"O tome se uopće nije govorilo, to je bila duboko tabuizirana tema, prekrivena traumom i tišinom koju sam htjela razbiti. Čak se ni unutar obitelji čiji su članovi nestali nije to spominjalo. Do 2003. godine nije bilo nikakvog kontakta između dvije strane. Prelaženje linije razgraničenja nije bilo moguće, ako ste se htjeli sastati s nekim s druge strane, morali ste imati posebne dozvole, telefonski kontakti su bili izuzetno ograničeni. Za ciparske Grke je bilo veliko iznenađenje da nisu samo njihovi sunarodnjaci nestali, već da je to problem koji muči obje strane. A ciparski Turci su mislili da su njihovi bližnji zarobljeni i da će se vratiti", govori za Lupigu Sevgul Uludag. Ova nagrađivana novinarka već 15 godina neumorno istražuje i piše o nestalima u međuetničkom sukobu koji se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća vodio na Cipru, zbog čega i danas prima brojne prijetnje.

„Ne bih rekao da u Hrvatskoj ljudi ne štede za stare dane, samo je ta štednja češće u nekretninama, oročenim depozitima ili osiguranju. Naša sklonost nekretninama i štednji u banci, koji nisu nužno najbolji izbor za mirovinsku štednju, vjerojatno je odraz tradicije, inercije i veće sklonosti likvidnosti. Zato u nekim zemljama pokušavaju omogućiti korištenje dijela dobrovoljne mirovinske štednje i prije mirovine, ili prije 50 godina života kao kod nas, u slučaju bolesti ili druge potrebe. U drugima se novozaposleni automatski učlanjuju u dobrovoljni fond iz kojeg mogu istupiti ako žele“, kaže u razgovoru za Lupigu Zoran Anušić Viši savjetnik Svjetske banke koji radi na mirovinskim i socijalnim sustavima niza zemalja u kojima se provode reforme. Upravo je Anušić 1995. godine u Opatiji, kao mladi ekonomist, bio prva osoba koja je u Hrvatskoj spomenula potrebu da se ozbiljno izmijene pravila mirovinskog osiguranja i uvede obvezna i dobrovoljna mirovinska štednja.

Kada u Vukovaru pitate što je najveća prepreka boljim međuetničkim, susjedskim odnosima, Vukovarci hrvatske nacionalnosti reći će da ih boli nepravda, a kada ih pitate koja nepravda, onda najčešće navode nestale koji još nisu pronađeni, a vjeruju da njihovi sugrađani srpske nacionalnosti znaju gdje su pokopani. No nikada se nije javno razjasnilo koliko je točno to da Vukovarci znaju gdje su nestali zakopani niti na čemu se uopće temelji mišljenje da znaju. Ipak, opstaje ta fama i opterećuje suživot u tim zajednicama. „Rješavanje pitanja nestalih sigurno bi pridonijelo smanjenju napetosti i uspostavi suživota na područjima koja su bila zahvaćena ratom, a sasvim sigurno postoje informacije koje bi mogle pomoći u rješavanju ovoga pitanja do kojih još nismo uspjeli doći“, kaže u razgovoru za Lupigu Višnja Bilić, načelnica Sektora za traženje osoba zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu pri Upravi za zatočene i nestale.

Pada mi na pamet samo naš patrijarhalni stereotip, žene su na ovim prostorima vjekovima učene šutnji. Pa i taj dio pitanja, da je pričanje ženska disciplina, dio je stereotipa. Doduše kontardiktoran s mojim prvim navodom, ali ipak kad se govori o ženskom pričanju najčešće se ne misli ništa dobro. Međutim, ja zaista ne osjećam nikakvu diskriminaciju. Organizatori i publika žele dobru priču i onaj ili ona tko im je ponudi bit će upamćen ili upamćena. Nakon što sam osvojila prvu nagradu na natječaju Ekran priče, Siniša me pozvao da, uz ostale pisce, čitam ovcama. U to vrijeme oboje smo živjeli u Sinju. Sjećam se da sam na njegov prvi performans "Zavijanje ranjenika" naišla šetajući gradom i oduševio me. Njegovi radovi su mi odlični do genijalni. Što se tiče sudjelovanja, u svako doba sam spremna za pregovore, ali za neke ne bih imala hrabrosti.

"Nedavno sam se susreo s tri klinca, osamnaestogodišnjaka iz Francuske, koji su došli biti ratni izvjestitelji iz iračkog Sinjara. Kad smo došli u Sinjar mrtvi su još ležali po cesti. Bili su to manje-više ISIL-ovci. Na njima muhe, milijun muha, moraš se zamotati oko glave da ne osjetiš smrad. Malome koji je radio za Vice urednik je rekao: kakvi mrtvi, nama treba krv! Granica se samo pomiče. Nije dosta. Jedna talijanska reporterka napisala je o tome briljantnu reportažu s naslovom: "Francesca, twittaj nam o svom zarobljeništvu". To je to - Francesca, twittaj nam o svom zarobljeništvu. Uredništva traže krv. Foto aparat ili kamera moraju biti u istoj razini s puškom. Nikog više ne zanimaju ruševine. Ako nekoga i zanimaju, to će uzeti od agencije. Jutros imate Reutersove fotografije iz Aleppa za 25 dolara."

Do razgovora sa Zoranom Kostićem Canetom došlo je na Božić prošle godine, prilikom posjeta Pesničenju i manifestaciji održanoj u prostoru Kulturnog centra Rex uoči Nove godine, a povodom solidnog plasmana „Sirotinjskog carstva“, posljednjeg albuma Partibrejkersa na brojnim listama domaćih albuma. Djelo koje produkcijski predstavlja jednu tranziciju u karijeri i cjelokupnom opusu, zapelo je mnogima za uho i dobar je povod za razgovor. Razgovarali smo u subotu popodne, dan uoči Canetovog dolaska u Beograd gdje se održao koncert Električnog orgazma, dakle, telefonom iz Zrenjanina. Imidž tvrdo-kuhanog frontmena kakovog poznajemo i s omota ploča i medijske slike, nije popustio niti trenutka.