Nema u tom poslu puno glamura, obično sjediš doma i tipkaš dan-noć ili si u nekoj zadimljenoj prostoriji s još pet-šest kolega i, kako se to moderno kaže, brejnstormaš. Ljudi koji te poznaju uhvate onih par sekundi na odjavnoj špici ili pročitaju pokoji intervju pa te tete u dućanu, ako im se sviđa serija, puste da kupiš cigarete preko reda u zamjenu za odgovor na pitanje kako će završiti njihov najdraži par, mada i same znaju da će se vjenčati na kraju. Ali nemam s tim problem, tako stvari idu. Glumci su u toj priči zvijezde, njihova lica su svake večeri na malim ekranima. A to sa sobom nosi i određeni rizik. Ako se serija ispostavi loša, ti si negdje u pozadini, oni su na prvoj liniji. Barem što se publike tiče. Ako uspiješ biti kritičan i ciničan, da publika to voli, da se stvar emitira u osam navečer, onda ti to nitko neće zabraniti, dapače.

„Svako bi demokratsko društvo trebalo znati cijeniti artikuliranu kritiku i smatrati je poželjnom. Kritizirati ne znači manje voljeti domovinu, zemlju u kojoj živiš i ljude koji u njoj žive nego upravo suprotno, kritika govori o tome da ti je stalo i želiš popraviti stvari koje vidiš kao negativne“, kaže Ivana Kordić iz Hrvatske mreže volonterskih centara, dan nakon što su organizacije civilnog društva okupljene u inicijativi „Za snažno civilno društvo!“ upozorile kako se zbog „nepodobnih“ udruga koje su na meti dijela javnosti, rezanjem budžeta prijeti cijeloj Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva. Kordić će ustvrditi i kako na svaku kunu koja je uložena iz proračuna civilni sektor vrati dvije kune nazad kroz plaćanje doprinosa i poreza na sredstva povučena iz EU fondova, objašnjavajući da se ovdje ne radi o nikakvim „uhljebima“ te da poanta nisu udruge nego ono što su građani dobili njihovim postojanjem.

„Ovdje će gotovo svaka generacija sebe prozvati izgubljenom, prevarenom i propalom. Do sada se to pravdalo u odnosu na rat, odnosno, gdje su ratne godine pustile svoje korijene i presjekle životnu liniju. Nove generacije će to raditi u odnosu na neoliberalni kapitalizam i politike štednje“, reći će u razgovoru za Lupigu Dino Pešut, mladi književnik kojem će u četvrtak svečano biti uručena nagrada Marin Držić, najveće domaće priznanje za dramsko pismo. U intervjuu će 25-godišnji Siščanin otkriti kako mu je karijera neprekinuti naporan rad prepun sumnje, 100 posto slučajnosti i 98 posto pravog trenutka. Do sad je, kaže, uspio, doduše jadno, preživljavati samo od umjetnosti, uglavnom od pisanja. „Tržište je u dobrom dijelu Europe još uvijek prihvatljivo, ali američki tip demistifikacije procesa gdje je umjetnik samo 'content provider' ulazi na velika vrata. Nisam siguran kako ću se snaći u takvom korporativnom modelu“, objašnjava Pešut.

„Trenuci koje sport proizvodi, momenti kolektivnog zanosa i sreće, ili pak kolektivne strepnje i neizvjesnosti hoće li Janica Kostelić s oznakama Hrvatskog skijaškog saveza i brojnih sponzora po skijaškom odijelu i kacigi, kao 'predstavnica nacije' u jednom po svemu individualnom sportu, uspjeti na sljemenskoj stazi bez jednog štapa regularno stići do cilja, uvijek će pomoći 'konstruirati' naciju“, kaže u intervjuu za Lupigu Ozren Biti iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koji se godinama profesionalno bavi proučavanjem sporta. Odličan sugovornik s obzirom da minulih mjeseci svjedočimo početku razilaženja između posjetitelja nogometnih stadiona i donositelja odluka, kada je riječ o uređenju odnosa u sportu; navijačkom otporu postojećoj ekonomsko-vlasničkoj strukturi sporta, koja u Hrvatskoj nesmetano egzistira zadnjih dvadesetak godina, pod visokim pokroviteljstvom nositelja političke moći.