SRĐAN JEVĐEVIĆ - KULTUR SHOCK

Gle kolki sam, ne bojim se boga!

ritn by: Ana Benačić i Ivan Kegelj | 13.02.2015.
SRĐAN JEVĐEVIĆ - KULTUR SHOCK: Gle kol'ki sam, ne bojim se boga!
Kultur Shock je gypsy-punk bend iz Seattlea, koji se specijalizirao u miješanju žanrova kao što su rock, metal i punk s tradicionalnom balkanskom muzikom. Tako o vokalno-instrumentalnoj "bandi" našeg sugovornika kaže Wikipedia. On je Srđan Jevđević, a starijima među vama bit će poznat po predratnim umjetničkim imenom Đino Banana, odnosno sladunjavom hitu "Mače moje čupavo", koji se koncem osamdesetih vrtio na radijskim i TV postajama. Đino je u međuvremenu "malo poludio" pa s Kultur Shockom praši punk uzduž i poprijeko. Za Lupigu govori o svom prvom, sarajevskom i drugom, američkom životu. Reći ćemo samo da je u pitanju izuzetno drag i zanimljiv sugovornik.

Đino, sjećamo vas se s kraja osamdesetih, vas i vašeg hita "Mače moje čupavo". Danas ne sličite na sebe iz tih godina, ni likom ni djelom. Ispričajte nam najprije ponešto o svojoj predratnoj karijeri. 

- Sjećam se ja i nekih ranijih godina. Nije meni bilo baš malo godina na početku rata, bilo mi je trideset. Čovjek ne zna tko je dok ga neke stvari ne udare. Ja nisam imao pojma ni tko sam ja. Vodili smo u socijalizmu jedan predivan život, koji je meni lično vrijedio i valj'o. Iz mog ugla izgleda kao da nam je u to vrijeme svima bilo lijepo. Govoreći o vremenu u Sarajevu i odlasku u Ameriku, najprije moram reći da su životni putevi ljudi različiti, pogotovo kad promisliš kako većina mijenja svijet dok je mlada pa kad su stariji postanu konvencionalni, interesuju ih pare, preživljavanje i tako dalje. Kod mene je to išlo obrnutim redoslijedom. S nekih 15, 16 godina s Harijem Varešanovićem snimio sam tu pjesmu "Golubica" i odjednom se našao tamo gdje se ljudi koji se bave estradnim poslom pokušavaju naći cijelog života: u mainstreamu. Možda to nisam htio, ali prijalo je, bilo je lijepo. Kad si mlad, draga ti je slava, trebaju ti pare, cigare, droga, seks i sve te neke stvari koje su trenutno u mom životu periferne. Kad čovjek malo ostari i postane zreliji, po mom mišljenju je normalno da ga interesuju stvari koje se samo njemu sviđaju. To je razlika između ta dva moja života, sarajevskog i američkog. Po tome mogu reći da sam jedan od najsretnijih ljudi na svijetu, jer živio sam dva života, a možda ću i treći, 'ko zna.

O vašim promjenama - od Đina Banane do Kultur Shocka – između ostalog govori i jedan vaš stih: "Bliži mi se četrestpeta, a ja tek poludio". 

- Jest, poludio, odnosno počeo radit što ja hoću. Neki bi rekli sazrio, ali ja sad nisam zreo. Nemam nikakav gard oko svoga mišljenja i sutra ću ga promijenit ako me netko uvjeri da griješim. Odmah ću priznat. Život je prekratak da bi glavom kroz zid dokazivao da si bio u pravu od početka do kraja, jer to nitko nije. Svi imamo greške. Ljudi se mijenjaju i to im treba dozvoliti. Ono što je u našoj kulturi za mene bila najgora stvar to je da nitko nema pravo da se promijeni, pogotovo ako si neka javna ili polujavna ličnost. Promijeniš li se - ti si napravio bogohulno djelo i svi ti imaju pravo prigovarati. 


"Živio sam dva života, a možda ću i treći" (FOTO: KulturShock.com)

Kada ste otišli iz Sarajeva?

- Neposredno poslije rata. U Sarajevu sam proveo čitav rat. U to vrijeme mislio sam: što bi ja iš'o iz Sarajeva? Što se tiče samog rata, nitko nije vjerovao da će se on desit. Sjećam se da smo Lejzi, Hadžija i ja sjedili u mojoj kući, gledamo Dnevnik i nije nam jasno šta se dešava. Kontamo da nas ne'ko zajebava. Naravno da nisam vjerovao da će se to desit'. Ostao sam u Sarajevu, a kad smo došli sebi, već je počeo rat i nismo mogli izać'. Izašao sam prvi put '95. godine pa se vratio, pa sam opet izaš'o. U stvari, pred mojim očima je sve puklo za vrijeme rata, skupa s bombama. Shvatio sam da je život prekratak da bi se trošio na stvari koje se ne isplate, jer tad još nisam radio stvari koje sam htio da radim u svom životu. Mislio sam, jebo te, može me sad snajper udarit dok prelazim preko mosta! Čitav svoj život sam bio zavidan onim klincima što su imali garažne bendove, a obzirom da sam već bio u mašini nije bilo smisla vraćat se u garažu. Kad je došao rat, a u ratu nema para, nema vode, nema hrane, nema struje, ničega, pomislio sam: super, hajde onda da radim taj garažni bend. I tako smo za vrijeme rata napravili Kosu, svirali kompletan taj mjuzikl s ljudima iz Plavog orkestra i Hari Mata Harija. Bili su to milijuni prodanih ploča, na tom stejdžu od 1992. do 1994. godine. 

Zašto ste se nakon svega, rata i opsade grada, odlučili na odlazak? Pobjegli ste od nacionalizma i sličnih gluposti ili ste zaključili da u Sarajevu više ne možete raditi ono što bi htjeli?

- Što se nacionalizma i gluposti tiče, o tome sam se davno izjasnio i nemam šta da bježim, gle kol'ki sam! Neće mene nitko, ja se ne bojim boga. Što se toga tiče, to mi je najžalije što nisam ostao tamo da se borim protiv nacionalizma, homofobije i ostalih gluposti. Ipak, dovoljno vremena provedem u Sarajevu – dva do tri mjeseca godišnje - da im kažem šta mislim, a ne bojim se da to kažem. Otišao sam zbog drugih stvari. Za vrijeme rata tvoja kultura i narod pate i imaš obavezu da kol'ko sebe, tol'ko i njih održavaš u normalnom stanju. Kad je rat završen - a ovdje moram reći da sam strašno, grozno, grozno naivna osoba, otprilike kao francuska sobarica - nije bilo para, nije bilo ničeg materijalnog, ali bilo je Kose, punka, jazza, metala, svega. Samo komercijale nije bilo. Stvari koje su se u Sarajevu događale od 1992. do 1995. godine bile su nevjerovatne! Sve i jedan događaj je bio art happening, a toga prije rata nije bilo. Kako sam ja naivna osoba, mislio sam da se pare i ekonomska politika više nikad neće vratit'. Kont'o sam da smo mi ispred svijeta i da ćemo, kad se rat jednog dana završi, mi biti model za svijet bez para, za anarhiju u filozofskom, a ne u onom najglupljem smislu. Al' kurac... Sve se vratilo i bilo je još gore nego prije rata. Firme, pare, ovo i ono. Od toga sam pobjegao. Znam, sad ide ono logično pitanje: pa zar od toga da bježiš u Ameriku?


"Imam taj fakultet, eto ga tamo, neka stoji, mama je sretna" (FOTO: KulturShock.com)

Jeste, ide upravo to, logično pitanje. 

- Naprosto, ona tamo zemlja nije dovoljno velika da se čovjek otrgne od tih gluposti. Da sam ostao u Sarajevu ne bih se više mogao baviti svojim poslom. Svoju sam dužnost prema svom narodu odradio pa sam malo poželio biti sebičan. Htio sam radi svoj posao. A što sam trebao da radim? Da budem pravnik? Nije me to nikad zanimalo. Imam taj fakultet, eto ga tamo, neka stoji, mama je sretna. Jednostavno, morao sam svirat'. Moja je umjetnost za vrijeme rata postala sekularna i politički angažirana, a za to na Balkanu više nema prostora. Kad ste me zadnji puta čuli na radiju ili vidjeli na televiziji? Koncerti su nam puni, a puni su zato što smo ostali dosljedni sebi. Čini mi se da sam u tome uspio zato što sam se izmjestio. Da sam kojim slučajem ostao na Balkanu - jao, kako bi me otkačili! Iste sekunde. Ni Dubioza se kod nas nije skrasila dok ih nisu počeli puštati na televiziji i radiju. Da bih došao do televizije i radija morao bih praviti kompromise, jer svi ih prave. U Americi ne moraš ništa. Mi nismo u Americi bili na televiziji, ne sjećam se kad; na radiju - ne sjećam se.

Opjevali ste to u pjesmi "God is busy, may I help you?", stihom u kojem kažete "You will never hear this song on your radio". 

- To je tako, ali mene radio i televizija ne zanimaju. Mene zanimate vi, ovi ljudi što vas prate, jer to su vjerojatno i ljudi koje ja znam. U životu svakog benda koji je uspješan i dobar postoji trenutak kad odlučuješ da li ideš u mainstream ili ostaješ tu gdje jesi. Tako je bilo nama 2008. godine i oko te prepirke izgubili smo dva člana benda. Postojale su opcije da potpišemo za Sony, Universal i Warner Music. Kad to potpišeš, oni ti kažu kad, šta, gdje i kako. Ti sjediš i čekaš. Znam bendova, bendova i bendova koji su se raspali tako čekajući. Oni traže da potpišeš, k'o što to rade nogometni klubovi - da te drže na klupi. U tom istom momentu Sony je imao Gogol Bordello, ovi drugi su imali System of a Down pa prema tome, skontao sam da je to ta opcija: 'ajmo da nam ovi sjede na klupi, možda se nešto desi, a vjerojatno neće ništa. To je jedna stvar. Druga stvar: kad se sve to završi i ti, recimo, uspiješ i postaneš najveći, napraviš veliki svjetski mainstream uspjeh, rok toga svega je tri godine. Široke narodne mase nisu pretjerano temeljite niti vjerne bilo čemu što rade. I kad nešto slušaju, to im za tri godine dosadi. Kad istekne taj rok dolaze mlađi, ljepši, noviji i drugačiji, bez obzira kakav si ti. Ima, naravno, izuzetaka kao što je David Bowie, ali i on je, nakon što je svirao na Wembleyju, rekao da više neće da se takmiči sam sa sobom i da neće više u dvorane veće od hiljadu i pol ljudi. Mi smo napravili taj izbor, nismo potpisali i ljudi koji nam dolaze na koncerte, pa ih bude 500, hiljadu do dvije i pet hiljada, neće nikada otići. Jedino smo njima odgovorni i njima sviramo, a ostalo nas ne zanima.


"Niko ne može jest dok sviramo i nema djece dok ja sviram" (FOTO: KulturShock.com)

Kakav je bio novi početak u Americi? Odmah ste počeli okupljati bend?

- Ma jok, uopšte nisam htio svirati. Mislio sam da je to gotovo. Bio sam u braku koji baš i nije valjao, radio u pozorištu, napisao predstavu i napravio neka poznanstva, počeo da predajem na umjetničkom Cornish koledžu na glumi. Šta ja znam, krenulo me. Lijepo je bilo. Svirao sam sa Joan Baez, par puta smo išli na turneje, svirali akustičnu muziku... Međutim, kad je Kultur Shock svirao akustičnu muziku ja sam shvatio da to nije za mene. Ja nisam najpristojniji čovjek kad mi se nešto ne sviđa. A ne volim da ljudi jedu dok ja sviram. Napravili smo zato samo dva pravila: niko ne može jest dok sviramo i nema djece dok ja sviram.

Jeste li se po dolasku u Ameriku suočili s onim: joj, jadan ti! 

- Patronizacija i jadan ti - to je najgora stvar na svijetu. I to je mudrost iz rata koju nosim. Kad sam došao, nekom je palo na pamet da od ljudi skupljamo lovu za jednu predstavu o Sarajevu, ali nisam to dozvolio. To se na kraju pretvori u pravljenje para na našim jadima. Koliko je samo filmova o Sarajevu napravljeno u Americi. Nedavno sam radio predstavu Mali princ sa glumcima s oštećenjima u razvoju. Glavni glumac ima Downov sindrom, što je najnormalnija stvar, jer se apsolutna dobrota iz Malog princa može poistovjetiti sa Downovim sindromom. Predstavu smo preradili, tako da Mali princ na kraju ne umire i završili smo je najljepše što smo mogli. Moj najveći izazov je bio - mislim da sam u tome uspio - taj da ljudi ne dođu i kažu: vau, to je tako slatko, ti mali ljudi glume kao pravi glumci! To je najgora stvar, to sam probao objasniti i mislim da su me shvatili. Po mom iskustvu, ti ljudi mogu stajati rame uz rame s drugim glumcima. Tu i tamo ima problema s memorijom, ali po talentu smo svi isti - ili ga ima ili ga nema. Intelektualnost, političko mišljenje, mjerenje IQ-a, sve to nema veze kad je talent u pitanju.

Kako je američka publika reagirala na vaš album "We came to take your jobs away"? To je imigrantska provokacija, kao i pjesma "Build the wall".

- Jeste, to je sve provokacija. Sad nam izlazi pjesma "Wild and Crazy Guys". Amerika je malo drugačija od Europe. Ljudi uglavnom znaju loše stvari o Americi, a dobre ne znaju. Amerika prihvaća svoje imigrante bolje nego Europa. Čuje se tu, naravno, ova desna struja, a lijeva struja pokušava ispraviti ono što desna zajebe. Međutim, mnogo više kritika zbog albuma "We came to take your jobs away" dobili smo iz Njemačke, Francuske, Austrije, Švicarske pa čak i Slovenije, nego iz Amerike. Mnogo više su se ovi ljutili. Što se Amerike tiče, tržište je jako polarizirano: imaš ove desničare, koje tvoja muzika apsolutno ne zanima, nit' su ikad čuli za tebe. Istina, imali smo par mirnih protesta kršćana, koji su hodali oko nas s transparentima kad smo napravili "God is busy may i help you".


"Problem današnjeg svijeta je konzervativizam" (FOTO: KulturShock.com)

Što je pisalo na transparentima?

- "God is never busy for anybody!" To je bilo super. Htjeli smo ih slikati, ali kako ja ne volim da bude nepoštovanja prema ikome, tako ne volim da bude nepoštovanja ni prema njima. Čak sam izašao pred njih i rekao im da se izvinjavam ako sam nekog uvrijedio i da nam to apsolutno nije bio cilj. Razlika između Kultur Shocka i svega ostalog je što mi ništa ne radimo zbog promocije. Izašao sam lično da porazgovaram s njima i da im kažem: tako je kako jeste, vi nećete promijenit' naše mišljenje, niti ćete promijenit' svoje, ali ako hoćete da uđete na čaj i kafu, pa i bez kofeina, izvol'te. To nema veze sa bogom, nego više s nama ljudima. I uspostavio sam neku konverzaciju. Nitko nije uvjerio nikog u svoje, ali nisam htio da napravim od toga neku priču. Zapravo, ja sam ratni profiter, jer sve što sam naučio u životu shvatio sam u ratu. Tad sam skonto da je praviti korist na ljudskoj nesreći najgora stvar na svijetu. Odvratno je u bilo čemu gledati promocijsku vrijednost. Porodični sam čovjek i lijepo mi je, ne volim konfrontacije, ali kažem šta mislim, što nekad boli.

Ima li sličnosti između balkanskih nacionalizama i američkog patriotizma?

- Sličnosti su ogromne. To je zapravo to. Pokušavam ljudima ovdje objasniti da je patriotizam negativna kategorija i negativno osjećanje. Oni ne vjeruju da jeste, jer su uvjereni da se bore na strani pravde, samo onda kad ih netko napadne. Naravno, ljudi s kojima sam u relaciji ne misle drugačije nego što mi mislimo, ali javno mnijenje to ne razumije. Definitivno ne razumiju zbog čega patriotizam nije kategorija kojoj treba stremiti u civiliziranom svijetu. Doduše, naš nacionalizam je puno brutalniji u izričaju.

Što karakterizira patriotski, odnosno nacionalistički način mišljenja?

- Najviše konzervativizam. Problem današnjeg svijeta je konzervativizam. Ti moraš izgledati i misliti kao ja da bih se ja s tobom složio, da bih bio tvoj prijatelj, da bi mi radili zajedno na istom cilju. U tom načinu mišljenja ne postoji slavljenje različitosti.

Kakav je vaš stav prema autorskim pravima, skidanju spotova i muzike s Interneta?

- Ma, skidaj sve, baš me briga! Sve. Sve dijeli, sve što sam napravio - skidaj. Nismo Metallica, ne treba mi zlatni bazen. Volio bih da nam se vrati ono što investiramo, jer je to jedini način da se produži vijek postojanja benda, a što se prava tiče - skidaj sve. Kad govorimo o umjetnosti, moje je tvoje i slobodno uzmi. 


"Sebičnost je u umjetnosti pozitivna kategorija" (FOTO: KulturShock.com)

Imate li dojam da smo na Balkanu u deficitu s kreativnim ljudima i osjećate li sami žal i odgovornost što ste u SAD-u, umjesto da se s problemima o kojima govorite borite kod kuće?

- Osjećam, ali opet ćemo se vratiti na to da sam to radio za vrijeme rata. Ne znam da li bih s ovim što sad radim uspio na Balkanu. Nije da ne znam, nego znam da ne bih. Na Balkanu su radio i televizija neumitni da bi ti u punk-rock klub na svirku došlo više od 15 do 20 ljudi. Sa svjetske scene bilo mi je lakše otići na Balkan, kojeg se, očigledno je, nisam odrekao, jer sam non-stop tamo. Ja samo živim ovdje. O parama pritom ne govorim, jer para nema. Govorim o uspjehu prenošenja poruke koju nosimo. Tko zna šta bih bio i gdje bih radio da sam ostao. I ne bih se složio da na Balkanu nema umjetnika koji su fenomenalni. Edo kaže ono što misli, evo ti Dubioza... Poanta je u tome da kažeš što misliš, čak i kad griješiš. Samo na taj način ti ljudi mogu vjerovati. Sebičnost je u umjetnosti pozitivna kategorija. Ja bih volio da se svi vratimo gdje smo bili, ali bilo bi vrlo, vrlo teško raditi pod tom cenzurom. Ima i ovdje cenzure, ali i puno ljudi koje boli kurac za tu cenzuru. 

Kod nas je sad prilično moderno prizivanje bolje prošlosti. U Sarajevu bi ponovo okupljali Top listu nadrealista, u Zagrebu svake godine ide nešto o Novom valu ili nešto iz vremena Novog vala, Beograd u tome također ne zaostaje...

- Nije to samo naša odlika, svugdje je tako. Gledam svog sina, viče mi: slušaj ovu pjesmu! A tamo, Bad Company, Black Sabbath, Led Zeppelin... Sve remake za remakeom! Otkako je grunge kihnuo, ništa se originalno nije desilo. Probali su sa tom nekom "shoe gazer" muzikom i s emom, koji je grozan! Obično nekih osam godina prođe dok ljudi ne počnu praviti šale na račun onog prethodnog, kako smo i mi pravili šale na račun heavy metala. Međutim, originalnost lagano posustaje, pogotovo u vokalno-instrumentalnoj muzici. Faktor koji kod nas na Balkanu donosi revival Novog vala i slično jesu muzički urednici mojih godina, koji se sjećaju svoje generacije pa rade to. 


"Taj socijalizam kojeg smo mi imali bio je jako slobodouman" (FOTO: Alen Zulić Zula)

Možete li usporediti dva režima: socijalizam i kapitalizam. Živjeli ste u jednom, a sad živite u drugom. 

- Kad pričamo o tome, moram se opet vratiti na mentalitet. Kod nas je vrlo teško radit' ono što hoćeš i ostati pri sebi bez da te ljudi maltretiraju, gledaju ti u tanjur, šta jedeš i čime se baviš. Barem je u Sarajevu tako. Svi vide šta radiš i svi imaju pravo da ti svašta kažu, da te pitaju kakva ti je to frizura i zašto se ne oblačiš k'o ja. Ovdje se ja mogu izolirati i to je za mene najpozitivnija strana Amerike. Socijalizam i kapitalizam nemaju puno veze s tim. Uostalom, taj socijalizam kojeg smo mi imali bio je jako slobodouman, privatni poduzetnici su, kao i u kapitalizmu, bili najbogatiji ljudi. Čini mi se da smo vrlo kratko, za vrijeme Ante Markovića, čak postigli neko savršenstvo u tom socijalizmu. Meni se to jako sviđalo, bio sam uvjeren: "Aaaa, prošli smo! Ante, Ante!" I, naravno, kad su ovi demokrati došli..., opet sam shvatio koliko ja u stvari ništa ne znam.

Kako ste se navikli na američku kavu?

- Im'o sam tu sreću da ni u Sarajevu nisam pio kafu. Nisam bio ni naviknut na dobru kafu. Kad smo išli u gimnaziju pa kad smo markirali ili ne bi imali neke časove, otišli bi u Bosansku kafanu u Morića han. Naručili bi tri kafe, a ja bih svoju uzeo i naiskap je popio. Pitam: možemo li platit', imamo nastavu, a kaže žena: kad je tako piješ ne moraš je ni platit'. 

Zovu li vas još uvijek Đino?

- Zovu. Žena me tako zove. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: KulturShock.com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije