆ, PROFESORICA PRAVOSLAVNE GIMNAZIJE U ZAGREBU: Đake nam kamenuju zatucani vršnjaci
Učenike i učenice Srpske pravoslavne opšte gimnazije Kantakuzina Katarina Branković u Zagrebu vršnjaci iz susjedne strukovne škole kamenuju, verbalno ih provociraju i maltretiraju. Opisani incidenti događaju se od kad je Srpska pravoslavna gimnazija preselila u novu zgradu na Svetom Duhu. O ovim incidentima javnost je prvi put imala priliku čuti koncem prošle godine, kad je zabilježen posljednji slučaj kamenovanja. Nije to bio prvi takav napad. Za dosadašnje incidente javnost nije imala priliku čuti, jer uprava Srpske pravoslavne škole iz razumljivih razloga nije željela takvu vrstu pozornosti. O radu ove škole, o njezinom osnivanju i načinu djelovanja te o napadima kojima su izloženi njezini đaci razgovarali smo sa profesoricom Mirom Bićanić, koja u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji radi od njezinog osnivanja.

Učenike i učenice Srpske pravoslavne opšte gimnazije Kantakuzina Katarina Branković u Zagrebu vršnjaci iz susjedne strukovne škole kamenuju, verbalno ih provociraju i maltretiraju. Opisani incidenti događaju se od kad je Srpska pravoslavna gimnazija preselila u novu zgradu na Svetom Duhu. O ovim incidentima javnost je prvi put imala priliku čuti koncem prošle godine, kad je zabilježen posljednji slučaj kamenovanja. Nije to bio prvi takav napad. Za dosadašnje incidente javnost nije imala priliku čuti, jer uprava Srpske pravoslavne škole iz razumljivih razloga nije željela takvu vrstu pozornosti. O radu ove škole, o njezinom osnivanju i načinu djelovanja te o napadima kojima su izloženi njezini đaci razgovarali smo sa profesoricom Mirom Bićanić, koja u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji radi od njezinog osnivanja. 

Kako je osnovana Srpska pravoslavna opća gimnazija?

- Dugo vremena postojala je ideja pokojnog zagrebačkog mitropolita Jovana Pavlovića o osnivanju škole, ali obzirom da je najprije trebalo ishoditi povrat imovine Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, postavljalo se pitanje adekvatnog prostora. Mitropolitovu ideju podržalo je nekoliko uglednih intelektualca, zagrebačkih Srba, s kojima se 2004. godine krenulo u realizaciju osnivanja škole, da bi ona na koncu bila registrirana i započela s radom 2005. godine. Pravoslavna gimnazija prvotno je zamišljena ne samo kao obrazovni, nego i kao socijalni projekt. Inače, valja reći da je početkom devetnaestog stoljeća u Zagrebu djelovala   Osnovna srpska škola, koja je s prekidima i uz određene probleme radila sve do 1941. godine. Bila je smještena u Bogovićevoj ulici, na broju 7, a 1941. godine je zatvorena, naravno – nasilno, i na mjestu škole je otvoren ured za rasno obilježavanje Srba i Židova. 

U školi imate četiri razreda, koja pohađaju uglavnom djeca iz provincije, iz povratničkih obitelji. 

- Da, njihovo školovanje zamišljeno je kao puni aranžman. Sve im je osigurano, od džeparca, preko smještaja u srednjoškolskim đačkim domovima Grada Zagreba, do udžbenika, putovanja i kulturne ponude Zagreba: kina i kazališta.

Jedna od prošlih generacija đaka Srpske pravoslavne gimnazije (FOTO: novosti.rs)

Svake godine, dakle, upisujete po jedan razred. Interes je veći ili manji od toga? 

- Interes je otprilike uvijek jednak, s tim da je 2005. godine, kad je škola krenula s radom, bio najmanji. Tad smo u jedan razred upisali svega deset učenika. Školu su upisivala uglavnom djeca srpske nacionalnosti iz svih hrvatskih regija pa i iz susjednih država. Trebalo je pomalo i hrabrosti za odluku da se dijete upiše u srpsku pravoslavnu gimnaziju. Početak našeg rada bio je medijski izuzetno popraćen i svakog je zanimalo zašto se u Zagrebu otvara baš ta škola, iako su već tada postojale i mađarska i talijanska gimnazija. Naravno, u našu školu su se od prve generacije upisivala i djeca koja nisu srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti.  

Jeste li, radeći s djecom tih prvih godina, osjetili njihovu traumu jer dolaze iz jedne stigmatizirane zajednice. 

- Naravno. Školu su upisivali dječaci i djevojčice rođeni 1991. ili 1992. godine. Tih prvih godina mi smo možda više bili posvećeni radu s djecom u smislu rehabilitacije, terapije tih mladih duša. S vremenom, kad bi se stvorilo povjerenje u interakciji nastavnici - učenici, djeca bi se otvorila. Kad vidite da dijete upada u neku krizu, u neko ozbiljnije depresivno stanje, onda bi se otvarala ta mjesta, te takozvane dvostruke biografije. S jedne strane to je mlad čovjek pred kojim je u potpunosti otvorena neka životna perspektiva, a s druge strane toliko je tereta na tim pojedinim mladim dušama; tereta svakakvih ružnih i strašnih uspomena. Imali smo jednog učenika koji je u školskoj zadaći napisao je selio preko dvadeset puta. Nagledao se scena koje ne znam da bih našla u filmu Sama Peckinpacha i Emira Kusturice. Goli naturalizam. 

Nešto od tih ružnih i strašnih uspomena djeca koja pohađaju vašu školu skupila su i u Zagrebu. Nedavno smo mogli pročitati da su ih vršnjaci kamenovali. 

- Da. Dok je škola bila smještena u centru grada, u Bogovićevoj ulici, mi smo bili u žiži svih gradskih zbivanja, odlično locirani i umreženi. Od preseljenja na Sveti duh, 2012. godine, malo smo se dislocirali. Naša nova zgrada, zajedno s duhovnim centrom i kapelom koja se tamo nalazi, čine jedan oveći kompleks, koji jednostavno upada u oči. Preko puta imamo jednu strukovnu školu, trogodišnju. S pojedinim učenicima te škole imamo problem od kad smo se preselili, zato što djeca čekaju isti autobus, putuju u istom smjeru svakog jutra u isto vrijeme. Oni vide naše učenike kada izađu iz autobusa, vide u koje dvorište ulaze. Strukovna škola o kojoj govorim, koliko znam, ima dosta problema s huliganskim, nasilničkim ponašanjem, kao i s govorom mržnje, ali nitko ne zna kako to riješiti. Na nama je to eskaliralo. Dakle, to kamenovanje nije nikakav izdvojeni incident ili nova priča. To je priča koja nam se događa od preseljenja. Nakon zadnjeg kamenovanja o tome sam razgovarala sa svojim učenicima, na njihovu inicijativu. Oni imaju izrazito dobru volju da se problem riješi, jer jako im je stalo da ih netko ne percipira kao nekakve negativce, što nas opet vraća na problem stigmatiziranosti građana srpske nacionalnosti. Jedna učenica je predložila zajedničke radionice s đacima strukovne škole, odnosno organiziranje druženja na kojima bi se djeca upoznala i povezala.   

Djeca nisu konzervativna, nego su zatucana. (FOTO: Davor Kovačević / Novi list)

Nedavni incident bio je prvi put kad je o kamenovanju Vaših đaka doznala šira javnost. Zašto?

- Naša škola to nije htjela medijski eksponirati, kako se opet ne bi nešto krivo percipiralo. Dakle, smatrali su da su to nekakve prolazne pojave i da se tome može stati na kraj. Zato sam skeptična prema zajedničkim projektima približavanja djece, jer mi se čini da na drugoj strani naprosto nema dobre volje. Mislim da je taj nacionalizam, kojim su napadi motivirani, naprosto ugrađen u obrazovni sustav ove zemlje.

Mogu li se napadi na djecu iz srpske gimnazije povezati s dinamikom dnevne politike? Događaju li se napadi češće kad na dnevni red društva dođu pitanja poput ćirilice u Vukovaru? 

- Apsolutno. Potpuno i namjerno se forsira negativna percepcija cijele jedne zajednice u javnosti i društvu. S vremena na vrijeme istura se nekakav događaj da bi se potvrdile sve antivrijednosti koje živimo u kontinutetu od 25 godina. Mi smo dva puta ostali bez dvojezične ploče na kojoj stoji naziv škole. Ispod naše stoji još jedna ploča, međunarodna škole koja se također nalazi u našoj zgradi. Ploča je latinična i nitko je nije razbio. Mi svoju ploču više nismo ni stavljali. I sama sam jednom doživjela napad djece iz susjedne strukovne škole. Čitala sam tjednik Novosti, koji dio sadržaja objavljuje na ćirilici. Dvojica su mi preko tih novina htjela sjesti u krilo pa je skoro došlo do fizičkog obračuna, ali momci su odustali. Ako Ustav svima osigurava ista prava, ako su manjine naše bogatstvo, zašto ja ne bi mogla javno čitati novine na ćirilici ili na bilo kojem drugom pismu?

Svojedobno ste u tekstu pod naslovom "Školovanje pod šljemom" opisali svoja iskustva iz škola u kojima ste radili, od Belog Manastira preko Virovitice do više zagrebačkih škola. Na temelju čega ste zaključili da je nacionalizam ugrađen u školski sustav?

- Jedan od dokaza je i otpor da se građanski odgoj i obrazovanje kao jedan interdisciplinarni predmet uvede u nastavničku praksu u hrvatskim školama. Ja bih ga, recimo, uvela već od prvog razreda osnovne škole, kao predmet koji mlade ljude podučava što je to građanska država, koja su prava i obaveze građanina, odnosno koja i kakva prava i obaveze imaju ne samo nacionalne, nego sve manjine.

Zgrada Sprske pravoslavne opšte gimnazije na Svetom Duhu u Zagrebu (FOTO: srpskagimnazija-zg.org)

Govorili ste i o problematičnom nastavnom kadru. Dio nastavnika pred djecom afirmativno govori o najcrnjim idejama minulog stoljeća. 

- Apsolutno. Takvih nastavnika ima i danas. Dakle, jako puno toga ovisi o natavnom kadru,  o tome koliko sami nastavnici razumiju tu problematiku, koliko su sami indoktrinirani, koliko su zapravo istinski obrazovani i koliko vole to što rade i čime se bave. Mi u društvu imamo problema s elemntarnim odgojem, sve je prožeto nasiljem, a u sustavu nema mjera i pedagoških modela koji bi na pravi način mogli odgovoriti na problem vršnjačkog nasilja. A danas imamo toliko toga: nasilje na društvenim mrežama, ismijavanje zbog radikalno različitih socijalnih statusa nekih učenika. Morate znati da mi u školama imamo gladne djece. Imamo djecu koja nemaju što obući.

Doslovno?

- Da, doslovno. Kad se dogodio jedan od napada na našu djecu, a ja sam mu bila svjedok, njihov vršnjak iz strukovne škole vikao je: pogledaj kakvu su zgradu dobile Srbende, a vidi kako izgleda naša škola. Dakle, u pitanju je, između ostalog, socijalna frustracija koja se onda promeće u nasilje. Takvog nasilja u našem ruštvu ima koliko želite, a u ponašanju mladih ljudi ono je najvidljivije. Mi u školama danas imamo djecu s neuobičajenim ponašanjem, jer nije baš prirodno da je mladi čovjek nasilan, da mrzi, da je ultra-tradicionalistički raspoložen. Odanost domovini, naciji, vjeri – to je legitimacija kakvu djeca smaraju najvažnijom. Netko vjeruje da je to konzervativizam, ali to nije konzervativizam. To je primitivizam, to je doslovno zatucanost. 

Može li to škola ispraviti? Kad govorite o građanskom odgoju, zamišljam učenike prvog razreda srednje kako napamet bubaju prava i dužnosti građanina. 

- Da, tako to u realizaciji otprilike izgleda, ali naravno ne svugdje. Postoje dokazi da se na djecu može utjecati, jer oni jesu u formativnoj dobi, u godinama kada postavljaju pitanja na različite načine. Dakle, traže se. Ako ih se dobro uputi u neka područja i ako se s njima radi na tim područjima gdje postoje problemi, pomaci i rezultati se vide. Inače, problematično je što škola funkcionira kao zaseban element u odgoju. Slaba je ta povezanost s roditeljima, koji su također u današnjim vremenima osjetljiva i ranjiva populacija.  S učenicima koji imaju problema u paketu vrlo često dolaze i obitelji teškog socijalnog stusa, gdje su međuljudski odnosi katastrofalni, gdje su ta djeca zaista prepuštena sebi. Trebalo bi prvo tom roditelju pružiti neku podršku, jer ljudi gube posao, razvode se, djeca žive malo s jednim roditeljem malo s drugim, ne dobivaju ono najosnovnije što im treba. Gdje je tu zdrav razgovor s djetetom? Nema ga. Dakle, niti roditelji nemaju neku podršku u ovome društvu. Mislim da smo mi doživjeli taj opći raspad obiteljskog života. Nastavnici to sve uočavaju i koliko se može pomoći – pomažu, ali ne može to biti bog zna kako velika pomoć, jer dijete se vraća doma, u situaciju koja nije najbolja. Ne možete ga izmjestiti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije