NIKOLA BERTOLINO – UREDNIK VELIKOG NOLITA

„Poluge nekadašnje vlasti još uvijek imaju kontinuitet“

ritn by: Vid Jeraj | 10.08.2015.
NIKOLA BERTOLINO – UREDNIK VELIKOG NOLITA: „Poluge nekadašnje vlasti još uvijek imaju kontinuitet“
„Iako uvijek u dubokoj opoziciji u odnosu na vladajuću ideologiju i njene institucije, Danilo Kiš, već za života, a pogotovo neposredno poslije smrti, postao priznat i slavljen. Dobio je najviše državne nagrade Srbije i Jugoslavije – Sedmojulsku i Avnojevu. Postao je akademik, dopisni član SANU. I Crkva je pokušala da ga prisvoji, neprimjerenim govorom jednog njenog velikodostojnika nad njegovim odrom. No, nemoguće je izbjeći pitanje kako bi on kao pisac, kao savjest svoje epohe, reagirao na tragediju kroz koju je Srbija prolazila, i još uvijek prolazi, poslije njegove smrti“, govori u intervju za Lupigu, Nikola Bertolino, urednik u više nakladničkih kuća, među ostalim i u slavnom Nolitu. „Penkalom protiv nacionalizma“, ukratko bi se mogao sažeti životni put 84-godišnjeg Bertolina, koji je počeo u rodnom mu Buenos Airesu, a nastavio se preko Zagreba i Beograda.

Penkalom protiv nacionalizma, ukratko bi se dao opisati životni put i urednički rad Nikole Bertolina, kako ga opisuje memoarska knjiga „Knjiga o zavičajima“, objavljena početkom srpnja kod izdavačke kuće Sandorf. Urednik u više nakladničkih kuća od kojih je najpoznatiji njegov angažman u izdavačkoj kući Nolit, g. Bertolino imao je iznimno zanimljiv životni vijek, na braniku humanosti. Dok je odrastao, na njegovu su se ćud u formiranju upisivali dojmovi razasuti od Buenos Airesa do Zagreba i Beograda, ujevićevskim riječima 'od nemila do nedraga', prelazeći usput dalmatinskim, slavonskim i zagorskim, baš kao i hercegovačkim gradićima i mjestašcima. U razgovoru za Lupigu 84-godišnji Bertolino osvrnuo se na najveće izazove u svojoj karijeri, otpore srbijanskim nacionalistima već i uoči, kao i za vrijeme „afere Kiš“, sukobe sa staljinističkim te naposljetku vjeru u ideju Jugoslavije, sa sagledavanjem svih njezinih slabosti i pukotina. 

Nikola Bertolino
"Danas se rijetko kad izdavač odvaži da tiska više od 500 primjeraka" - Nikola Bertolino (FOTO: Lupiga.Com)

Na predstavljanju vaše „Knjige o zavičajima“ u Zagrebu, uvodničar Miljenko Jergović rekao je kako izdavačka kuća Nolit – u kojoj ste bili urednik – ima jednu od najljepših biografija u izdavaštvu. Možete li mlađim generacijama pojasniti na što se zapravo ovdje misli?

- Nolitova izdavačka produkcija u njegovim najboljim godinama premašivala je broj od 400 naslova godišnje. Obuhvaćala je čuvene biblioteke na kojima se dobrim dijelom formirao duhovni život čitavih generacija – „Sazvežđa“ (urednik Miloš Stambolić), „Orfej“ (urednik Zoran Mišić), „Književnost i civilizacija“ (urednik Jovan Hristić), „Metamorfoze“ (urednik Vasko Popa), pa i biblioteka „Nolit“, koju smo uređivali nas četvorica urednika: Bora Radović i Ivan V. Lalić (poezija), Jovan Hristić (drama) i ja (proza). Tiraža Nolitovih izdanja kretala se između tisuću i deset tisuća primjeraka (prosječno 2.000-3.000). I druge velike kuće u tadašnjoj državi, kako u Beogradu tako i u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, mogle su se pohvaliti sličnim rezultatima. Danas na sajmovima knjiga možda možemo ustanoviti da je produkcija relativno bogata, da postoji mnoštvo novih izdanja, ali pogledajmo njihove tiraže! Rijetko kad se izdavač odvaži da tiska više od 500 primjeraka.

Rođeni u Buenos Airesu, već u predškolskoj dobi odselili ste u Omiš, na Jadransko more, odakle počinje razdoblje seljenja od mjesta do mjesta Kraljevine Jugoslavije, kojima opisujete kako ste već kao pučkoškolac postali svjestan stvari koje vaši sugrađani vide kao razlike koje vam život čine manje podnošljivima? Bi li se podtekst vaše knjige mogao opisati i poslovicom „čovjek je čovjeku vuk“?

- Toj izreci ne treba pridavati uopćeno značenje. Ni vuk vuku nije uvijek vuk. Mene zanimaju razlozi zbog kojih čovjek čovjeku „postaje vuk“, a oni su, rekao bih, najčešće u nepodnošenju različitosti – rasnih, nacionalnih, ali i drugih. Skoro kao da čovjek želi vidjeti u drugima kopiju samog sebe, jer mu to izgleda kao neka vrsta samopotvrđivanja, dok u različitosti vidi negiranje vlastite osobnosti, što ga vrijeđa. Te nezgodne ljudske osobine, iz kojih često proizlaze i ratovi, vidljivija je kod naroda zaostalih u svom razvoju, ali postoji i kod onih „razvijenijih“.

Knjigu započinjete citatom Mirka Kovača o ketmanu, odnosno postupanju protiv vlastite savjesti u svrhu opstanka. Čudi li Vas što je postupak ispitivanja savjesti – ovaj put društva – jedna od osnovnih poštapalica suvremenih nacionalista? 

- Mislim da Mirko Kovač u citatu koji sam uzeo kao moto ne govori o ketmanu. Pribjegavanje ketmanu nije zločin; ketman je pravljenje bezazlenijih kompromisa zbog osjećanja ugroženosti u totalitarnim sustavima. Kovač govori o nečemu ozbiljnijem: o ispitivanju savjesti – pojedinačne ili kolektivne, to jest društvene – zbog počinjenog zla koje je u korijenu „svih udesa i kataklizmi“. Ne vidim kakvu vezu mogu imati suvremeni nacionalisti s takvim ispitivanjem savjesti. Prije bi se reklo da oni trebaju biti predmet tog ispitivanja.

Možda vam je promakao poziv na opću lustraciju, koji našom javnom scenom inače perpetuira već od devedesetih, koji je opetovano izrekao naš opozicijski prvak? Ako i niste upoznati s političkom scenom u Hrvatskoj, uglavnom je to dinamika između 41 nijanse i 45 nijansi sive, da se poslužim naslovom poznatog bestsellera... Stvar je indikativna, jer je „glavni policajac“ Tuđmanovog režima, Josip Manolić, za dotičnog nedavno izjavio da je još kao student radio za UDB-u. Vi, dakle, nemate iluzija da ovi i ovakvi, koji pozivaju na lustraciju, zapravo ne prakticiraju ispovijed, tu najpouzdaniju metodu za čišćenje vlastite savjesti još tamo od stoljeća sedmog, osmog, devetog?

- Shvatio sam da ste u drugom dijelu pitanja o Kovaču i ketmanu mislili na one koji pozivaju na ispitivanje savjesti iako bi prvenstveno morali ispitati sopstvenu savjest; to jest, na one koji pozivaju na lustraciju iako bi prvi morali biti lustrirani. Ali ako na opću lustraciju poziva današnji opozicijski prvak, moramo se upitati na kakvu on to lustraciju misli. A dobro sam upoznat s onim što je o njemu rekao „glavni policajac Tuđmanovog režima“. I što vidim? Vidim da nikome od njih, ni tom „glavnom policajcu“ ni onome koga on potkazuje, ni svima njima sličnim, iako se svi oni danas vjerojatno smatraju dobrim kršćanima, ni ne pada na pamet da prakticiraju ispovijed, i barem na taj način pokušaju očistiti savjest. Pa i zašto bi to radili? Oni sebe smatraju bezgrješnima.

Nikola Bertolino
Bertolino na promociji knjige (FOTO: Lupiga.Com)

Jeste li iznošenjem podatka da je „Knjiga o zavičajima“, skupa s knjigama Milišića i Ćosića, bila nepoćudna i u tzv. višestranačkom sustavu, htjeli reći da su poluge moći nekadašnje vlasti još uvijek imale kontinuitet?

- Drugi dio „Knjige o zavičajima“, pod naslovom „Novi zavičaji“, bio je prihvaćen od strane poznatog beogradskog izdavača „Prosvete“ i nalazio se pred tiskom, kad je novoizabrana direktorica, članica stranke Vojislava Koštunice, počela praviti smetnje njenom izlaženju, pa sam ja raskinuo ugovor i objavio knjigu u vlastitoj nakladi. (Iste probleme pravila je i knjigama Bore Ćosića i Milana Milišića.) Ali to je bio samo izolovani incident. Ako gledamo uopćeno, moramo reći – da, takve su knjige nepoćudne i u višestranačkom sustavu, ne svima, ali po pravilu onima na vlasti. Razlog tome ste sami izrekli: poluge nekadašnje vlasti još uvijek imaju kontinuitet.

U Staroj Pazovi, u Srijemu, kao srednjoškolac, krajem 1945. godine postali ste SKOJ-evac, da biste se nakon prve radne akcije, a živjeli ste nakon rata već u Beogradu, razočarali u pokret. Nekako u isto vrijeme, Vaš otac se razočarao u KPJ... Jesu li ta razočaranja bila značajna za vaše sazrijevanje? 

- Naravno da jesu. Itekako. I rekao bih da je do njih sasvim prirodno moralo doći, jer je moj skojevski idealizam bio u tijesnoj vezi s mojom pubertetskom nezrelošću, budući da sam u SKOJ ušao s tek navršenih četrnaest godina, a kad je SKOJ rasformiran, 1948. godine, imao sam tek sedamnaest. Tijekom te tri godina doživljavao sam mnogo toga što me je trijeznilo; to opisujem u knjizi. Pubertetski ideali uvijek su veoma snažni, pa je tim gorče bilo moje razočaranje. Ali pravog sazrijevanja ni ne može biti bez gorkih iskustava i mučnih saznanja. 

U knjizi opisujete i način na koji je vaša nakladnička kuća dospjela na rub stečaja, iako su se knjige prodavale prema planu i programu. Stoga me zanima, je li intelektualac, još ako je dosljedna i moralna osoba, s iskustvom kakvog imate vi, punopravni dio istog onog društva koje se smatra buržoaskim, iako je to samo dok majke vode djecu na balet, a tate odlaze kod psihijatra?

- Događaj o kojemu govorim u knjizi – velika korupcijska afera u Nolitu – zbio se u vrijeme „socijalističkog samoupravljanja“, kad se društvo nije smatralo „buržoaskim“. Ali upravo takve afere, kakvih je onda bilo mnogo više nego što su to spremni priznati oni koji se tih godina sjećaju s nostalgijom, pokazuju da između ondašnjeg i današnjeg društva nema, barem u tom pogledu, bitnije razlike. Ako je intelektualac doista moralna osoba (i zašto samo on; procent moralnih osoba sigurno je znatno viši među neintelektualcima; sjetite se Lautréamonta: „Potreban je ocean da opere kaplju intelektualne krvi“), on se ne može smatrati punopravnim dijelom društva u kojemu glavnu riječ imaju lopovi čije žene vode djecu na balet, a oni sami odlaze kod psihijatra.

U Deklaraciji o hrvatskom književnom jeziku iz 1963. godine prepoznajete zametke nacionalizma i na hrvatskoj i na srpskoj strani, a čije ste prvake imali prilike upoznati... Kakvo je to onda Jugoslavija bila društvo da su se neki od njih mogli tako snažno legitimirati i djelovati upravo na polju književnosti? 

- U svojoj knjizi sam ispričao kako mi moja rodica u Drveniku kod Makarske, kad sam joj 1984. godine predskazao krvavi rasplet u Jugoslaviji, s ogorčenjem dobacuje: „Sve to kuhate vi, ljudi iz takozvane kulture.“ Ja sam se osjetio povrijeđenim, tim prije što nisam ni pomišljao da bi „ljudi iz kulture“ mogli, to jest, imali moć da izazovu rat. Ali u prvom telefonskom razgovoru s tom rodicom poslije rata, rekao sam joj da je imala pravo.

Nikola Bertolino
"Poluge nekadašnje vlasti još uvijek imaju kontinuitet" (FOTO: Lupiga.Com)

Opisujete i kako ste se – koliko ste mogli – borili protiv toga, počevši od odbijanja izdavanja dozvole za tisak rukopisu romana „Ljudi s četiri prsta“ Miodraga Bulatovića u kojem ste prepoznali nacionalističko huškanje... Međutim, zašto na kraju konstatirate kako niste učinili dovoljno, iako ističete da vam je sva potpora najčešće bilo samo vaše „ja“?

- U sporu s Miodragom Bulatovićem učinio sam sve što sam mogao. A pošto ipak tvrdim da „nisam učinio dovoljno“, moram definirati što podrazumijevam pod tim „dovoljno“. „Dovoljno“ je bilo to da na vrijeme shvatim da ljudi na vlasti, oni iz vrha SKJ, pretvaraju nacionalizam u svoju „pričuvnu“ ideologiju, i da na osnovu tog saznanja napustim SKJ mnogo, mnogo ranije... A također, da razloge tog napuštanja javno saopćim. To sam uradio tek ujesen 1986. godine. Prekasno. Danas se pitam: da sam do tog saznanja došao znatno ranije, da li bih i tada imao potrebnu hrabrost da postupim na isti način? Jer tada su okolnosti ipak bile nepogodnije za tako smion čin. Nažalost, sad mi je nemoguće uživjeti se u tadašnju situaciju do te mjere da na to pitanje pružim točan odgovor.

Koja je bila krajnja namjera snaga koje su se založile da se Kišova „Grobnica za Borisa Davidoviča“ eliminira iz izbora za Oktobarsku nagradu Beograda? 

- Njihova krajnja namjera bila je jasna: da se ušutka Kišov glas koji se usudio dići protiv njihovih dogmatskih, u suštini staljinističkih uvjerenja o društvu i o povijesti.

Možemo li i danas govoriti o dugoj sjeni Kišove ostavštine na generacije pisaca koji danas rade i objavljuju? 

- U vezi s ovim nameću se čudnovate, naizgled paradoksalne konstatacije. Prva od njih jest da je Kiš, iako uvijek u dubokoj opoziciji u odnosu na vladajuću ideologiju i njene institucije, već za života, a pogotovo neposredno poslije smrti, postao priznat i slavljen. Dobio je najviše državne nagrade Srbije i Jugoslavije – Sedmojulsku i Avnojevu. Postao je akademik, dopisni član SANU. I Crkva je pokušala da ga prisvoji, neprimjerenim govorom jednog njenog velikodostojnika nad njegovim odrom. Međutim, nemoguće je izbjeći pitanje kako bi on kao pisac, kao savjest svoje epohe, reagirao na tragediju kroz koju je Srbija prolazila, i još uvijek prolazi, poslije njegove smrti. Ali zato je sasvim moguće ustanoviti da je vladajući duh ovog ružnog vremena u vapijućem neskladu s bitnim vrijednostima njegovog opusa – s njegovom moralnom suštinom, s njegovom estetskom perfekcijom. Ipak, usuđujem se reći da znam kako bi on reagirao. Učinio bi to u skladu sa svojim tekstom o nacionalizmu iz intervjua za časopis „Ideje“ (iz listopada 1973). Taj tekst je izgledao zaboravljen dok je trajala erupcija najcrnjeg nacionalizma u vrijeme Miloševićevog „događanja naroda“, i kasnije, tijekom čudovišnih ratova koje smo proživjeli. Ali danas izgleda da ga se neki ipak prisjećaju, naročito nacionalisti. A oni ne opraštaju. Zato sjena njegove dragocjene ostavštine pada samo na veoma uzak krug pisaca, skoro isključivo onih koji su u očima „patriota“ kandidati za naziv „izdajnika nacije“. Što se tiče ostalih – velike većine intelektualne „elite“ – njih ta sjena ne dotiče. Kiš je od strane te „elite“ prisvojen, budući da je postao svjetska vrijednost, ali prisvojen je samo kao vrijednost ispražnjena od svog sadržaja, od svoje suštine.

Spominjete Miloševićevo „događanje naroda“; kako biste preveli to omasovljivanje u današnje termine?

- Trenutno mi pada na um samo jedna riječ: zaglupljivanje. To je ono što gledamo već skoro trideset godina, i to ne samo u Srbiji, mada je tamo taj proces dobio najimpresivnije oblike. Kako vladajuće tako i oporbene partije, mediji, najveći dio intelektualne „elite“, takozvane „kulturne“ djelatnosti koje su sve samo ne kulturne (šund, kič, turbofolk, itd.), upinju se da učine narod što glupljim, jer ljudi na vlasti zasnivaju svoju politiku i svoju moć na gluposti masa. Uvjeriti „običnog čovjeka“ da je za njega dobro ono što je očigledno loše, to je politička vještina moćnikâ koji na taj način ovjekovječuju svoju moć. Oni se ipak u nečemu varaju: uvijek, neizbježno dolazi trenutak kad se „običan čovjek“ mora osvijestiti i shvatiti da ga netko opasno podcjenjuje. 

Od svih balkanskih vlastodržaca imali ste prilike iz prve ruke upoznati tek Slobodana Miloševića. Vaša je teza da je atmosfera koju je on stvorio, pod čime mislimo na uspon dugo tinjajućeg nacionalizma koji dovodi do raspada SFRJ, iznjedrila Vrhovnika, ukoliko pod time mislite na Franju Tuđmana. Kako ste u knjizi uglavnom vezani za Beograd, abolira li to samog Tuđmana od odnosa kojeg bismo u povijesti mogli naći između Hitlera i Pavelića?

- Ako to znači usporedbu odnosa Milošević-Tuđman s odnosom Hitler-Pavelić, mislim da ona nije na mjestu. Odnos Hitlera i Pavelića bio je odnos gospodara i sluge, a odnos Miloševića i Tuđmana bio je odnos dvojice suradnika na sličnom poslu. Točno je da je Miloševićeva akcija razbijanja Jugoslavije omogućila, ili barem olakšala, pojavu Vrhovnika. Njih dvojica imali su slične ciljeve: postati „očevi nacije“, stvoriti svoju nacionalnu državu. Stoga ih je mnogo toga upućivalo na suradnju, naročito u Bosni. A pošto su obojica htjeli da država koju su stvorili bude što veća i da obuhvaća cio njihov narod (pa je Milošević pokušao stvoriti „Veliku Srbiju“; a Tuđman „što veću Hrvatsku, koja ne bi ličila na kiflu“), u sukob su mogli dolaziti samo povodom te „veličine“. Bespredmetno je, dakle, „abolirati“ Tuđmana od odnosa kakav je bio između Hitlera i Pavelića, jer se on u takvom odnosu nije nalazio, ali ga ne treba „abolirati“ od odnosa kakav je imao s Miloševićem i koji je u znatnoj mjeri bio suradnički.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije