RAZGOVOR – DINO PEŠUT

„Ovdje će se gotovo svaka generacija prozvati izgubljenom, prevarenom i propalom“

ritn by: Vid Jeraj | 19.04.2016.
RAZGOVOR – DINO PEŠUT: „Ovdje će se gotovo svaka generacija prozvati izgubljenom, prevarenom i propalom“
„Ovdje će gotovo svaka generacija sebe prozvati izgubljenom, prevarenom i propalom. Do sada se to pravdalo u odnosu na rat, odnosno, gdje su ratne godine pustile svoje korijene i presjekle životnu liniju. Nove generacije će to raditi u odnosu na neoliberalni kapitalizam i politike štednje“, reći će u razgovoru za Lupigu Dino Pešut, mladi književnik kojem će u četvrtak svečano biti uručena nagrada Marin Držić, najveće domaće priznanje za dramsko pismo. U intervjuu će 25-godišnji Siščanin otkriti kako mu je karijera neprekinuti naporan rad prepun sumnje, 100 posto slučajnosti i 98 posto pravog trenutka. Do sad je, kaže, uspio, doduše jadno, preživljavati samo od umjetnosti, uglavnom od pisanja. „Tržište je u dobrom dijelu Europe još uvijek prihvatljivo, ali američki tip demistifikacije procesa gdje je umjetnik samo 'content provider' ulazi na velika vrata. Nisam siguran kako ću se snaći u takvom korporativnom modelu“, objašnjava Pešut.

Dramatičar Dino Pešut iz Siska, posljednje tri godine u nizu je osvajao nagradu Marin Držić, najveće domaće priznanje za dramsko pismo, od čega je upravo početkom travnja za naslov “Veliki hotel Bezdan” ovjenčan i prvim mjestom za prošlu godinu, u konkurenciji od pedesetak drama drugih autora i autorica. Žiri koji je djelovao u sastavu Helene Sablić Tomić, predsjednice žirija, Jelene Miholjević i Marija Kovača, uručit će nagradu Pešutu i ostalim laureatima u četvrtak, 21. travnja, na Marulićevim danima u Splitu.

Kako je 25-godišnji Pešut otkrio u razgovoru za Lupigu, karijera mu je neprekinuti naporan rad prepun sumnje, 100 posto slučajnosti i 98 posto pravog trenutka. Svoj je put autor započeo dramom “Oproštajno pismo Alexandra McQueena” u kojoj je pisao o ljubavi i samoći, a koja je kao radio-drama emitirana i na Trećem programu Hrvatskog radija 2010. godine. Razgovor za Lupigu je vođen usred priprema za produkciju tisućudevedstoosamdesetiprva Simone Semenič u režiji Selme Spahić u Narodnom gledališču Maribor, gdje će Pešut, proljeće provesti radno.

Dino Pešut
"Moja karijera je neprekinuti naporan rad prepun sumnje, 100 posto slučajnosti i 98 posto pravog trenutka" - Dino Pešut (FOTO: Flickr/dramaturski.studio)

O skupini koju zahvaća vaše dramsko pismo govori se kao o „izgubljenoj generaciji“. Osjećate li se i sami piscem „izgubljene generacije“, odnosno što vaše autorsko pismo ima zajedničko s djelom F. Scotta Fitzgeralda, Ernesta Hemigwaya i Gertrude Stein, američkim iseljenicima u europske prijestolnice za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata?

- Zanimljivo pitanje. Već neko vrijeme puno razmišljam o njemu... Možda ću više znati kada i ako postanem umjetnički migrant. Gertrude Stein mi je bila u središtu pažnje dok sam još tražio stil i formu, a otvorila mi je ključan prostor poigravanja s vremenskom dimenzijom u dramskoj formi. Fitzgerald i Hemingway su mastodonti razočarenja, ali i utjehe, dva afektivna okvira koja me generalno zanimaju. Mislim da me s njima povezuje ideja širine, potrebe za širenjem polja razumijevanja. Taj pogled razočarenja je uvijek pomalo dislociran. 

Odrasli ste u Sisku, gradu koji je simbol na više razina, bilo od radničkog pedigrea koji je imao do devedesetih, a onda privatizacijskog i tranzicijskog u kojemu je svaki treći stanovnik – nezaposlen... A o supostojanju razvalina nekadašnjih kulturnih industrija – u pravom smislu riječi, jer je industrija ulagala u kulturni život grada – da se i ne govori. Smatrate li se možda pripadnikom i „pokradene generacije“?

- Prostor bivše Jugoslavije je zanimljiv upravo zato što će gotovo svaka generacija sebe prozvati izgubljenom, prevarenom i propalom. Do sada se to pravdalo u odnosu na rat, odnosno, gdje su ratne godine pustile svoje korijene i presjekle životnu liniju. Nove generacije će to raditi u odnosu na neoliberalni kapitalizam i politike štednje. Sisak je grad-simbol i grad-metafora, a prije svega jedan socijalni problem... To je jedan prostor koji dokazuje koliko brzo i koliko progresivno jedan koncept može propasti, ponovno i ponovno! Iako, unutar zagađenja i nezaposlenosti, svaki put kada dođem u Sisak, osjetim i stanoviti otpor, ako ne i nadu.

Vaša drama „L.U.Z.E.R.I.“, nominirana svojedobno za najbolji socijalno angažiran tekst od fonda Heartefact, a nagrađena „Držićem“, prevedena je na engleski i bila izvedena u Velikoj Britaniji. Kako se doznaje o tekstu, on se odvija na kućnom tulumu koji se, s obzirom na svoje aristotelijanske okolnosti, pretvorio u razgovor i preispitivanje? Tko je lik koji daje smisao besciljnosti samih likova i jeste li se u tom pogledu inspirirali metaforom reality showa Velikog brata?

- Vidite, to mi je zanimljivo... Kako se generalno više ne pišu ozbiljne analize drame, uzme se jedno obrazloženje i ponavlja. Mene su u „L.U.Z.E.R.I.-ma“ zanimale dvije stvari: vrijeme i jezik grupe. To je skupina hipstera i homoseksualaca koji su na sebe preuzeli svu nervozu društva u tom trenutku. Na kraju susretnu političara, desničara s kojim naprosto ne znaju razgovarati pa krene eskalacija nasilja. L.U.Z.E.R.I. su moj jedini rad gdje sam osjetio što znači biti ispred svog vremena. Iščitati znak iz budućnosti koji se suptilno pojavi u ležernosti sadašnjosti. To je za mene bila ona „Inicijativa Dioklecijan“ zbog koje je Boris Dežulović kasnije otišao iz Slobodne Dalmacije. „L.U.Z.E.R.I.“ su krik jedne dnevne sobe. Sada ih pokušavam raspisati za film, jer svoj put do kazališta nisu uspjeli naći. Nekako nije bilo vrijeme, a sad su možda ponovno preopasni.

Dino Pešut
"Ubiti neku babu da joj ukradeš televizor, silovati šest žena i roknuti bombu na školu… to će sve kasnije biti opravdano Žižekovim festivalskim ludilom" (FOTO: Flickr/dramaturski.studio)

Vaš je kolega Goran Ferčec u nedavno objavljenoj knjizi svojih kolumni, "Priručnik za jučer", pisao kako je kao nagrađivani dramatičar prisiljen na preživljavanje na tržištu, istovremeno bavljenje nečim što pred drugim djelatnostima nema baš nekakav rejting. Sami ste pak znali u medijima spomenuli da je realizacija Vaše nagrađene drame prepuštena stihiji. Na kojem se mjestu socijalne mreže nalazi pozicija umjetnika danas? 

- Ne znam. Pozicija umjetnika bi trebala slobodno radikaliti, preskakati i izokretati perspektive, pogotovo tržišne... U odnosu na politiku, umjetnik je uz, ali nasuprot politike – što mi je zanimljiva pozicija. Ja imam sreću da sam uspio, doduše jadno, preživljavati samo od umjetnosti i to uglavnom od pisanja. Vidjet ćemo kako dalje! Tržište je u dobrom dijelu Europe još uvijek prihvatljivo, ali američki tip demistifikacije procesa gdje je umjetnik samo „content provider“ ulazi na velika vrata preko svih oblika kreativnih industrija. Nisam siguran kako ću se snaći u takvom korporativnom modelu. Ja se stalno žalim da je moja karijera neprekinuti naporan rad prepun sumnje, 100 posto slučajnosti i 98 posto pravog trenutka. Sada, po prvi put u životu, imam osjećaj da posjedujem deset posto kontrole nad svojim radom, distribucijom i realizacijom. 

Istovremeno, vaš curriculum laborae ispunjen je suradnjama u Beogradu, Edinburghu, Wiesbadenu... Dobitnik ste nagrada za drame iz svojevrsne trilogije koja obiluje beznađem, uz spomenute „L.U.Z.E.R.E.“, tu je i "Pretposljednja panda", te najnovija "Veliki hotel Bezdan". Reći kako se napajate stvarnošću možda bi bilo lakonski, pogotovo iz razloga raznih razina stvarnosti u kojima živimo. Podsjetite nas, koji su to autori kojima ste najzahvalniji za svoj životni izbor?

- Ja sam relativno kasno počeo pisati. Dakle, ne vučem neke srednjoškolske referentne točke. Ali, na mojoj polici postoji mala sekcija knjiga koje bih nosio sa sobom u slučaju požara – esejistički radovi Dubravke Ugrešić, Danila Kiša i Christophera Hitchensa; potom, serija nobelovki – Toni Morrison, Alice Munro, Herta Miller... I dva toma knjige Geerta Maka, „U Europi“. 

Govorili smo o prostoru osobnog, no razvucimo diskurs malo i na prostor i vrijeme, jer ste i sami istaknuli da vam je to ključno. Kad se mapira hrvatska inteligencija, kao takva, tu je fama o nedovršenom projektu moderne, čiju galeriju likova, od umjetnika-boema do korumpirane birokracije, osvjetljavaju citati Matoševih tekstova. Kako na to vječno vraćanje jednog te istog, a nadasve osobnog, gledate iz rakursa tragikomičnog odmaka kod Woodyja Allena, čiji su filmovi u posljednjoj dekadi sve sličniji grčkoj tragediji? 

- U smislu vlastitog pisanja meni je moderna puno važnija od postmoderne; po pitanju onoga što me zanima u polju teksta. No, moderna je došla prerano i zadala si previsoke ambicije pa je upuzala postmoderna koja je trebala – biti prije. No, kako se to moglo znati? Naravno da je totalitet izgubio pred partikularizacijom, jer takav je bio i društveni trenutak. Ja sebe uvjeravam da je vrijeme u kojem živimo najuzbudljivije od svih vremena, jer inače bismo mogli upasti u zamku svake epohe koja je uvjerena da je kraj svega. Nije. Sada znamo više, uviđamo cirkularne obrasce, reinterpretiramo... Woody Allen je u pravu kada pokaže kako ludoj Kasandri nitko ne vjeruje. Već tisućama godina. 

Vama se pak atributira da progovarate o problemima generacije devedesetih i to među prvima. Nije li neobično da ste samim time u istoj grupi s kolegama Vidićem, Karakašem i Špišićem? Odnosno, što to govori o našem mladom dramskom pismu?

- Mislim da je to generalizacija koja nastaje kao posljedica malog interesa stručnjaka na polju teorije književnosti za suvremenu dramsku produkciju. A nisam ni pretjerano siguran u kategorije mlado i, čak, najmlađe, jer tako raditi generacijski presjek traži malo dublji uvid u situaciju. Ja sam, kao i drugi pisci koji kreću, počeo pisati iz pozicije koju razumijem pa se sada lagano širim, odvajam spisateljsku od osobne pozicije. Čitao sam nedavno esej (ne znam, uletio mi je u ruke) kako se književnost veže uz prostor nacionalne tragedije pa je zato američki Jug tako književno bogat. Kolege poštujem, svaki ispisuje svoj stil, a ja se vežem možda više uz Tomislava Zajeca i Ivanu Sajko.

Dino Pešut
"Što više pišem, uviđam kako književnost piše život, a život lošu književnost" (FOTO: Privatni album)

Dvostruki ste dobitnik nagrade Marin Držić (za 2013. i 2015. godinu). "Pretposljednja panda" govori o četirima likova u rakursu triju etapa njihova života i uspješno je izvođena u ZKM-u, a sam je naslov posvećen emigraciji i mladosti kojoj je dosta i ne želi živjeti od predizbornih obećanja. Koliko je to vaša osobna priča, budući da ste sami rođeni 1990. godine?

- „Pande“ su prije svega drama o protoku vremena. Kao što sam i ranije rekao, blokovi bi bili samo drugačije razmješteni kada bi netko bio rođen 1980. ili 1970. godine. Meni se sviđa poigrati se s vlastitom biografijom, uzeti podatak, izokrenuti ga, poopćiti ili potpuno dekonstruirati. „Pande“ su pokušaj mapiranja pozicija u vremenu, istovremeno, svaka je i nijedna nije moja. Zajedničko im je samo da vrijeme ide dalje, a ljudi stare. Moja osobna priča je ona koja preostaje nakon što drama završi. A i vidjet ćemo, što više pišem, uviđam kako književnost piše život, a život lošu književnost pa tako treba nekih dvije ili tri godine da vidim budućnost koju sam si ispisao.

"Panda" obiluje i raznim sintagmama novogovora poput 'jugočetnička' i 'srbokomunistička' koji je u kolijevke hrvatskih domova devedesetih ulazio preko televizije. Nalazite li u tim verbalnim gelerima što od one rečenice američkog publicista Chrisa Hedgesa da prva kultura koja stradava u ratnim uvjetima postaje vaša vlastita?

- Kako ne? U jezik, na ulicu, ulazi sve ono što je politički prihvatljivo; u doba krize – a rat je najradikalnija kriza – sve postaje prihvatljivo. Ubiti neku babu da joj ukradeš televizor, silovati šest žena i roknuti bombu na školu… to će sve kasnije biti opravdano Žižekovim festivalskim ludilom. Ako ljudski život nije imun, kako bi onda i jezik ostao netaknut? Sada imamo nove riječi i nove oznake delegitimiranja. Meni je trenutno zanimljivo pratiti razvoj i proširenje značenja „uhljeba“ i koliko brzo može u sebe obuhvatiti svakoga. U ratu sve strada, možda je prva kultura, ali da bi u rat uopće krenuo, treba poništiti generalnu naznaku humanizma, bazu... To je, uostalom, moja jedina borba, uspostaviti humanizam.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NEŠTO BI VAM REKLA: Muke naše podstanarske

    20.06.2018.

    Boba Đuderija

    NEŠTO BI VAM REKLA: Muke naše podstanarske

  2. BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

    08.06.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

  3. ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

    31.05.2018.

    Mile Stojić

    ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije